Foto: pixabay.com

160×600 text-47 lijevo

Ako smo pronašli životni smisao, sve možemo podnijeti ili barem lakše probaviti.

Spoznaja da sve što nam se događa, od onoga što radimo, ljudi koje susrećemo, obitelji u kojima se rađamo ima smisla otvara prostor unutarnjem miru i životnoj ispunjenosti.

Kada pronađemo u sebi dublji smisao, bez obzira na nedaće i loše osjećaje na površini, u pozadini se uvijek osjećamo dobro jer ako znamo da sve ima svoj razlog, a time i smisao, puno lakše prihvaćamo život.

Smisao tada može postati temelj ispunjenog života, ne za sve, ali za veliku većinu sigurno da.

Ako ne spadate u grupu onih koji su naizgled uspješni i zadovoljni svojim životom ili onih koji su zadovoljni tek tako, bez ikakvog posebnog razloga ili možda onih racionalnih koji sve objašnjavaju intelektualno, možete se naći na rubu ponora okupani besmislenošću gdje svi putevi ne vode u Rim, već u slijepu ulicu.

Vjerojatno vam je poznat osjećaj kada ne želite ustati iz kreveta jer ste depresivni i bezvoljni? Možda vaš dugogodišnji trud ne daje rezultate ili konstantno prolazite kroz iste situacije iz kojih ne možete pronaći izlaz?

Tražeći odgovore, naići ćete na članke koji objašnjavaju da smisao leži u tome da radite posao koji vas ispunjava, da je bitno kako se ljudi pokraj vas osjećaju i da date svoj maksimum. Ali vi se i dalje ne osjećate baš inspiriranim za promjenu. Nedostaje ono nešto što će vas pokrenuti iznutra. Jer u navedenim primjerima se nazire smisao, ali ne i njegova suština i srž.

Smisao kreće iz unutarnjeg svijeta, a unutarnji svijet je magično mjesto puno raznih priča, romana, novela, pripovjetki, sapunica. U unutarnjem svijetu nema mjesta dosadi, jeftinoj zabavi i glupim razgovorima, unutarnji svijet opija svojim bogatstvom i raznolikošću i malo po malo počinje davati smisao našim malim ali vrijednim postojanjima.

U potrazi za smislom prvo trebamo probuditi introverta u sebi, skočiti u naše dubine i polako se zaljubiti u naš unutrašnji bunar. Nema tog pisca koji bi mogao opisati sadržaj tog bunara, nema tog slikara koji bi ga mogao oslikati i nema muzičara koji bi ga mogao odsvirati, to možete samo vi.

300×250 centar text-39

Vaš unutarnji svijet pripada samo vama dok ga ne odlučite podijeliti, te piše vašu životnu priču, jedinstvenu i posebnu kao i vi. Kada se okrenemo prema unutra, odjednom izvanjske aktivnosti gube sjaj (uglavnom to bude prva faza za veliku većinu nas) jer toliko uživamo u tom moru misli, osjećaja, emocija.

Unutarnji svijet nas vodi u našu podsvijest, a iznad nje je naša nadsvijest (čitaj Duša), a naša Duša zna smisao, zna naše odabire i razloge istih. Perspektiva ega je sužena i daje suženi smisao životu koji se može kretati od toga da smisao nalazimo u partneru, obitelji, djeci, poslu kojeg radimo, uspjehu itd. što je u redu jer i veliki dio smisla leži u tome.

No, perspektiva duše daje suptilnost i ljepotu koju ne možemo niti zamisliti, ona je beskonačna i nudi nepresušeno vrelo spoznaja spremnih da ih otkrijemo i upoznamo. Istraživač u nama nikada ne staje jer posla uvijek ima.

Kada spoznamo da nismo ego, identitet koji smo si odabrali baš u ovom životu, te da su sva naša iskustva samo iskustva (ni dobra ni loša) samim tim spoznajama više smisla automatski uranja u naš život. Ja sam duša koja se igra kroz živote kako bi se učila raznim lekcijama. Divno, zar ne?

