Hommage ratu u Bosni

Esma je na prvi bljesak noža reagirala bijegom. Fizička tama njenog nesvanutog jutra u kojem je bježala, jutra u kojem su razularene i naoružane horde upale u njeno selo, nije bio strah, bio je protest. Njoj nitko nije signalizirao, njoj nitko nije dojavio, no ona je znala jer rat se ne vodi ni zbog teritorija, ni zbog blaga ni zbog srušenih gradova i zapaljenih sela – rat se isključivo vodi zbog onih koji, poput nje, imaju razvijenu intuiciju žrtve. Njih treba proganjati, zatirati, njima treba u ruke kapitulantska pera tutkati nakon što su sve moguće zidove, plotove, zrakove strijeljanja išarali svojom visokointuitivnom krvlju – više vrijedi pognuto klečanje jednog ili jedne takve nego stotinu prerezanih vratova onih koji su pristali biti janjad za klanje – ta, oni su svemu u svom životu posvema poslušne ovčice, e da ne bi probudili svoj zakržljali intuitivni glas, svoju nervoznu riku savjesti.

Esma nije htjela biti takovom ovčicom, ona nije željela slušati ni janjeće seoske ni janjeće roditeljske glasove – njima se ništa neće dogoditi, oni nikomu nisu ništa nažao učinili; pa naravno, kontrirala bi im Esma da je imala imalo vremena za uvjeravanje kad joj je njen nagonski, duboko u njoj skriveni sat otkucao pet do dvanaest:

–Navedite mi bar jednog osvajača koji je u ratni pohod krenuo zbog njemu nanesene ili zbog uopće ikakve žalosti, naprotiv, on radostan, silno probuđene, silno ostrašćene krvi prilazi, evo sad i našem selu da nas uvjeri kako je posve radosno oštrio svoje noževe – Esma nije bježala, ona je, tek naknadnim dolaskom na grobove zaklanih, i onaj njenih roditelja i onaj njene žive, obešćašćene sestre, protestirala; nju je izbjeglički val koji je preplavio bogate zemlje zadnju povukao, razočaranu što njeni nisu pristali na zamjenu koju im je ponudila – da oni njoj daju oružje, a ona njima protest:

— Ne – rekli su, trebala si ostati na svom ognjištu, trebala si biti broj, jer samo velike brojke i završavaju ovakve male ratove, mi se ionako samo borimo kako nitko ne bi pomislio da protestiramo, ovo je postao sukob neprotestirajućih.

— Pa ja zbog ognja nisam ni ostala na svom ognjištu – pokušala je, ali ništa, zalupljena vrata za njom.

— Naoružaj se ti svojom plahošću i idi.

I otišla je. Onamo gdje će i njena plahost biti protest (ako je shvate), u veliki svijet, u  veliku kuću i sad stoji na vratima svoje sobice, uznemirena neobičnom bukom pa neobičnim mirom iz salona; htjela je ponovo na prstima do njegovih vrata (već je maloprije bila tamo, povučena nekom demonskom polugom u sebi – možda onim probuđenim protestom, možda grizodušjem koji je ostavila na grobu svojih roditelja), ali je na vrijeme zaustavila svoju iskoračenost jer su se neka druga vrata na hodniku naglo otvorila…

A tamo, na podu salona, ležalo je pismo koje je svojom krvlju ispisao najmlađi stanovnik ove kuće. Esma će kasnije čitati:

Već neko vrijeme ne strahujem za sebe, no za čekanje… Sve mi je govorilo da ćeš doći i sve me odvraćalo od pomisli na tebe. I konačno si došla. I dok ovim oštrim nožem zarezujem svoju kožu, kao da zarezujem izopačena stoljeća i jake mučnine koje nas nisu očistile od iluzija da plašt krivnje (uostalom pretanki), što su ga još moji pradjedovi na sebe nevoljko navukli, može sam od sebe spasti. Mi iz naše ruke bacamo sjeme mržnje koje isklija tek za stotinu godina. I ako je to ovaj dan kada ću konačno uvjeriti sebe, a i druge, da smo sazreli za novo doba kada će vrijeme nužno za potpuno razumijevanje razornosti te mržnje biti kraće od vremena potrebnog da iz otvorene rane poteče krv, živjet ću i živjet ćemo bez tereta vaših ružnih stoljeća i balasta našeg neshvaćanja, slobodan i slobodni i pred tvojim obvezujućim glasom… Shvati me, Bosanko… nisam se preplašio tvog glasa koji dolazi tko zna otkud, shvati me Hrvatice, Židovko, poslušaj, građanko svijeta, taj glas u meni – on je postojaniji od mog uzdrhtala tijela i izgubljene moći govora… pokidaj sve u tom tijelu, siguran sam, ojačat ćeš taj glas i bit će on jak kao i tvoj koji dolazi iz mrtvog, silovanog, zatrtog tijela… Znam da dolaziš iz jarma, iz beščašća, znam da te ubijaju uvijek kada si zdravi dio nečije nečiste krvi, ali siguran sam da ću pronaći tvoj prijašnji i tvoj konačni oblik i tako zaslužiti iskupljenje za nas oboje…

 

                                            (Odlomak iz romana GLAS)

[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]
Prethodna objavaParable Visions – Fascinantna digitalna umjetnost
Slijedeća objavaGledišta na život i smrt
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here