Čuo sam mnoge priče onih koji su se našli uz postelje umirućih, više ili manje slične po golemoj tuzi zbog gubitka drage im osobe, osobito ako su dolazile iz usta srodnika onih koji su umirali. No, jedno kazivanje odskače od svih drugih – duboko mi se urezalo u pamćenje.

Mom prijatelju je umirao otac. Otkad ga je teška bolest prikovala za krevet, svi daljnji mjeseci do same smrti nesretnika u toj obitelji bi se mogli označiti samo jednim izrazom – agonijskim vremenom. Moj prijatelj je u to vrijeme bio gotovo dječarac, devetnaest ljeta je tek punio. Jedne večeri se sam zatekao uz odar umirućega i… Uostalom, nek’ vam on sam dalje pripovijeda… Otac je već danima  bio u polusvjesnu stanju, no te večeri je izrazito teško disao pa sam se pobojao da bi u sljedećim trenutcima mogao izdahnuti. Htio sam otići po nekoga od starijih, no u tom trenu on je otvorio oči i usmjerio pogled prema meni. Znaš, kad neko duže vrijeme promatraš agoniju najdražeg, nema baš previše smisla razmišljati o svojim emocijama – ti živiš, spavaš i umireš zajedno s njim, jedino su načini prkošenja smrti kod vas dvojice različiti, sve drugo je isto. Nad njim visi mač ništavila spreman da se svakog trenutka spusti, a nad tobom pitanje koje nijedan luđak sam sebi ne postavlja, jer mu je ono ionako već dušu ubilo: Koje su granice čovjekove izdržljivosti?…Njegove oči su kazivale da me hoće bliže, nešto mi je htio reći, ako je još uopće i šapat iz grla mogao istisnuti. Kad sam svoje lice primaknuo njegovu, ispijenom i kao vosak žutom, osjetio sam isprekidan i slabašan dah. Nije imao snage, zapravo, nije mi ni htio ništa riječima reći, ali rukama jest. Koliko su mu slabašne snage dopuštale, rukama me uhvatio oko vrata i, golemi trud uloživši, malko se odignuo od jastuka. Bio je to trenutak za vječnost, za moj udio u vječnosti jer ne znam tko me je drugi osim nje mogao nagraditi onim što je slijedilo. Čak ne znam ni koliko je trajalo, možda deset, petnaest sekundi najviše, ali ne, trajalo je cijelu vječnost… Samo mi je na kraju palo na pamet da smo, tako spojeni, nalikovali nekoj nezemaljskoj harfi jer su i zvukovi koje tada začuh bili božanski, nadstvarni… mirisni, topli, gledljivi, da, baš tako, s nekim, dotad još nedoživljenim, osjećajem blaženstva ronio sam kroz njih, letio s njima, s nekim nad-pjevom pjevao… Halucinacija, trenutačno rastrojstvo emocija ili kozmička melodija… Može misliti tko god što poželi, ja samo znam da sam, otvorivši oči jer su se zvuci izgubili, još stigao uhvatiti izraz blaženstva na očevu licu… Potom je on otpustio svoje ruke koje su obavijale moj vrat i pao nazad na jastuk utonuvši u prijašnju agoniju… Za dva dana je umro više ne došavši svijesti…      

U vrijeme pojave televizije BBC-jevi novinari su proveli anketu među britanskim građanima: Koji vam je medij draži, radio ili televizija? Građani su odgovarali različito, a pozornost je privukao neki dječačić koji je rekao da mu je draži radio. Na upit zašto, on je odgovorio da su na njemu bolje slike. Taj iskreni odgovor dječaka, koji je samo naizgled nonsens, krije u sebi duboku istinu i temelj umjetnosti zvuka: slušajući zvukove u sebi, a ne izvan sebe, stvara se u čovjeku široki dijapazon najrazličitijih i najmaštovitijih slika.

Ma koliko mi zvuk i svjetlo percipirali različitim osjetilima, taj kriterij različitosti percepcije nije i kriterij razlikovanja samih pojava, među njima postoji čvršća veza nego što mi mislimo, one su, zapravo, prijenosnici informacije. U prastarim građevinama, hramovima, ta informacija je pohranjena u kamenu. Na isti način je informacija pohranjena u našim kostima i našoj skeletnoj formi.

U nekim mjestima na Tibetu, gdje se u određenim monaškim sektama kontinuitet starih majstora (to su oni koji su bili u stanju transcendirati stvarnost) može pratiti tisućama godina unatrag, pohranjene su lubanje starih majstora na tajnim mjestima. Kad netko uđe u te prostore, pomoću zvuka može odrediti kolika je bila inteligencija tih ljudi koji su živjeli prije više tisuća godina.

Mi umom zarobljenim logikom, ne možemo spoznati sve razine svjesnosti jer je on zatočen u granicama vlastitog ega i ne priznaje druga područja. Ali, naš izlaz su osjećaji, a osjećaj je vibracija vrlo često kompatibilna zvuku. Kad mi dopustimo da zvuk vibrira u našem tijelu, mi otkrivamo jednu dugo traženu frekvenciju, a ona je povezana s razvojem DNK spirala u našem tijelu.

Zvuk će evoluirati, ljudska bića će postati, metaforički rečeno, oboe, violine, harfe, glazbala koja će harmonično usklađivati novostvorenu, i prepoznatu, frekvenciju (ovdje je naglasak na harmoničnosti) te sve skupa prosljeđivati u jednu teško zamislivu kreaciju, u božansku svevidljivost. To su već više razine svjesnosti.

Dakle, što je, pojednostavnjeno rečeno, slika zvuka? To je pokret naših rûku, nôgu, ljuljanje našeg tijela, sveukupna motorika, izraz našeg lica – manifestacije radosti jer su naš um i naša mašta pronašli dugo traženu frekvenciju.

Sad ću se vratiti na onog malog Britanca i na mog prijatelja. Oni su, potaknuti zvukovima izvana (moguće su to bili i kozmički zvuci) koji su imali odgovarajuću rezonanciju u njihovim tijelima, nesvjesno zaronili u beskraj – u mikrosvemire  svojih tijela,  gdje su ti  prijenosnici  informacija  doživjeli  jednu  od najveličanstvenijih eksplozija koja se uopće može zamisliti kad su živi organizmi u pitanju – pomiješali su se prošli, budući, neostvareni i neostvarivi životi u jedan kozmomiks, i dječaci su u hipu bili i anđeoska djeca, i mudri starci i inkarnacije tko zna  iz  kojih  sretnih vremena pristigle, bili su ono što će i u svom životu teško kad postati – ideali ljepote i uma.

Da ih sad negdje, ostarjele i sretne, sretnete, kazivali bi vam oni o nekim nadnaravnostima – melodiji, glasu, šumu koje su u svom djetinjstvu već jednom čuli, možda i na radiju, da, sigurno na radiju, reći će Britanac, ili u zvonkom smijehu svojih roditelja, reći će moj prijatelj.

Međutim, taj praimpuls je mogao doći i s pjevom ptice ili s nekim veličanstvenim tonom, s grla stvarne harfe sastruganim, nebitno, ali ih je naučio vidjeti zvuk.

 

Autor: Zlatko Tomić

[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]

 

Prethodna objavaVegetarijanci imaju zdravije srce?
Slijedeća objavaFast food logotipi utisnuti u dječje umove
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here