Ian Stevenson i njegova suradnica Pasricha Satwant izvjestili su o nekim zanimljivim iskustvima bliskima smrti iz Indije (Satwant i Stevenson, 1986.). Stevenson je bio psihijatar na University of Virginia Medical School, a Satwant klinička psihologinja zaposlena u Nacionalnom institutu za mentalno zdravlje i neuroznanosti u Bangaloreu, Indija. Za iskustva bliskima smrti prvi put su saznali prilikom razgovora s ispitanicima vezanima uz njihovo istraživanje sjećanja o prošlim životima.

Dvor Yamaraje
Dvor Yamaraje

Svih 16 ispitanika koji su doživjeli iskustvo blisko smrti bili su Hindusi iz sjeverne Indije. Tipično indijsko izvješće o iskustvu bliskom smrti uključivalo je putovanje na dvor Yamaraje, hinduskog boga smrti, kamo su ispitanika, koji je doživio to iskustvo, doveli glasnici zvani Yamadute, Yamarajini sluge. Ispitanik je na Yamarajinu dvoru susreo osobu s knjigom ili papirima, koja odgovara Chitragupti, onome koji bilježi postupke svih ljudi koje su učinili tijekom života. Taj zapis poslije služi za utvrđivanje sljedećeg rođenja osobe. U slučajevima iskustava bliskih smrti o kojima su izvijestili Satwant i Stevenson, često bi se događalo da je ispitanik pogreškom odveden i da, stoga, mora biti vraćen životu na zemlji.

Iskustvo Vasudeve Pandeya

Slijede neki tipični primjeri takvih iskustava. Vasudeva Pandey, s kojim su razgovarali 1975. i 1976., opisao je iskustvo koje je doživio oko 1931., kada je imao oko 10 godina. Pandey je obolio od teškog trbušnog tifusa, od kojega je skoro umro, pri čemu su simptomi smrti bili toliko uvjerljivi da su mu tijelo pripremili za kremiranje. No, nakon što su uočeni znakovi života, odveden je u bolnicu, gdje je 3 dana ležao bez svijesti. Prisjećajući se svog iskustva bliskog smrti, rekao je da su ga odvele dvije osobe, koje su ga poslije odvukle k Yamaraji, koji je svojim slugama rekao: “Rekao sam vam da dovedete vrtlara Vasudeva … Vi ste doveli učenika Vasudevu.” Iste su sluge potom odvele Vasudevu natrag u svijet živih. Nakon što se Vasudev osvijestio u bolnici, ondje je među svojim prijateljima i članovima obitelji koji su ga došli posjetiti, vidio vrtlara Vasudevu. Premda je izgledao zdrav, iste je noći preminuo (Satwant i Stevenson, 1986., str. 166).

Iskustvo Durge Jatava

yamadhutasDurga Jatav imao je 50 godina kada je 1979. ispripovijedao svoju priču. U dobi od oko 20 godina obolio je od tifusa i njegova je obitelj bila uvjerena da će umrijeti. Poslije je rekao da ga je odvelo 10 ljudi. Kada im je pokušao pobjeći, odsjekli su mu noge pod koljenima. Stigao je na mjesto na kojemu se nalazilo puno ljudi, koji su sjedili za stolovima. Jedan od njih rekao je da Jatavovo ime nije na popisu ljudi koji trebaju biti odvedeni i da mora biti vraćen. Jatav je upitao kako će se vratiti bez nogu, nakon čega su mu donji dijelovi nogu iznova pričvršćeni o koljena i rečeno mu je da izvjesno vrijeme ne smije savijati koljena. Satwant i Stevenson izvješćuju (1986., str. 167): “Nekoliko dana nakon što se Durga osvijestio, njegova sestra i susjed primijetili su da su mu se na koljenima pojavili ožiljci, kojih prethodno nije bilo. Ti nabori ili duboke pukotine u koži na prednjoj strani Durginih koljena bili su vidljivi još 1979…. Jedan izvor (poglavar sela u kojemu je Durga živio) rekao je da je u vrijeme Durgina iskustva, u Agri (selu udaljenom oko 30 km) umrla druga osoba istog imena.”

