Happy

Sreća je misaono stanje, a tu često vrludamo po putešesvijama poludjelog uma. Da bi bili istinski sretni moramo pomaknuti postojeću točku težišta od stanja gdje smo sada prema mjestu prave sreće. Postoje metode, treninzi, različite pouke od iskusnih ljudi kako dosegnuti to stanje uma. Da, stanje uma, jer treniranjem našeg uma možemo dosegnuti razinu kada smo uistinu sretni.

Sreća je izbor. Nitko drugi ne može odlučiti o vašoj sreći. Samo vi. Samo zato jer je naš sadašnji život pun misli, briga, raznih fizičkih aktivnosti koji nas zaokupljaju po cijeli dan, to izgleda teško. A to je i povezano s ljutnjom, strašću, pohlepom i povrh svega strahom. Teški osjećaji postaju toliko dominantni u našem životu da izgleda nemoguće pomaknuti se u stranu i pustiti sreću da uđe u naš život. Potrebno je vrijeme ili određeni napor da se zaustavi s tom vrstom navike da hranimo negativne emocije i stvorimo nove, bolje i zdravije navike i počnemo ispočetka s našim životom.

Da bi smo započeli sa liječenjem bilo bi dobro zaustaviti se za trenutak. I zašutjeti. Utišati um i jezik. Šutnja može biti bolna. Pokušajte se zaustaviti. Tijelo i um. I samo dišite. Ne radite ništa. Opustite mišiće, kosti, cijelo tijelo. Oslobodite svoju dušu . Samo budite u trenu. To može biti teško, jer niste to radili već dugi niz godina. Djeca to znaju. Kada ste bili dijete i kada ste gledali u zvijezde, čudili ste se kako je svemir tako velik sa svim onim svjetlucavim majušnim zvjezdicama. Samo ste gledali u nebo, šutjeli, jednostavno bivali. Milijuni zvijezda i planeta trepere za vas. Aristotel je rekao da je to prvi trenutak kada su ljudi počeli razmišljati, i počeli pitati ono vječno pitanje: tko smo, odakle smo došli?

Jedan takav trenutak je melem za dušu. Naša duša je zagušena bukom svijeta. I mi smo krivi za to. Opijali smo se materijalnim životom. I zato što smo sada ovisni o takvom načinu postojanja, pokušavamo se izvući iz toga dodavanjem još više buke, više začina, više svega. To nije uspjelo nikome, pa neće ni vama. Druga opcija je da prihvatimo da je život takav i nastavimo sa našim malenim životom dalje, sve dok nas smrt ne rastavi od tijela. Ni to ne uspijeva. Samo stvaramo sve veću koloniju zombija. Nikakvo čudo da u posljednje vrijeme se sve više rade filmovi o zombijima i vampirima. Pa gdje su oni sretni filmovi.

Istu priču nam je Platon pripovijedao prije 2400 godina u svojoj alegoriji pećine. Opisao je to mjesto gdje ljudi žive okovani i ne mogu okrenuti svoje glave u stranu već sve što vide jesu njihove sjene na zidu. Oni percipiraju sav svijet kao sjenu. I komuniciraju kao sjena sa sjenom. I jednoga dana jedna osoba pobjegne iz tog zatvora i počne govoriti naglas: Ljudi, mi nismo sjene, mi smo nešto više. Drugi mu ne vjeruju i žele ga zaustaviti. Ubijte ga, viču. No, oni su samo sjene duše.

Da se vratimo na našu toliko priželjkivanu sreću. Ako ne znamo tko smo, kako možemo biti sretni. Svi učitelji su nam govorili da se prvo moramo probuditi iz dubokog sna da bi počeli živjeti. A prvi korak je utišati naš um.