Zagledaš li se u vedro noćno nebo, očarati ćete bezbroj zvijezda. Kako prepoznati svoju sretnu zvijezdu, zvijezdu vodilju, zvijezdu sjajnicu koja na svoje lice navuče koprenu od tame kada ti načiniš krivi korak u ovoj Dolini suza? Jednostavno. Potrebno je samo „ozvučiti“ svoje ozareno lice i početi pjevušiti svoju omiljenu melodiju. Tvoja zvijezda će odmah reagirati i pojačati svoj sjaj. No, ne zahvaljuj skladatelju te pjesme, svojim glasnicama ili, preuzetno ne bilo, samom muzikalnom Kreatoru koji te čuo, ali nije reagirao. I uopće, nikomu ne zahvaljuj. Pokušaj u tom nadahnutom trenu sam iskreirati svoju melodiju. Pripomoći će ti mjesečina i neki slavuj noćobdija. Uspiješ li, tek tada će ti tvoja zvijezdaodgovoriti pravim sjajem, zasjenjujući sve ostale krijesnice u tom noćnom panoptikumu prepunom iskričavih safira. Tada ćeš, sigurni smo, promijeniti i svoje razumijevanje sreće. Jer, vijek tvoje sreće može biti kraći i od životnogavijeka jednoga leptira, ali što zemaljskog se može usporediti s tvojom srećom kojoj je svjedočilo čitavo zvjezdano nebo?

Na ovu pričicu on bi samo odmahnuo rukom. Kao prvo, nije bio noćna ptica, njegova zurenja u nebo (istina, tamo je tražio inspiraciju) mogu se svrstati u jutarnja, podnevna ili, rjeđe,popodnevna, izuzetno i sumračna. Dalje nije slijedio tamu.Shodno tome, sve svoje sjajne hitove je ispjevao, stvorio za dnevne huke i buke, zureći u modro nebo, nebo bez ijednog oblačka, nekmoli oblaka. Mrzio je nebo posuto oblačićima. – Svijet je crno-bijel – govorio je. – Takav je i svijet glazbe. Ili imaš pravi hit, što znači slavu, novac i uživanje, ili hita nemaš, već samo neku kenjkavu i žalopojnu glazbu, a onda zbogom doručci na kanarskom otočju, zbogom slavo i u tiskovinama odštampana glavo. Sve je jasno k’o dan. Kakva romantika sladunjave tmine, nedajbog da i pomislim na komponiranje uz onu dvorogu kiflu od polumjeseca, mogao bih se zaraziti sljepilom bluesa, a onda? Ne, ne, noć je za spavanje, za skupljanje energije za jutarnje komponiranje. Točka.

Bio je bogat, slavan, uspješan, ali… nešto ga je počelo strahovito mučiti. Tko zna kojim prašnim putem i kojom strmom kozjom stazom je pristigla, jednostavno u njegov život banula – nesanica. Znao je da je ta boljka pratitelj slavnih, stoga ju je, s vrećama punih tableta, spremno dočekao. Ali, polučio je sasvim suprotan efekt – još je manje spavao i još više se mučio pitanjima o prolaznosti — kakva je to sila koja mu je, i prije nastupa besanih noćiju, odjednom počela oduzimati skladateljski dar. Dobro je to osjetio, premda drugi nisu imali pojma o tome, ponajmanje njegov menađer, pa njegov producent i vlasnik glazbene izdavačke kuće… E da, upravo lice svog menađera bi ugledao svaki put kada bi sevraćao iz  sedmodnevne vrućice svoga tijela i kome svoga mozga. Sjedio je na stolici pokraj njegova kreveta, netremice zureći u njega. A on se ozbiljno  razbolio. Ako ne možemo odlučno uprijeti prstom u uzročnika njegove nesanice, u uzročnika njegove bolesti možemo. Pao je u bunilo i košmar svoje svijesti poslije nego je jedne besane noći prekršio najjači zavjet svoga života – zagledao se u noćno nebo. Ali, nemojte ga previše kriviti, očajnici zaborave da su ikada ikome u pogledu bilo čega dali svoju riječ. Pa potraže spas u onome što su najviše u svom životu zanijekali.

No, kako je bolest došla, tako je, poslije sedmodnevnog orgijanja po njegovoj krvi, i otišla. Iznenada, bez traga i glasa, bez najave i odjave. Jednostavno, jedno jutro je otvorio oči, potpuno čio i zdrav. Čak ga je krepki san odvukao do podneva, ali, dogodilo se još jedno čudo. Stolica na kojoj je svakog dana već od devet sati ujutro sjedio njegov menađer, bila je prazna. A taj nijednom nije otišao bez pozdrava i čvrstog stiska njegove ruke.

Na izlasku iz sobe gotovo se sudario sa svojom suprugom. – Bogati smo, bogati! – bila je izvan sebe, dahćući mu u lice, a onda je odjurila iz stana. – Što se ovo događa? – zapanjeno se upitao. – Da nisam već mrtav, da se nisam probudio u svom nebeskom stanu? Ne, ne, nisam, nisam, ne bi u njemu bilo ovoliko prašine po televizoru…

Zazvonio je telefon, još jedan izbezumljeni glas. Vlasnik diskografske kuće i producent ga  poziva da hitno dođe. „Aha, menađer ga je obavijestio“ pomislio je„pa mogla je slava pričekati da popije još jedan čaj s limunom, nekako je na nogama…“

–Uništio si me, uništio! – slomljenim glasom ga je dočekao producent, ni ne ustavši. – E, pa ovo je previše za friškog ozdravljenika, mislite li vi mene ponovo baciti u postelju, onu samrtničku? – odvratio je gnjevno. – Bacit ćeš ti mene – gledao ga je očajni producent kroz svoje naočale s debelim lentama.

