Lupi dlanom ti o dlan?!

Ili, ipak ne?

A da ipak lupiš?

Hm…

Ja sam, sasvim sigurno, zbunjena. Zbunjuje me neobičan trend negativnosti koji nas okružuje. U eksploziji pozitive čija detonacija svako malo odjekne na nekom portalu, ili profilu društvenih mreža, mi smo uglavnom i dalje negativci zabijeni duboko u svoje spilje. Negativnost je kao neka vrsta maske koju smo nabacili na sebe kako bismo se uklopili u svijet u kojem živimo.

Obraćamo li pozornost na razgovore koje vodimo s drugima? Koliko vremena utrošimo na prigovaranje, kritiziranje, ogovaranje i iskazivanje vlastitog nezadovoljstva? Dok sjedimo na kavi uobičajene teme su nam žaljenje zbog posla, nedostatka vremena, neispunjenih želja, propalih veza i ostalih stvari od kojih se osjećamo down. Kada smo zadnji put s nekim razgovarali o tome koliko smo sretni zbog nečega, koliko smo zadovoljni, koje planove imamo? Kada smo zadnji put jedni drugima davali pozitivnu energiju?

Koliko vidim i čujem, nažalost, moram reći rijetko. Kava ionako služi da bismo podijelili svoju nesreću i tešku situaciju, jer smo vremenom sami (krivo) definirali da tako vjerojatno postižemo veće međusobno povjerenje, solidarnost i razumijevanje. Imamo se kome požaliti i teški teret raspodijeliti na dvije kičme. Možda mislimo da bi razgovor koji bi njegovao ono pozitivno i samosvjesno kod drugih izazvao neke neobične reakcije?

Možda bismo u očima sugovornika odjednom bili “Martin u oblacima”, a možda bismo kod njega čak izazvali i zavist?

Je li moguće da nas negativnost veže jačim sponama od pozitive? Jesmo li poželjniji kao negativni i nezadovoljni, ili kao sretni, ispunjeni i pozitivni? Jesmo li došli do toga da je pozitiva postala opasna za naše odnose? Ako jesmo, možda je pravo vrijeme da o njima počnemo razmišljati. Ili, jednostavno samo prestanemo.

Živimo u kontradiktornom vremenu. U vremenu u kojem je kategorija međusobnog povjerenja na niskim granama dok istovremeno njegujemo svojevrsni površni negativizam u međusobnim odnosima kako bismo na krivi način pokazali svoju dobru volju u gradnji iskrenog odnosa. Nosimo masku Loše mi je kao i tebi i nezadovoljan sam baš poput tebe. Gradimo lažnu solidarnost, gradimo lažne veze, gradimo privid u kojem već debelo živimo.

Ne želimo se isticati. Želimo pripadati.

Toliko da ćemo zanijekati sebe prikazavši se lošijima nego što jesmo kako ne bismo uznemirili svoju okolinu, kako se ne bismo pravili pametnima, kako ne bismo izgledali kao netko kome je dobro.

Dok na društvenim mrežama glumimo da smo Yoda, zapravo smo Juda. Ali onaj koji je evoluirao – Onaj koji izdaje samog sebe.

Odavno smo zaboravili što znači biti iskren u odnosu s drugima. Jesu li nam se pomiješali lončići?

Mislimo li da negativnost i malodušnost kojima nastupamo prema drugima označavaju našu iskrenost i hrabrost, ili se iza te iste negativnosti samo dobro skrivamo?

Je li komunikacija čiji sadržaj njeguje sve ono s prefiskom ne – nezadovoljstvo, nesreća, nerealiziranost, nemogućnost – postala must have današnjice? Je li biti pozitivan i optimističan i štoviše, kao takav se deklarirati, danas postalo sinonim za čudan?

