Što bih dao da se samo teorije mogu havarirati, da se to nikad i nigdje nijednom brodu nije dogodilo da barem nevina djeca ne stradavaju. Budući smo se svi ovih dana nagledali onih jezovitih slika prevrnutog južnokorejskog trajekta u moru, usudit ću se pa ću Vama, koji ste se u životu već svakojakih nesreća nagledali i priča o njima naslušali, ispripovijedati kako je došlo do havarije moje teorije – teorije o kulturnoj zaostalosti.

Ali, moja teorija nije tonula satima – ona je u pet minuta otišla na morsko dno.

I to čim sam u novinama dočitao vijest o veličanstvenoj izvedbi Noći knjige, tom neopozivom dokazu povratka široke, preobraćene u knjiškoj gladi, čitalačke publike prašnim i inim, nekad omraženim, a sada žuđenim knjižarskim i knjižničarskim policama gdje su godinama, utapane u ustajalom vonju međuprolaza, venule mudre i nijeme, slučajem ili neslučajem zapisane, riječi.

Htio sam i ja, poput onog nesretnog južnokorejskog kapetana, snimiti reklamni film o sigurnosti moje teorije, htio sam uzdignuta čela i još uzdignutijih pročelnika raznoraznih kulturnih institucija, urbi et orbi, dubokim i sigurnim glasom zatuliti kako je moja teorija nepotopiva – samo je neophodno onih sat vremena minimuma potrebnog dnevnog čitanja odrijemati, odležati, odbuljitiu telku; htio sam vrisnuti kako bi na vrbe trebalo s onima koji tvrde da bi svakodnevna navika jednosatnog čitanja rezultirala navikom jednominutnog dnevnog zdravog razmišljanja i, uslijed toga, u sekundi donošenja ispravnih odluka; htio sam svojim Bogom posvjedočiti kako je dovoljno da svi građani samo znaju čitati i pisati što bi bio i nekakav minimum državne kulturne politike, a maksimum da pokraj knjižnica prolaze bez gađenja; htio sam se svim strijelama obrušiti na one koji tvrde da su književne institucije, kjniževne manifestacije, pa i sami autori, privatizirani, izmanipulirani; htio sam, kroz škrgut zuba, protisnuti da narod nije pobjegao od knjige već mu je ona sa stotinu slojeva okorjele omraze servirana, prema tome, nije on nekulturan već je to ta i takva knjiga – obezvrijeđena, obescijenjena, obezglavljena; htio sam se Alexandrom Grahamom Bellom zakleti da danas već svako dijete piše i čita na daljinu umjesto da u mozak zapisuje ono što pročita na nekoliko centimetra od nosa.

Sve sam to htio, još sam htio zapljeskati toj dvotrećinskoj narodnoj većini koja uopće knjige ne čita, kadli zlosretni kapetan mog teoretskog broda, imenom i prezimenom Noć knjige, potpomognut svojim časnicima koji se zovu Noć muzeja i Noć kazališta, iskrenuše kormilo brodate se brod opasno nagnu, a oni poput štakora pobjegoše.

Ja se samo nadam da će sinovi tih „časnika“ koji se zovu Sumrak knjige, Sumrak muzeja i Sumrak kazališta pokazati više umješnosti u kormilarenju tim brodom.

I eto ti sada, vazda predizborni narode, izabrao si što si izabrao, natovario si na grbaču pohlepne nakladnike, a od moje havarirane teorije će, poput dna onog prevrnutog južnokorejskog trajekta koji je stršio u visinu, ostati tvrdnja kako ti Knjiški um ne će carevati dok nakladnici budu klade valjali.

Prethodna objavaLjubav iznad mira
Slijedeća objavaDva redovnika i mlada djevojka
Zlatko Tomić
Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.