Tišina nam je potrebna kako bi uspostavili kontakt s našim istinskim ja. Nažalost, živimo život na pozadini kakofonije buke, s mehaničkim zvukovima koji stalno napadaju naše uši: zvuk i buka automobila, zrakoplova, vlakova, strojeva, gradnje, radija i TVa u automobilima i kućama, glazbe u kafićima i dućanima itd.
Naša osjetila nisu dizajnirama nositi se s ovolikim preprekama od buke. Naravno, zvuk pjevanja ptica ili puhanja vjetra kroz drveće naći ćemo ugodnim, no mehanička buka nas potresa.
Budući da živimo naše živote na pozadini mehaničke buke slijedi da uvijek postoji unutarnja uzburkanost u nama koja proizvodi buku. Ta buka je sigurno jedan od razloga zašto je suvremeni život tako stresan.
U modernom načinu života naša osjetila su bombardirana s ogromnom količinom vanjskih podražaja, naša polja vizije uvijek su krcata različitim i stalno mijenjajućim slikama i naše uši bombardirane su s različitim zbunjujućim zvukovima, a svi oni žude za našom pažnjom. No, postoji i puno buke unutar nas. Kad god naša pažnja nije zaokupljena nečim vanjskim, naš um je ispunjen s brbljajućim mislima – strujom sanjarenja, sjećanja, analiziranja, brigama, planovima i sl. nad kojima imamo vrlo malo kontrole.
Ova unutarnja buka ima također loše učinke kao i mehanička buka izvan nas. Zapravo ona stvara probleme u našim životima – kada razmišljamo o nečem neugodnom ili nejasnom pa to postane toliko važnim samo zato što mi tome dajemo ogromnu pozornost i kada možemo zamisliti sve moguće scenarije budućih događaja umjesto da ih prihvatimo onako kako dođu. To pokazuje da neživimo u sadašnjosti, jer smo stalno u planiranju i predviđanju budućnosti ili u sjećanjima iz prošlosti. Osim toga, to znači da mi rijetko dajemo našu punu pozornost okolini i aktivnostima u našem životu.
Naša pozornost je uvijek djelomično zauzeta mislima tako da što god da radimo i gdje god da jesmo, nikada nismo u tome u potpunsoti. Vjerojatno je moguće reći da nikada prije nije postojalo više unutaranje buke unutar ljudi nego sada. Užurbani ritam i stalne aktivnosti, ogromna količina vanjskih podražaja s kojima smo bombardirani i pregršt informacija koje nam šalju masovni mediji, učinili su naš um više nemirnim i aktivnim. Moramo uskladiti desetke različitih problema i briga u našim mislima iz dana u dan i svaka nova stvar koju vidimo ili svaki novi podatak koji dopire do nas je potencijalni početak potpuno nove rijeke misli kako bi okupirale naš um.
Najozbiljnija posljedica obje buke, unutarnje i vanjske, je odvajanje nas od naše prirode ili esencije našeg bića. Ona je čista svjesnost unutar nas, svjesnost sama po sebi koja ostaje kada zapravo nismo svjesni ničega drugog. To je ono što ostaje kada prestane aktivnost naših osjetila i uma. Impresije koje apsorbiramo iz okružja i misli koje teku u našem umu su poput slika na kino ekranu, ali naše istinsko ja je kino ekran samo po sebi koje je uvijek prisutno, čak i kada ne postoje bilo kakve slike koje se projiciraju na njega.
Doživjeti potpunu svjesnost može imati ogroman terapijski učinak. Ono donosi osjećaj čvrste ukorijenjenosti u sebi, onoga što uistinu jesmo. Također imamo osjećaj gdje se stvarno nalazimo, shvaćajući da smo bili napola prisutni tamo gdje smo bili prije i sve što vidimo oko nas čini se vrlo realnim i živim kao da je naša percepcija postala puno izoštrenija. No, iznad svega, tada možemo iskusiti dubok osjećaj unutarnjeg mira i prirodne sreće. Kao što su hinduističke i budističke tradicije oduvijek smatrale, priroda čiste svjesnosti – što znači svijesnost unutar nas i svjesnost koja prožima cijeli svemir, je blaženstvo.
Dakle, kontakt sa čistom svjesnosti u nama omogućuje nam doživjeti to blaženstvo. Doista, moglo bi se reći da samo tada možemo doživjeti istinsku sreću. Obično ljudi smatraju da je sreća hedonistički ili ego bazirana, temeljena na užitku ili primanju pažnje i pohvale od drugih i povećanju našeg samopoštovanja. No duboka i bogata sreća koju doživljavamo kad smo u kontaktu sa esencijom našeg bića je prirodna, duhovna sreća, koja ne ovisi o nečemu vanjskom i ne nestaje nakon što nestane ono što ju je proizvelo.
Kao rezultat toga, bitno je za nas u suvremenom svijetu prakticirati kultiviranje tišine. Okolnosti nas možda obavezuju da trenutačno živimo u gradu, a naši poslovi mogu biti stresni i zahtjevni, no još uvijek smo slobodni ukloniti određene vanjske podražaje i pokušati utišati naše umove meditacijom, odlaskom u prirodu ili samo sjediti u našim sobama u tišini. Ne moramo naše slobodno vrijeme ispuniti distrakcijama koje apsorbiraju našu pozornost poput TVa i računalnih igri koje nas udaljavaju jako daleko od nas. Trebali bi učiniti suprotno – osigurati si neko vrijeme kada se možemo odmoriti u tišini i ponovno uspostaviti kontakt s našim istinskim ja.
