Godine 1913. Philipp Fauth, amaterski astronom specijaliziran u promatranju Mjeseca, zajedno s nekoliko prijatelja objavio golemu knjigu koja ima više od osamsto stranica – Horbigerova ledena kozmogonija.

Veći dio djela napisao je sam Hans Horbiger, Hitlerov zemljak i kozmolog. Horbiger je rođen je 1860. godine u obitelji koja je u Tirolu bila poznata već stoljećima. Studirao je na Tehnološkoj školi u Beču i odradio praksu praktičnih studija u Budimpešti. Bio je crtač kod projektanta parnoga stroja Alfreda Collmana, nakon čega je postao stručnjakom za kompresore kod Landa u Budimpešti. Tamo je 1894. g. izumio nov sustav slavine za pumpe i kompresore. Licenca je bila prodana moćnim njemačkim i američkim društvima, a Horbiger je naglo stekao veliko bogatstvo koje će rat ubrzo raspršiti. Horbiger se oduševljavao astronomskim primjenama promjena stanja vode u tekućinu, led i plin, koje je imao priliku proučavati unutar svoje struke. Nastojao je pomoću toga objasniti kompletnu kozmografiju i astrofiziku. Iznenadna prosvjetljenja i munjevite intuitivne spoznaje otvorili su mu vrata, kako je rekao, prema novoj znanosti u kojoj su sadržane sve druge znanosti.

Hans Horbiger

Poslije je postao jedan od velikih proroka mesijanske Njemačke te, kako je bilo napisano nakon njegove smrti, “genijalni izumitelj s Božjim blagoslovom.” Philipp Fauth, koji je omogućio tiskanje spomenute opsežne knjige, bio je inženjer i projektant strojeva, a istraživanja Mjeseca donijela su mu stanovitu slavu: nacrtao je dvije karte mjeseca tako da jedan dvostruki krater, južno od Kopernikovog kratera, odlukom Međunarodne zajednice godine1935., nosi Fauthovo ime. Godine 1939. imenovan je profesorom, specijalnim ukazom nacionalsocijalističke vlade. Umro je 1941. godine.

No, vratimo se Hitlerovoj kozmogoniji. Horbigerova doktrina crpi svoju snagu iz cjelovite vizije povijesti i evolucije svemira. Ona objašnjava stvaranje Sunčeva sustava, rađanje zemlje, života i duha. Opisuje sveukupnu prošlost svemira i najavljuje buduće preobrazbe. Ona odgovara na tri bitna pitanja: Tko smo mi? Odakle dolazimo? Kamo idemo? I odgovara na njih na uzvišen način. Sve počiva na ideji neprekidne bitke između leda i vatre te između sile privlačnosti i sile odbojnosti, bitke koja se vodi u beskrajnim prostorima. Ta bitka, ta promjenjiva napetost između suprostavljenih načela, taj vječni rat na nebu koji je zakon planeta, upravlja zemljom i živom materijom te određuje ljudsku povijest. Horbiger teži otkrivanju najdavnije prošlosti naše planete i njene najdalje budućnosti, te u evoluciju živih vrsta uvodi fantastična poimanja. Preokreće naglavce sve ono što obično mislimo o povijesti civilizacija, pojavi i razvitku čovjeka i njegovih društava. Ne opisuje ih kao stalni napredak, već kao niz uspona i padova. Prije nas su postojali ljudi-bogovi, divovi. Fascinantne civilizacije, prije stotina tisuća, a možda i nekoliko milijuna godina. Možda ćemo i mi ponovno postati ono što su bili pretci naše rase, posredstvom kataklizmi i izvanrednih mutacija tijekom povijesti koja se, na zemlji kao i u svemiru, odvija ciklički. Jer zakoni na nebu isti su kao i zakoni na zemlji, a cijeli svemir sudjeluje u tom istome kretanju i živući je organizam u kojemu se sve odražava u svemu.

Sudbina ljudi povezana je sa sudbinom zvijezda, ono što se događa u svemiru događa se i na zemlji, i obratno. Kako vidimo, ta doktrina ciklusa i gotovo magijskih odnosa između čovjeka i svemira daje snagu najdavnijoj tradicionalnoj misli. Ona ponovno uvodi vrlo stara proročanstva, mitove i legende, drevne teme Stvaranja, Potopa, Divova i Bogova. Ta doktrina, kako ćemo ubrzo bolje shvatiti, proturječna je svim podatcima priznate znanosti. Ali, rekao je Hitler, “postoji jedna nordijska i nacionalno-socijalistička znanost koja je protivna židovsko-liberalnoj znanosti”. Znanost koja je priznata na Zapadu, kao uostalom i židovsko-kršćanska religija koja u njenom krugu nalazi svoje sudionike, zavjera je koju treba izbrisati. To je zavjera protiv smisla epopeje i magije koja počiva u srcu snažnog čovjeka, velika zavjera koja čovječanstvu zatvara vrata prošlosti i vrata budućnosti s one strane kratkoga prostora potvrđenih civilizacija, koja ga odsijeca od njegova korijenja i fascinantne sudbine, i koja ga lišava razgovora s njegovim bogovima.

