Koliko nam sunca treba, ili zašto je povremeno presađivanje presudno za rast?

0
2670
160×600 text-59 lijevo slikovni



Vozeći se svojim gradom iz dana u dan prolazim ulicama i trgovima svoga djetinjstva, mladosti i sadašnjice. Dok na semaforu čekam da se upali zeleno svjetlo često se zagledam u zgrade koje me okružuju. Dok ih gledam shvatim da zapravo ne gledam njih, već se prepuštam asocijacijama koje me, gledajući ih, preplavljuju. Svaka ulica, zgrada ili trg pomalo blijede, a ono u što zapravo gledam poznata je karta mene same. Karta čijim se poznatim smjerovima krećem iz dana u dan sve jače utiskujući u svoju podsvijest ono što su ti isti smjerovi u različitim razdobljima moga života zadali o meni samoj, iznova proživljavajući one poznate osjećaje koje ta mjesta u meni pobuđuju.  Zvuči li vam to imalo poznato?

Istina je da smo svi posađeni u neki komad zemlje koji nam pripada. Posađeni na mjesto na kojem točno znamo kada očekivati sunce, a kada sjenu. Mjesto na kojem je unaprijed zadano razdoblje našega cvata kao i ono u kojem ćemo podrezani čekati novo sunce.

Zašto nam neko nepoznato mjesto daje osjećaj slobode? Zašto gledajući nove ulice, trgove i parkove odjednom imamo osjećaj da naš gps više ne radi, da je izvan dosega? Zašto  osjetimo sreću čim se izgubimo iz dosega vlastitih granica? Zašto smo se u nepoznatom klubu spremni popesti  na stol i ludirati se kao da nam je to posljednje ludiranje u životu? Zašto iznenada pronalazimo novi put do sunca čim nas maknu iz našeg dvorišta i vaze u kojoj smo posađeni? Zašto se tada ne osjećamo izgubljeno, već naprotiv, pronađeno?

Svaka prilika da posjetim novi grad ili novu zemlju za mene je bio osjećaj vraćanja sebi samoj. Tada bih pronalazila vrijeme da upoznajem samu sebe, da napokon skrenem sa one karte kojom se krećem svakoga dana, karte na kojoj uvijek iznova nailazim na iste spoznaje o samoj sebi, karte sa zatvorenim vratima za nova iskustva.

Za upoznavanje samih sebe ponekad nam treba malo više sunca, malo više vjetra, ili malo više kiše. Potrebno nas je s vremena na vrijeme presaditi u novu vazu i postaviti na drugo mjesto u dvorištu. Svako novo mjesto naučit će nas nečemu novome i zbog toga smatram da su putovanja i istraživanje životna potreba svakoga od nas. Čovjek je rođen da raste, da se mijenja, da upija, da uči, da preskače vlastite granice. Da dolazi na mjesta na kojima ne nailazi na vlastita opterećenja, već naprotiv na nove izazove.

160×600 text-45 desno

Svakodnevnica je naš dom i iz nje niti se može, niti se treba bježati. Ona je poučna sama po sebi kao i sve ono što ju čini. Ono što naučimo suočavajući se sa svojom rutinom i naš način ophođenja prema njoj gradi nas kao osobe, ali gradi samo jedan naš dio. Gradi naše strpljenje, upornost, pouzdanost i stabilnost. Sve one osobine koje su nam potrebne za suočavanje sa izazovima koje nam nosi upravo svakodnevnica. Da bi bilo potpuno, naše biće traži i one drugačije izazove koji će graditi onaj dio nas koji pripada samo nama. Onaj dio nas koji žudi prijeći granice vlastite karte i osvajati nepoznato. Osjetiti neočekivano na svojoj koži. Susresti se s ljepotama koje negdje postoje i upoznati osjećaj ushićenja. Probijati granice doživljenog. Vidjeti i doživjeti ono lijepo, kao i ono ne tako lijepo.

Ako nam pregori žarulja s vremenom ćemo se naučiti i na svjetlost svijeće, a s vremenom i na potpuni mrak. Takvi smo mi ljudi, spremni podnijeti sve što nas snađe. Ipak, duboko u sebi svatko zna koliko mu svjetlosti treba za rast. Koliko nam treba sunca da bismo cvjetali.

Na svakom novom mjestu koje posjetimo upoznat ćemo jedan neotkriveni dio sebe. Otkrivat ćemo nova kopna, kako ona koja smo posjetili, tako i ona unutar nas samih. Na novim mjestima upoznat ćemo vlastitu neobuzdanost i osjećaj hrabrosti koji nas nekako napušta na vlastitom terenu.

Prisjetite se nekih svojih putovanja. Koje ste uspomene s njih ponijeli? Svakako ćete se sjećati posjećenih muzeja, restorana, monumentalnih građevina ili bajkovite prirode nekog mjesta, ali najvažnije što ste ponijeli i trajno pohranili u sebi jest ono novo što ste o sebi naučili i shvatili.

Nepoznata mjesta neopterećena vašim vlastitim iskustvima služe kao prazno platno novih osjećaja koji tek čekaju da budu otkriveni.

Igra riječima znakovito je približila svijet i svijest. Ove dvije riječi su u svojoj vječnoj igri. Toliko su bliske da izgleda da je igra bez jedne od njih nemoguća. Svijet i postoji da bi našoj svijesti dao priliku da raste, osvaja i usvaja.

Postavite s vremena na vrijeme zastavicu na neko novo kopno, osvojite s vremena na vrijeme neki novi dio sebe. Uživajte u putovanju, kako nepoznatim mjestima, tako i novim predjelima samih sebe. Iako ćete se ponovno voziti svojim gradom čija mjesta pobuđuju one poznate osjećaje, vi ćete znati da postoji puno više od toga. U vama samima.

Jana Krišković Baždarić, 33etc.blog

300×250 centar text-39
PODIJELI
Prethodna objavaNakon prekida – skok! u novi život
Slijedeća objavaOVAKO pomozi i pošalji iscjeljujuću energiju drugoj osobi na daljinu
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here