300×600 centriran

Pa neka krene jedna priča o smislu. Cijeli niz naizgled nepovezanih događaja koji kada se krenu slagati postaju smisleni. Puzzle zvan život napokon dobiva sliku, a mi postajemo svjesni što smo si složili i zašto. Svaki događaj na putu gledamo kao stepenicu koja otkriva sve više i više nepogrešivo nas vodeći na iduću stepenicu.

Odjednom kada zastanemo i sa visine pogledamo put koji smo prošli, napokon možemo upiti lekcije i poduke koje smo trebali naučiti.

Uglavnom nam životne situacije postanu smislene nakon što prođe određeni period, jer kada smo u vrelu događanja često ne razumijemo što nam se događa. Upravo zato kada se odmaknemo i napravimo još koju stepenicu, sve počinje sjedati na svoje mjesto, samo od sebe.

Priča koju ću ispričati otkriva put spoznaje koji se je odvijao kroz dva života. Priča nas također uči da je ponekad potrebno mnogo života da naučimo životne lekcije.

Može nam poslužiti kao ohrabrenje u tamnim noćima života kada tražimo odgovore, a ne dobivamo ih, da u ovom životu možda nećemo razumijeti neke životne situacije što je također u redu.

Ponekad je jednostavno pred nama još par stepenica, a to je u kontekstu svemira, tako malo, tih par stepenica, života.

Nerijetko se trebamo i jako dobro umoriti od nas samih, da bi napokon ugledali svjetlo na kraju tunela. Kada se toliko umorimo, da smo prisljeni pustiti i odustati, događaju se čuda.

Film Cafe de Flore je manje poznati kanadski film koji u dva različita vremenska razdoblja paraleno priča živote dviju obitelji u naizgled nepovezanom odnosu. Za one koje ga nisu gledali slijedi spoiler alert. U Parizu 60-tih upoznajemo Lorana, malog dječaka s down sindromom i njegovu majku Jaqueline koju muž napušta Loranovim rođenjem.

300×250 centar text-39

Jaqueline saznaje da djeca s down sindromom ne žive više od 25 godina. U tom trenutku njen život dobiva smisao – njen dječak će je nadživjeti. Ona i Loran imaju predivan odnos, pun ljubavi, radosti i razumijevanja sve dok ravnoteža ne biva poljuljana dolaskom djevojčice Vero, također s down sindromom, u Loranov razred.

Loran i Vero postaju u pravom smislu te riječi nerazdvojni. U početku Jaqueline uživa u njihovom odnosu, no s vremenom počinje uviđati da je njen sin postao previše vezan za Vero te da jedina opcija postaje da Loran i Vero pohađaju istu školu za djecu s posebnim potrebama daleko od Pariza, što bi ih oboje udaljilo.

Loran obožava muziku pogotovo pjesmu Cafe. Paralelno s tim u Quebecu u sadašnjem vremenu pratimo glavnog lika Antoinea koji se zaljubljuje u mladu Rose i ostavlja svoju ženu Carol i dvije prekrasne kćeri. Carol je očajna i nikako se ne može pomiriti s raspadom njenog braka jer vjeruje da su ona i Antoine srodne duše.

Antoine pak pronalazi svoju srodnu dušu u Rose ali se bez obzira osjeća kao gubitnik jer misli da je upropastio život svojoj obitelji. Carol konstantno sanja malog dječaka s downovim sindromom kojeg vozi na zadnjem sjedalu svog auta. Tražeći pomoć Carol odlazi psihoterapeutu i saznaje da je taj dječak zapravo njen sin Loran iz prošlog života, odnosno Antoine u sadašnjem.

Istu ljubav koju je imala prema sinu prenijela je na muža u ovaj život, no ono što slijedi će je duboko potresti. Kada otkrije da je namjerno odvela u smrt Lorana i Vero u automobilskoj nesreći zbog ljubomore i posesivnosti prema vlastitom sinu doživljava emotivni raspad. Isti taj obrazac ljubomore i posesivnosti prenijela je i prema Antoineu u ovom životu.