Osoba kojoj sin pada razred: „Sin mi je loš u školi.“

Osoba čiji sin prolazi s vrlo dobrim uspjehom: „Da, i mom bi moglo ići bolje.“

Osoba koja ima plaću 3000 kuna: „Mala mi je plaća, ne znam kako izdržavamo do zadnjeg u mjesecu.“

Osoba koja ima plaću 10 000 kuna: „Da, ni kod nas nikad dosta novaca.“

Osoba kojoj je muž u dvadeset godina braka kupio jednu jedinu ružu (po njezinom naputku dok ga je čekala ispred cvjećarnice):„Ne znam kad mi se muž zadnji put sjetio kupiti nešto.“

Osoba koju muž svakih mjesec dana iznenadi nekom sitnicom: „A šta ćeš, svi su ti muškarci isti..“

Uvijek imamo spremnu konstrukciju kako se onaj drugi ne bi osjećao jadan jer je u nekom segmentu nama bolje nego njemu. Vrtimo se u začaranom krugu prijetvora, neiskrenosti i lažne podrške. Pretvaramo se da smo normalni i racionalni ljudi. Što se više natječemo u tome tko je nesretniji i manji – to smo više normalni.

Gradi li priklanjanje tuđoj nevolji i nesreći neraskidive saveze među nama? Mislimo li zaista tako?

Kada smo od drugih počeli skrivati svoj optimizam, pozitivu i snove? Kada smo s drugima prestali dijeliti lijepu stranu života? U kojem ih je trenutku to počelo ugrožavati?

Zamislite da u današnjem svijetu nekome kažete: Sigurna sam da ću uspjeti u onome što želim! A sada zamislite da se druga osoba tome iskreno obraduje i u sebi vas ne proglasi luđakom.

Ako mene pitate, vjerojatnost da će se to dogoditi vrlo je mala. Štoviše – nevidljiva.

Dogurali smo tako daleko da smo u onoj njegovoj slavnoj:

Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.

Uspjeli potući i velikog Tolstoja.

Danas su svi nesretni ljudi  nalik jedan na drugoga, dok su oni sretni – sretni svatko na svoj način. Najčešće nevidljiv, skriven i dobro čuvan od očiju drugih.

Sreća i optimizam kao da su postale zabranjene kategorije kojima se s jedne strane priklanjaju oni koji nemaju veze s realnošću, koji su malo ćaknuti, a s druge strane oni nadmeni, napuhani i bahati. Tako barem ispada.

Sretni ljudi danas su, ili luđaci, ili uobražene budale.

Nije ni čudo što svoju sreću i snove čuvamo duboko zaključane u sebi jer bi ih susret s okolinom u kojoj živimo zaledio već na prvom koraku.

Negativnost danas šeće našim životima poput svih onih ljudi koji ulicom prolaze u crnim kaputima, jaknama i skafanderima. Prolaze pored nas potpuno očekivani i nevidljivi. Ne primjećujemo ih. Uzimamo ih pod normalne. Ta, i mi smo najčešće oni  u crnom skafanderu.

A onda prođe žena u žarko žutom kaputu.

Sa šarenom maramom na glavi.

S narančastom torbicom.

U potpeticama od čije visine nam se zavrti pred očima.

Prođe lagana poput vjetra.

Lagana poput sreće.

Svi oni crni kaputi, jakne i skafanderi okrenu se za njom. Zavidni. Ljuti. Škripeći u sebi: „A, vidi ti nju, molim te! Kako se samo drznula!“

Baš kao što škripe na svakoga tko se drzne reći da je sretan. Da je zadovoljan. Da mu je dobro.

A ti potapšaj koljena i lupi nogama u pod.

Pa, kome smeta..

Jana Krišković Baždarić, 33etc.blog

Responsive text-61




Prethodna objavaLjutnja je nerealna, razarajuća i nema nikakvu korisnu svrhu
Slijedeća objavaNASA otkrila: “Djeca su rođena kao kreativni geniji, ali ih obrazovni sustav zaglupljuje!”
Jana Krišković Baždarić
Jana Krišković Baždarić autorica je bloga 33 etc. Osim na blogu, možete je pratiti i na Facebooku i Instagramu.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here