Da, ždrijeb je bio nemilosrdan –  kažu ziheraši – oni što kladionice zaobilaze u širokom luku jer iz svake od njih odzvanja jezivi smijeh one koja se ne snebiva kad je nazivaju hraniteljicom indisponiranih, one koja kočoperno pokazuje na svoju identitetnu kartu na kojoj je ugravirano ime: Svemajka Zavjera od oca neupokojenog Urotnika.

Ne, nogometni bozi su bili milostivi – zbore oni drugi, oni koji spremno izvode bungee jumping sa šibenskog mosta trenutak poslije nego im se učini da im se sigurnosna vezica s jednog gležnja otkvačila. Pa što onda, oni koji i inače imaju tek nekoliko postotaka izgleda za preživljavanjem u nekoj od svojih superrizičnih akcija, tek tada svojim adrenalinskim usnama sišu sokove nekoliko  svojih veličanstvenih života.

Zavlačili bogovi ili vragovi ruku u posude s kuglicama pri ždrijebanju za Svjetsko nogometno prvenstvo 2014-te koje će se pokraj pretoploga pijeska Copacabane odigrati netom ovdje minu tri marćane bure, par koji su izvukli, a koji će podignuti zastor s unaprijed opjevanog nogoloptačkog festivala, tim bogovima ili vragovima nije mogao biti miliji.

Brazil – Hrvatska.

David protiv Golijata? Vrličko kolo protiv sambe? Zemlja tragičnog kontrasta protiv zemlje velikoga kontrasta? Zemlja u kojoj, unatoč siromaštvu, ekstremno siromašnih (to su oni koji nikad ni kontejner nisu vidjeli) gotovo da i nema, protiv zemlje u kojoj je takovih toliki broj da bi četiri naše Lijepe mogli napuniti? Zemlja u kojoj se iz vatrenog oružja rapidno puca, ali ni približno toliko da bi ih, recimo, mjesečno stradavalo stotinu, protiv zemlje u kojoj točno toliko (plus-minus tri leša) od smrtonosnih metaka svakog dana pogiba? Zemlja koja ne pozna pojam iskorištavanje djece u procesu rada protiv zemlje u kojoj se milijun i četiristo tisuća malih duša u dobi od pet do četrnaest godina nalazi na tržištu rada? Gotovo kao pola Lijepe naše. I tako dalje. I tako kontrastnije.

No, najdublji kontrast, najočitije proturječje, najeklatantniji sukob, koji će cijelom nogometnom i inom svijetu dvanaestog lipnja uvečer (po našem vremenu) početi biti razvidan, bit će sukob između elitnog i narodnog duha, igre, nadmetanja, sublimno – nogometa.

Njemu, magu te čarobne igre, intelektualcu s travnjaka, to je bilo jasno još prije dvije godine, toliko jasno i toliko gorko da je od gorčine i jada morao napustiti ovaj svijet.

A zvao se Socrates Brasileiro Sampaio De Souza Vieira De Oliveira ili samo Socrates, doktor Socrates jer je medicinski fakultet dovršio još za svog aktivnog bavljenja nogometom. Možda je još neki Brazilac završio visoke škole za trajanja svoje sportske karijere, ali samo jedan je baštinio ime od grčkoga filozofa, samo jedan je bio član one, po mnogima ponajbolje brazilske reprezentacije svih vremena, na pomen koje su mnogi svjetski braniči i halfovi dobijali lagani napadaj drhtavice, jer, pogled na Doktorov lijevi, fino, od Majčice prirode, izvajani grčki profil zaklanjao je jedan Zico, a pogled na desni Falcao ili Junior, samo jedan je legendarnome Mladenu Deliću, tv-komentatoru, akademiku sportskog novinarstva, koji nikad nije vrištao poslije postignutog zgoditka, koji nije navijao, barem ne na prizeman način, imao takav intelektualni značaj kad je on prije izgovora njegova prezimena obvezno izgovarao ono doktor. Drugima bi rijetko i ime izgovorio. Priznajem, prije trideset godina mi je to bilo pomalo smiješno, ali danas bugarim za velikim meštrom Mladenom, i pridodajem ga tuzi za velikim doktorom Socratesom.

Veliki doktor je, uoči svoje smrti prije dvije godine, poručivao: Današnji brazilski (čitaj svjetski) nogomet je odvratan, snagatorski, bez imalo duha, konzervativan. Nigdje vica, finese, driblinga; prekrasna igra je ubijena prevelikom taktikom, grubošću, nemaštovitošću, ciljnošću. Cijele utakmice se odigravaju bez driblinga, a dva driblinga u nizu ne prolaze bez faula. Duh Helenia Herere koji je šezdesetih godina prošlog stoljeća svojim catenaccijima prvi počeo ubijati ovu plemenitu igru, danas je višestruko oživljen.

U pravu si doktore, zlatom opšivena ti je i riječ i gesta jer si još za svog aktivnog bavljenja nogometom, a u svrhu protesta protiv bezdušne vulgarizacije ove igre, odbacio štitnike za potkoljenice. I nikad nisi bio ozlijeđen. Da, isti oni bogovi koji su te štitili od povreda sad su izvukli i ovaj kontrastni par: Brazil – Hrvatska za otvaranje prvenstva, jer je i njima dozlogrdilo to što je nogomet od divne narodne igre, igre sirotinje, postao igra elite, ali ne nogometne u koju si i ti, antikofilni Sokratesu spadao, već one profitne, korporacijske, bezdušne. Latinskoj Americi, iz koje si potekao, s biserne niske su otrgnuti svi biseri. Što je od niske ostalo: konopčić, nit, zamišljena eliptična svjetlucavost.

I zato je bolje da si umro, doktore. Tvoje pravo mjesto veznjaka je ipak na nebeskim livadama. I stavi štitnike za potkoljenice. Ne iz straha da bi te tamo gore netko mogao ozlijediti, već zato da te netko ne ozlijedi kad budeš trčao po loptu koja će s nebeskih visina pasti negdje u blizinu Glave šećera, budući će buka i urlanje s Maracane narušiti i tvoj rajski mir. Tu ozljedu iz nehaja ne bi počinio netko novovjek, primitivan i nepamtljiv, već obratno: netko tko je nostalgičan i bijesan što je predivna igra s pijeska Copacabane, preko nazivlja najvažnije sporedne stvari na svijetu, prerasla u neuništivu gladijatorsku igru koju će ljudi, usprkos svemu, uvijek voljeti jer, priznat će taj gorko sebi, lopta je u odnosu na ljudski mozak ipak nekakvo savršenstvo pa makar i geometrijsko.

[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2013/10/zlatko-tomic-2.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]