Skratimo. O čemu se radilo? O korporacijskoj zavjeri, dakako, kojoj nikakva bolest nije sveta. Producent je poslao menađera da bdije uz njegovu postelju poslije nego je njegova supruga javila da on u bunilu pjevuši neke čudne melodije. Menađer je, diktafonom uz njegov bolesnički dah, sve to snimio, producent isproducirao, melodije u nekoliko dana postaše veliki hitovi i to još za trajanja njegove bolesti. Pare su se, kao nabujala rijeka u maleni potočić, nevjerojatnom brzinom počele slijevati u blagajnu producentske kuće. E, sad na scenu stupa supruga bolesnog skladatelja tvrdeći da su pjesme snimljeme bez znanja, dapače, unatoč bolesti njena supruga. Angažirala je vješte odvjetnike te postavila golemi odštetni zahtjev.

–Nagodili smo se prije podizanja tužbe koju bih sigurno izgubio… Isplatio sam joj pola  odštetnog iznosa. Dovoljno za moj bankrot, i ovaj studio sam već prodao – tronuto je pričao producent, drhtavom rukom prevlačeći po površini svoga radnoga stola, a onda je iz ladice munjevito izvukao dva pištolja, položivši ih na obrisanu površinu kao da bi ih i zrnce prašine moglo zakočiti u ispaljivanju.

— Odlučio sam. Na ovom mjestu ćeš me ubiti u dvoboju, ja ću pucati iznad tvoje glave… Evo, pripremio sam i pismo tvog izazova kojeg ti samo trebaš potpisati. Ovo je jedini način mog časnog odlaska, jer da se ubijem, znaš kako crkva gleda na samoubojice…

Izrekavši to, odlučno mu strpa pištolj u ruke, udaljujući se u prostranom studiju desetak koraka od njega, skinuvši naočale s debelim lentama.

„ Za Boga predraga, pa ovako bez naočala, poluslijep, ne ćeš raspoznati što je moja glava, a što praznina iznad nje“ – htio je viknuti skladatelj, ali bilo je prekasno. Prostorijom odjeknuše… prekrasni zvuci nekakve melodije koju on nikada nije čuo, predivni, rajski zvukovi. Ma koliko bio osupnut, shvatio je – to je bila upravo ta melodija, ukradena od strane menađera s njegovih usana dok je ležao u bunilu i pjevušio je. „Pa da, ovo je svakako moralo postati veliki, veliki hit… A gle, gle o čemu stihovi govore… pa o onome što se stvarno i zbilo, naravno malo i ispatetizirano – skladatelj na samrti malo je prerano počeo pjevušiti rajske melodije, menađer je to pokupio, producent snimio i  proslavio, a jadni skladatelj još ni dušu nije ispustio… Da da, pjevao je milozvučni glas i o supruzi, tužbi, dvoboju, čekanju pucnja prije kojeg je odjeknula nebeska melodija kojoj je tekst bio sljedeći: skladatelju na samrti ukrali melodiju, sve završilo dvobojem pokradenoga skladatelja i nečasnoga producenta, i kad uperiše pištolje jedan u drugog, mjesto pucnja začu se melodija rajska, ukradena, čiji tekst govori o…“

I tako u nedogled.

Stoga, štovani čitatelji, ako prođete pokraj nekakvog glazbenog studija i začujete rajske zvukove iznutra, pa vam se sutra dogodi to isto na istom mjestu, pa prekosutra opet… ne zovite policiju, vatrogasce, mrtvozornike… Jer to unutra  pjeva Vječnost na stihove koje je stvorio Beskraj… I one, koji za trajanja svoje oholosti taj skladateljski dvojac nisu htjeli na noćnom nebu potražiti, podučava da ga ni u nevrijeme ne traže – onda kad su nemoćni, očajni, izgubljeni. Jer, nije problem u darivanju rajskih melodija i astralnog znakovlja kojih je na nebu i previše… Problem je u oštrim kandžama ljudskog slavohleplja koje će i nebo s neba svući kad osjeti da mu kandže da postaju tupe. Nije problem ni u praštanju onom „bolesnom“ skladatelju kojemu će Vječnost rado oprostiti i on će nastaviti skladati po rajskoj partituri…Problem je u tome što čovjek ne bio smio postati olupina, leš, prije isteka trajanja svoga života(štono se kaže za takve: da su postali živi mrtvaci), a što će se dogoditi našem bolesno-zdravom  skladatelju. Njega će uskoro napustiti svi – i supruga koja se ionako, putem odštete, domogla novca, i menađer, i producent koji je od pucnjeva melodije čudom preživio… ali ono najbitnije, napustiti će ga njegova vjerna publika prestravljena onim što vidi i čuje – bićem koje hoda kao čovjek i pjeva kao Nebo. A bogohulno je ući u prodavaonicu glazbenih artefakata i Nebo kupovati običnim novcem.

[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2013/10/zlatko-tomic-2.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]

Podudarni sadržaj

Prethodna objavaNastanak Veda
Slijedeća objavaSlatki pelin liječi rak u samo 16 sati!
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here