Znanstvenici uglavnom tvrde da je naš svemir stvoren eksplozijom prije tri ili četiri milijarde godina. Eksplozijom čega? Cijeli svemir možda je bio sadržan samo u jednom atomu, nultoj točki stvaranja. Taj je atom eksplodirao i otada se neprestano širi. U njemu je bila sadržana sva materija i sve sile koje su danas razvijene. Ali unutar te pretpostavke ipak ne možemo reći da se radi o apsolutnom početku svemira.

Teoretičari širenja svemira iz atoma ne rješavaju problem njegova podrijetla. Sve u svemu, znanost o tome ne tvrdi ništa preciznije od divne indijske pjesmu: ”U razmaku između rastvaranja i stvaranja, Vishnu je počivao u vlastitoj biti, osvijetljen uspavanom energijom, među klicama budućih putova.”

Što se tiče rađanja našega Sunčevoga sustava, pretpostavke su jednako neodređene. Zamišljamo da su planeti nastali kao posljedica djelomične eksplozije Sunca. Vjerojatno je neko zvjezdano tijelo prošlo blizu njega, otkinulo dio Sunčeve tvari koja se zatim raspršila u prostoru i zgusnula u planete. Zatim se veliko tijelo, nepoznata superzvijezda, nastavljajući svoju putanju, utopila u beskraju. Isto smo tako zamišljali i eksploziju blizanca našega Sunca. Profesor H.N. Roussel, saževši pitanja, napisao je s humorom: ”Sve dok ne saznamo kako se to dogodilo, jedina uistinu izvjesna stvar jest da je Sunčev sustav na neki način nastao.”

Horbiger, međutim, smatra da zna kako se to dogodilo. On ima konačno objašnjenje. U jednom pismu inženjeru Willyu Leyu tvrdi da mu je to objašnjenje upalo u oči još u mladosti. ”Imao sam otkrivenje”, rekao je,””kada sam, kao mladi inženjer, jednoga dana opazio odljev taljenoga željeza na vlažnoj zemlji pokrivenoj snijegom: Zemlja je eksplodirala s određenim kašnjenjem i to vrlo žestoko.” I to je sve. Iz toga će Horbigerova doktrina izrasti i nabujati. To je Newtonova jabuka. Na nebu je postojalo golemo tijelo visoke temperature, milijun puta veće od našeg sadašnjeg Sunca. To se tijelo sudarilo s jednim divovskim planetom koji se sastojao iz nakupine svemirskog leda. Ta ledena masa prodrla je duboko u supersunce. Stotinama tisuća godina nije se događalo ništa. Onda je vodena para raznijela sve u zrak. Dijelovi su bili odbačeni tako daleko da su se izgubili u ledenom prostoru. Drugi su dijelovi pali na središnju masu odakle je buknula ekspozija. Ostali su, konačno, bili odbačeni u srednju zonu: to su planeti našeg sustava. Bilo ih je trideset. To su blokovi koji su se postupno prekrili ledom. Mjesec, Jupiter i Saturn su od leda, a Marsovi kanali su pukotine leda. Jedino Zemlja nije bila potpuno zahvaćena hladnoćom: na njoj vječito traje borba između leda i vatre. Na udaljenosti tri puta većoj od udaljenosti Neptuna u trenutku te eksplozije nalazio se golem ledeni prsten. Još uvijek se tamo nalazi. To je ono što astronomi uporno nazivaju Mliječnom stazom, jer kroz njega u beskrajnom prostoru sjaji nekoliko zvijezda sličnih našem Suncu. Što se tiče fotografija pojedinih zvijezda čiji bi skup činio Mliječnu stazu, to su podvale. Mrlje koje vidimo na Suncu i koje svakih jedanaest godina mijenjaju oblik i položaj, ortodoksnim su znanstvenicima neobjašnjive. One su nastale uslijed pada ledenih blokova koji se odvajaju od Jupitera. A Jupiter svakih jedanaest godinasteže svoj obruč oko Sunca.

U srednjoj zoni eksplozije, planeti sustava kojemu i mi pripadamo izloženi su dvjema silama:

– Prvotna snaga eksplozije koja ih udaljava;

– Gravitacija koja ih privlači k najsnažnijoj masi u njenoj blizini.

