Mi živimo u dvorcu mogućnosti, sačinjenom od brojnih impresivnih soba koje su ispunjene uspjesima, veseljem i ljubavi. Te sobe su otvorene za sve, iako većina nas posjećuje samo neke. Niti jedna soba nije nam zabranjena, već mi biramo zadržavati se samo u onim sobama u kojima se osjećamo ugodno. Nekako ne pripadamo u te druge „uspješnije“ sobe. One se za nekog drugog, pametnijeg, ljepšeg, boljeg, upornijeg, privilegiranog, talentiranog…
Widget not in any sidebars
Zašto odabiremo ostati u sobi koja nas ne ispunjava i ne ući kroz druga vrata? Zato jer biramo biti u svojoj zoni komfora kojom upravljaju naša uvjerenja, stavovi i mišljenja. Oni su ti koji nam govore što možemo i što ne možemo, što smijemo, a što ne smijemo, što bi trebali, a što ne bi trebali te se reflektiraju na naše ljubavne veze, karijeru, prihode i na sliku o samome sebi. Naša uvjerenja kreirana su autoritetima i iskustvenim događajima tokom života, te nas mogu ograničiti ili nam otvoriti vrata novih mogućnosti.
Autoriteti su brojni, a čine ih naša obitelj – roditelji, bake i djedovi, profesori, prijatelji, kultura u kojoj smo odrasli, knjige, mediji… Mnoga uvjerenja su nelogična i smiješna („Svi bogati ljudi su škrti“), ali svejedno koče naš napredak. Možemo ih nazvati našim „istinama“, razlikuju se od čovjeka do čovjeka, te su usvojene smjernice koje nas vode kroz život i koje kontinuirano konzultiramo. I trebamo ih konzultirati, jer one sadrže sve što znamo o životu, govore nam o našim mogućnostima kao na pr.: „Pametna si i možeš promijeniti posao“, ali i ograničenjima: „Prestara sam za to, imam manje šansu jer sam žena, nisam dovoljno educirana…..“
Uvjerenja, stavovi i mišljenja tj. naša „istina“ formirana je od djetinjstva jednom po jednom situacijom koje čine njen građevni materijal. Dokle god postoji emocionalna nelagoda za prošle situacije, hraniti će se i naša „istina“ koja nas ograničava. Oslobađanjem emocionalnih utisaka od situacija ili specifičnih događaja iz prošlosti mijenjati će se i naša „istina“, a kao krajnji rezultat je oslobađanje od granica i barijera ka sreći, uspjehu i zadovoljavajućim odnosima.
Gledajući u isti svijet svi ga vide drugačije. Neki u svemu vide priliku dok drugi problem. Za nekoga će neki film biti veličanstven, dok za drugoga tužan i mučan. Nogometna lopta nekom dečku predstavljati će lijepe trenutke provedene s prijateljima, a nekoj djevojci predstavljati će bolan udarac u glavu dok je hodala školskim igralištem.
U filmu „Bogovi su pali na tjeme“ prazna boca Coca-Cole bačena je iz aviona iznad Afrike, te je pala na područje nastanjeno plemenom „Bušmanima“. Za njih pojam Coca-Cole i boce bio je potpuno nepoznat. O njoj nisu imali nikakva uvjerenja, mišljenja niti stavove te ih je zaintrigirala. Nisu znali od kud je došla, niti što predstavlja, čudnog oblika, prozirna, a čvrsta, nikad viđena. Da bi joj dali značenje, izmislili su ga na temelju svojih „istina“. Zaključili su da je boca dar i znak od Bogova. Njeno posjedovanje postalo je prestiž, te su se razne grupe u plemenu krenule svađati oko „dara“. Prouzročila je mnogo stresa u plemenu u kojemu je do tada posjedovanje bilo strano, te su zaključili „Bogovi mora da su ludi“ – što je i doslovni prijevod izvornog naslova filma. Na kraju su bacili bocu s visoke litice koja je za njih predstavljala kraj svijeta u nastojanjima da je vrate „Bogovima“.
Widget not in any sidebars
Jednako kao i Bušmani, djeca stalno nailaze na nove stvari ili pojmove kojima daju značenje tako da ih izmisle, a to zovemo bujnom mašto. Odrasle osobe rjeđe nego djeca naići će na stvari ili pojmove koje su im potpuno nepoznate, češće će naići na nešto što poznaju djelomično, tj. dobiti će djelomičnu informaciju. Bušmani i djeca su izmislili svoju istinu o stvarima koje su im bile nepoznate.
Što mi radimo kad naiđemo na nešto o čemu nemam stav, mišljenje ili uvjerenje ili dobijemo samo djelomičnu informaciju? Jednostavno, kao i djeca ili Bušmani izmislimo što bi to moglo biti na temelju naše „istine“ i time pridodamo značenje. Ljudska je potreba svijetu oko sebe davati smislenost i to na način da se uklapa u postojeću „istinu“.
Postoji stara izreka „Ništa nema značenje, osim značenja koje mu mi damo“, a može se parafrazirati „Ništa nema značenje, osim onog o čemu imamo uvjerenje, stav ili mišljenje tj. našu istinu“. Ono što vidimo odraz je našeg unutarnjeg govora, tj. sklopa misli. Naše opetovane misli na kraju i postanu naša realnost. Neka vaša realnost bude dvorac pun šarenih soba mogućnosti.
Ana Pintar, www.freya-eft.com.hr