Iskustvo Chajju Banie

Chajju Bania rekao je da su ga 4 crna glasnika odvela na Yamarajin dvor, gdje je vidio staricu s perom i nekoliko pisara. Yamaraja je sjedio na visokom stolcu i imao je bijelu bradu i bio je ogrnut žutom tkaninom. “Ne treba nam Chajju Bania”, rekao je jedan od pisara, “Tražili smo Chajju Kumbara. Gurnite ga natrag i dovedite drugog čovjeka.” Chajju Bania se nije želio vratiti. Zamolio je Yamaraju da mu dopusti da ostane, no bio je bačen dolje i u tom je trenutku došao k svijesti. Satwant i Stevenson su izvijestili (1986., str. 167): “Chajju nam je rekao da je poslije saznao da je osoba imena Chajju Kumhar umrla istoga trenutka kada je on (Chajju Bania) oživio.”

Priča o Ajamili

OLYMPUS DIGITAL CAMERASlične predaje sežu daleko u prošlost. Shrimad Bhagavatam, jedna od drevnih sanskrtskih povijesti Indije, pripovijeda priču o Ajamili (6. pjev., pogl. 1-3). Ajamila je kao dječak bio sveti brahman. Jednom je prilikom vidio nekog razvratnika kako na javnome mjestu grli prostitutku. Taj mu se prizor urezao u pamćenje. Odrekao se svojih religijskih načela i počeo općiti s prostitutkom s kojom je imao mnogo djece. Uzdržavao je obitelj kockanjem i pljačkom. Takav je sramotan život vodio do smrti. U času smrti, po njega su stigle Yamarajine sluge. Ugledavši ih, Ajamila je zazvao ime svog najmlađeg djeteta Narayane, koji je stajao u blizini. No, Yamarajine su ga sluge nastavile vući do njegova dvora. Iznenada su se pojavile neke Višnuove sluge, koje su ih zaustavile i spriječile da Ajamilu odvedu na Yamarajin dvor posljednjeg suda. Višnuove su sluge rekle Yamarajinim slugama da su pogriješile. Čini se da je zazivajući ime svoga sina Narayane, što je bilo jedno od Višnuovih imena, Ajamila nesvjesno ishodio odrješenje svojih grijeha. Nakon što su ga Yamarajine sluge vratile u život, Ajamila se odrekao svojih grijeha. Tako očišćen, poslije je umro, a Višnuove su ga sluge odvele u duhovni svijet da ondje vječno počiva s bogom.

Iskustvo Mangal Singha

Drugi slučaj o kojemu izvješćuju Satwant i Stevenson, govori o starcu imena Mangal Singh, koji je ležao na krevetu. Po njega su došla dva muškarca koji su ga odveli. Kada su stigli do vrata, čovjek upita: “Zašto ste doveli pogrešnu osobu?” Mangal Singh je vidio 2 vrča s vodom koja je u njima ključala, premda nigdje nije bilo vatre. Rekavši: “Mangal mora biti vraćen”, čovjek gurne Mangala svojom rukom, koja je bila iznimno vruća. Nakon toga se Mangal probudio osjećajući vrućinu u svojoj lijevoj ruci. Satwant i Stevenson izvješćuju (1986., str. 167): “Na tom se mjestu oblikovao mjehurić. Mangal ga je pokazao liječniku koji ga je premazao nekom mašću. Koža je na tom području zacijelila nakon 3 dana, no ostao je ožiljak na lijevoj ruci koji smo pregledali… Na mjestu na kojemu se nalazio ili otprilike u trenutku kada se osvijestio, umrla je druga osoba, ali Mangal i njegova obitelj nisu se raspitivali o iznenadnoj smrti te osobe, niti su čak saznali njegovo ime.”

Razlike između indijskih i zapadnjačkih iskustava

Indijska izvješća o iskustvima bliskima smrti razlikuju se od zapadnjačkih. U većini slučajeva indijski ispitanici nisu izvješćivali o tome da su vidjeli svoja fizička tijela iz drukčije perspektive. Zapadnjačka izvješća uglavnom nisu spominjala glasnike koji odvode pojedinca. Zapadnjaci koji su putovali u druge svjetove katkad su izvješćivali da su vidjeli Krista ili anđele umjesto Yamaraje ili njegovih glasnika. Na temelju tih i drugih razlika, sumnjičavci bi mogli zaključiti da su sva izvješća o iskustvima bliskima smrti kulturno uvjetovani proizvodi uma i da ne odražavaju stvarne događaje. Na takvu su pretpostavku Satwant i Stevenson odgovorili sljedeće (1986., str. 169): “Preživimo li smrt i nastavimo živjeti u zagrobnom svijetu, trebali bismo očekivati da ćemo pronaći različitosti u tom svijetu, kao što ih pronalazimo i u različitim dijelovima poznatog svijeta živih.