Te dvije sile nisu jednake. Snaga početne eksplozije se smanjuje, jer prostor nije prazan; sastoji se od fine materije koju čine vodik i vodena para. Osim toga, voda koja dopire do Sunca ispunja prostor ledenim kristalima. Tako sve više koči početnu odbojnu silu. Naprotiv, gravitacija je konstantna. Zbog toga se svaki planet približava najbližem planetu koji ga privlači. On mu se približava kružeći oko njega, ili opisujući spiralu koja se sužava. Tako će, prije ili kasnije, svaki planet pasti na njemu najbliži i na kraju će sav taj ledeni sustav ponovno pasti na Sunce. I ponovno će se desiti eksplozija i novi početak. Vatra i led, odbijanje i privlačenje vječito se bore u svemiru.

Ta borba određuje život, smrt i stalno preporađanje svemira. Njemački pisac Elmar Brugg napisao je 1952. u Horbigerovu počast djelo u kojem je rekao: ‘Nijedna među doktrinama o slici svemira nije uključivala načelo kontradikcije, borbe dviju suprotnih sila, koje već tisućljećima odgaja dušu ljudi. Besmrtna zasluga Horbigera je u tome da je na moćan način oživio intuitivno znanje naših predaka o vječnom sukobu vatre i leda koji je opjevan u Eddi. On je taj sukob prikazao u odnosu na svoje suvremenike. Znanstvenim je postupkom stvorio tu veličanstvenu sliku svijeta povezanu s dualizmom materije i sile, odbojnosti koja raspršuje i privlačnosti koja skuplja.”

Dakle, izvjesno je: Mjesec će na kraju pasti na Zemlju. Postoji trenutak, nekoliko desetaka tisuća godina, u kojemu se čini da je udaljenost između dvaju planeta postojana. Ali mi ćemo moći primijetiti da se spirala sužava. Malo pomalo, tijekom vremena, Mjesec će se približavati. Gravitacijska će sila kojom on djeluje na Zemlju rasti. Tako će vode naših oceana narastati u stalnoj plimi, podizat će se, prekrivajući kopno, potapajući tropske krajeve i opkoljujući najviše planine. Živa bića progresivno će gubiti na težini. Rast će. Kozmičke će zrake biti sve snažnije. Utječući na gene i kromosome, uzrokovat će mutacije. Vidjet ćemo kako se pojavljuju nove rase životinja, biljaka i divovskih ljudi. Zatim će se Mjesec, sve više se približavajući, rasprsnuti, okrećući se svom brzinom, i postat će golem prsten stijena, leda, vode i plina koji se okreće sve brže i brže. Konačno će se taj prsten srušiti na Zemlju, i to će biti Pad. Najavljena Apokalipsa. Ali ako ljudi opstanu, oni najjači, najbolji, izabrani, za njih su rezervirani najneobičniji i najsjajniji prizori. A možda i konačni spektakl.

Nakon nekoliko tisućljeća bez satelita, u kojima će Zemlja doživjeti nevjerojatne utjecaje starih i novih rasa, novih civilizacija divova, ponovnih početaka nakon Potopa i strašne kataklizme, Mars, koji je manji od našeg planeta, na kraju će se spojiti s njim. Ući će u Zemljinu orbitu. Ali on je prevelik da bi bio zarobljen i postao satelitom poput Mjeseca. On će proći posve blizu Zemlje, okrznut će je na svom putu prema padu na Sunce, privučen njime, usisan vatrom. Tada će se naša atmosfera u jednom mahu odlijepiti, privučena gravitacijom Marsa, i napustit će nas da bi se izgubila u prostoru. Oceani će se uskovitlati ključajući na Zemljinoj površini, perući sve, i Zemljina će se kora rasprsnuti. Naš mrtvi planet, koji će se i dalje vrtjeti u spirali, uhvatit će ledeni planetoidi koji lebde na nebu, i on će postati golema ledena kugla koja će se također sudariti sa Suncem. Nakon sudara nastat će velika tišina, velika nepokretnost, dok će se vodena para milijunima godina nakupljati unutar plamteće mase. Konačno će se desiti nova eksplozija, za neka druga stvorenja u vječnosti vatrenih sila svemira.

Takva je sudbina našeg Sunčevoga sustava u viziji austrijskog inženjera koga su nacional-socijalistički dužnosnici nazivali “Kopernikom dvadesetoga stoljeća”.

Bog Vishnu izdiše univerzume

dnevno.hr

Podudarni sadržaj

Prethodna objavaZnanstvenici proizvode benzin od zraka i vode
Slijedeća objavaMajanski kalendar između mita i stvarnosti: paranoja pretvorena u web-shop
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here