Odjednom sve sjedne na svoje mjesto. Rosein neobjašnjeni strah prema Carol u ovom životu, Antoine-ova ljubav prema pjesmi Cafe i ljubav Rose i Antoinea koji su u prošlom životu bili Vero i Loran. Carol saznavši cijelu istinu, doživljava duboku transformaciju. Traži oprost od Antoinea i Rose istodobno osobađajući sebe.

Svaki život, svaki događaj je vodio ovom trenutku, spoznaji i oslobođenju. Na samom putu Carol je malo toga bilo jasno, da bi kad je zastala dobila cijelu sliku i posloženi puzzle. Jednostavno je spoznaja izronila iz njenog bića.

300×250 centar text-39

Kada malo po malo počnemo razumijevati zašto se baš nama događaju određene situacije i kada svjesno i s razumijevanjem sudjelujemo u toj ludoj i brzoj vožnji života, smisao postaje dio nas.

Počinjemo shvaćati da sve, ama baš sve u našem životu ima smisla; od nama naizgled banalnih stvari, kako ćemo nazvati naše dijete, do toga da li ćemo ujutro otići u dućan A ili dućan B, te da li ćemo otići ljetovati na Hvar ili Vis, do onih većih zašto smo odabrali upravo naše roditelje, zašto smo privukli ili nismo privukli određenog partnera.

Film jako dobro opisuje te naizgled slučajnosti; od iste pjesme Cafe koje se sviđa Loranu i Antoine-u, od toga da oboje vole glazbu, od slučajnih susreta Antoine-a s djecom koja imaju down sindrom na aerodromu, do slučajnog susreta Carol s djetetom koje ima down sindrom, do neobjašnjivog straha Rose od Carol.

Ta inteligencija koja nas okružuje izaziva ogromno strahopoštovanje. Gledajući na tu razinu umreženosti i povezanosti život postaje očaravajući, ispunjujući, toliko sveprožimajući da možemo samo skromno promatrati sve što nam se događa i biti zahvalni jer imamo priliku malo po malo otkrivati to nepresušno vrelo spoznaja.

Što više postajemo svoji, cjelovitiji i svjesniji to smo sposobniji povezivati naočigled nepovezane događaje te umjesto da se žurimo stići na cilj počinjemo uživati u vožnji. Odjednom, smanjimo brzinu jer smisao je svugdje oko nas i veselimo se idućoj spoznaji, a svaka iduća spoznaja nosi novu razinu smisla.

Svaki put otkrivamo sve više i više o sebi, drugima, životu, nevjerojatnoj inteligenciji svemira i sve više i više smisla ulazi u naš život. Želim vam ludu vožnju prepunu smisla.

Autor: Ivanka Mabić Gagić
Izvor: JonahAndTheWhale

Cafe de flore trailer

Podudarni sadržaj
PODIJELI
Prethodna objavaAKCIJA! Danvantari Ajurveda – Velika knjiga o Ayurvedi (hrvatski, full color, tvrdi uvez, 260 stranica)
Slijedeća objavaDnevni Jyotish Horoskop 09.12.2017.
Atma

Učinite od svog života ono najbolje što on može biti – nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše – budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni…

1 KOMENTAR

  1. Pojavljuje mi se ovaj tekst “slučajno”, počinjem da ga čitam i uživam…ovo su moji pogledi i uvidi, ali ih je tako lijepo čuti iz tudjeg pera napisane…nekako dublje dopru u Um, u Duši su odavno.

    I dolazim do dijela, gdje se pominje film i tek tad sjetim se da sam ovaj tekst pročitala netom nakon objave…

    Hvala Svemiru na sinhronicitetu, a vama na napisanom…

    Lp i svako dobro,
    Bojana

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here