Putnik u Delhiju susreće tamnopute službenike useljeničkog ureda koji se u mnogim aspektima ponašaju drukčije od svjetloputih službenika useljeničkog ureda, koje može susresti drugi putnik kada stiže u London ili New York. Ipak, ne kažemo da su opisi prvog putnika ‘stvarni’, a drugog ‘nestvarni’. Na isti način mogu postojati različiti primatelji i različiti načini primanja umrlih u zagrobnom svijetu. Oni mogu biti različiti osobama različitih kultura.” Medicinski stručnjaci i danas dokumentiraju iskustva bliska smrti nalik onima o kojima su izvijestili Sabom i Ring.

Iskustva nakon ‘smrti mozga’

U veljači 2001., skupina stručnjaka sa Sveučilišta Southampton, Velika Britanija, objavila je u časopisu Resuscitation (Parnia i dr., 2001.) pozitivnu studiju iskustava bliskih smrti kod pacijenata oboljelih od srčanih udara. Tim je predvodio prof. dr. Sam Parnia. Dana 16. 02. 2001., sveučilište je na svojoj internet stranici objavilo izvješće o radu toga tima (D’Arcy, 2001.): “Istraživači Sveučilišta Southampton upravo su objavili rad u kojemu iscrpno opisuju svoju pionirsku studiju iskustava bliskih smrti (ih NDE), koja upućuje na pretpostavku da svijest i um mogu nastaviti postojati nakon prestanka rada mozga i  nakon kliničke smrti tijela. Članovi tima godinu su dana proučavali pacijente reanimirane u gradskoj General Hospital nakon srčanog udara. Svi reanimirani pacijenti su tijekom određenog vremena bili klinički mrtvi, nije im se osjećao puls, nisu disali i nisu imali proširene zjenice. Neovisne studije EEG-a potvrdile su da u takvom stanju prestaju električne aktivnosti mozga i, prema tome, moždane funkcije. No, sedam od 63 (11%) pacijenata iz Southamptona, koji su preživjeli srčani udar, prisjećaju se osjećaja i vizija iz besvjesnog stanja… To nameće pitanje kako se takvi lucidni misaoni procesi mogu odvijati ako je mozak mrtav.” Dr. Parnia je rekao: “Tijekom  srčanog udara, moždana aktivnost ubrzano se smanjuje. Ona ne bi mogla održavati takve jasne procese ili dopustiti oblikovanje trajnih sjećanja.” Studija Sveučilišta Southampton uzela je u obzir 2 uobičajena objašnjena iskustava bliskih smrti.

Prema prvom, vizije nastaju uslijed nedostatka kisika ili neuobičajenih tretmana lijekovima. Ali u studiji su se pozorno promatrale razine kisika i nijedan od preživjelih pacijenata koji je izvijestio o svom iskustvu bliskom smrti nije imao nisku razinu kisika u krvi. Osim toga, nijedan od pacijenata nije primio neuobičajenu kombinaciju lijekova.

Prema drugom objašnjenju, vizije su pokušaj uma da izbjegne suočavanje s neugodnom činjenicom smrti. Ali dr. Parnia primjećuje: “Značajke iskustava bliskih smrti u ovoj studiji razlikovale su se od zbrkanih halucinacija po tome što su izrazito strukturirane, narativne, lako pamtljive i jasne.” I dodaje: “Osnovni značaj iskustava bliskih smrtipočiva u razumijevanju povezanosti uma i mozga, koja je ostala glavnom temom rasprave u suvremenoj filozofiji, psihologiji i neuroznanosti… Naša otkrića iziskuju da budu istražena mnogo opsežnijom studijom. No, ponove li se rezultati, to bi značilo da um može nastaviti postojati nakon smrti tijela ili u zagrobnom životu.”

Michael A. Cremo

Podudarni sadržaj

Prethodna objavaZnate li što je točno organska hrana?
Slijedeća objavaIzvodili pokuse s kisikom na dojenčadi, stotine slijepih i umrlih beba!
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here