Krešimir Mišak: Možemo li predviđanjem budućnosti izbjeći tragediju?

1
4177
Art: Mario Sánchez Nevado

160×600 text-47 lijevo

Možemo li izbjeći tragediju tako što ćemo je predvidjeti?

Rezultati najnovijih pokusa koje je proveo profesor Dick Bierman, psiholog na Sveučilištu u Amsterdamu, navode na zaključak da ljudi bez sumnje imaju „šesto osjetilo“ pomoću kojeg mogu vidjeti budućnost.

Njegovo istraživanje, i ona koja su ga inspirirala, moglo bi dati znanstveni temelj fenomenima poput moći predviđanja budućnosti kod medija, ekstrasenzorne percepcije, deja vu-a i vidovitosti, kao i pojave iz svakodnevnog života kao što su intuicija i instinkt.

Piše: Krešimir Mišak
Izvor: misakvecernji.blog.hr

Profesor Dick Bierman je napravio eksperimente svoje pomoću bolničkog skenera za mozak. Sve je izgledalo kao obični medicinski pregled, u kojem pacijent legne na stol koji ga uvuče u skrener, no ovoga puta skener je bio dio jednog od najtemeljitijih paranormalnih eksperimenata svih vremena, onoga kojim će se dokazati je li moguće predviđati budućnosti.

Rezultati – koji su prvobitno objavljeni ekskluzivno za Daily Mail – ukazali su da obični ljudi zaista imaju ‘šesto osjetilo’ koje im pomaže da ‘vide’ budućnost.

Vrijeme kao iluzija

Bierman nije usamljen u svojim zaključcima. Rezultati njegovih pokusa su u skladu s podacima ostalih znanstvenika i istraživača paranormalnih pojava. Profesor Brian Josephson, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku i profesor na Cambridgeu rekao je:

„Dokazi su vrlo intrigantni. Čini se da nam informacije dolaze iz budućnosti. Zapravo, fizika ne objašnjava zašto ne možemo vidjeti budućnost. Vidovitost se u fizici jednostavno ne može posve isključiti.“

Tehnički termin za takve fenomene je „predosjećaj“ – budući da iz budućnosti ne dolaze čvrste činjenice, nego osjećaji. Profesor Dick Bierman je uvjeren da je vrijeme, kako ga mi vidimo, samo iluzija. Smatra da nema argumenata za neprihvaćanje postojanja predosjećaja te da je to jednako normalno kao i prisjećanje prošlih događaja.

Vjerojatno bi se s njime složio i Einstein koji je granicu između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti opisao kao „vrlo upornu iluziju“.

Da bismo saznali kako se profesor Bierman našao zainteresiran za ova istraživanja, moramo se vratiti koje desetljeće unatrag. Dugi je niz godina američka vojska bila fascinirana tim fenomenom pa je (a kasnije i CIA) utemeljila tajni program Stargate, koji je istraživao slutnje i sposobnosti medija da predvide budućnost.

Dr. Dean Radin je radio u programu Stargate I postao fasciniran mogućnošću “sretnih” vojnika da predvide budućnost. To su bili oni vojnici koji su preživjeli bitke unatoč naizgled nemogućim izgledima.

Radin je postao uvjeren da misli, predosjećaji i – povremeno – pravi bljeskovi budućnosti mogu doplutati kroz vrijeme kako bi vodili vojnike I pomogli im da donesu odluke koju si im spasile život, i to tek na temelju predosjećaja.

Tri sekunde prije

Radin je napravio eksperiment kako bi provjerio svoje ideje. Skupio je dobrovoljce na modificirani detektor laži, koji mjeri električne struje na površini kože. Ta se struja mijenja kad osoba reagira na događaj, poput gledanja nasilnih slika ili snimki. To je električni ekvivalent straha.

Radin je dobrovoljcima, nasumičnim redoslijedom koji je odredio kompjutor, pokazivao slike s eksplicitnim seksom, nasiljem ili pak one umirujućeg sadržaja. Uskoro je otkrio da ljudi počinju reagirati na slike prije nego ih vide. To je radilo nepogrešivo.

Počeli su ‘strahovati’ nekoliko sekundi prije nego što su zaista vidjeli sliku. I to se ponavljalo I ponavljalo, puno iznad svake statističke mogućnosti koja bi to dopuštala.

Radinovi rezultati bili su toliko impresivni da se za njih zainteresirao dr. Kary Mullis, kemičar I dobitnik Nobelove nagradu. Odlučio se I sam podvrgnuti eksperimentu. Prikopčan je na Radinove strojeve I pokazivane su mu emocionalno uzbuđujuće slike. Rezultati su bili nedvosmisleni.

“Bio je to sablasno”, rekao je Mullis, “ mogao sam vidjeti oko tri sekunde u budućnost. Ne bismo trebali biti u stanju to raditi.”

I drugi istraživači diljem oko svijeta, od Sveučilišta u Edinburghu do Cornella u SAD-u, požurili su ponoviti Radinove eksperimente I još su ih poboljšali. I dobili slične rezultate. Uskoro je otkriveno da kockari podsvjesno počnu reagirati malo prije nego što izgube ili dobiju.

Isti efekt je viđen kod ljudi koje su zastrašili životinjama, trenutak prije nego što su im pokazane. Šanse da se takve stvari dogode slučajno iznose doslovce jedan prema nekoliko milujuna.

160×600 text-47 lijevo

Predviđanje nesreća

Gotovo sve važne znanstvene formule koje objašnjavaju kako svijet funkcionira dopuštaju dvosmjerni tok informacija iz budućnosti u prošlost i obrnuto. Primjera je zabilježeno puno, pogotovo po pitanju prekognicije.

Neki od novijih primjera vezani su rušenje newyorških blizanaca. Ubrzo nakon 11. rujna počele su kružiti čudne priče o nekolicini sretnika koji su izbjegli napad. Mnogi od njih su u zadnji tren promijenili svoje planove zbog neobjašnjivog osjećaja nelagode.

Radilo se o suptilnom, upornom osjećaju da nešto nije u redu. Nitko nije govorio o tome, ali neposredno prije napada, ljudi su počeli mijenjati svoje planove radi nekog neizgovorenog instinkta. Jednu ženu je jako bolio trbuh dok je čekala ukrcavanje na jedan od zlosretnih aviona koji se zaletio u WTC. Otišla je u WC gdje joj se stanje, samo od sebe, popravilo. Propustila je let, ali je preživjela taj dan.

Usred kolektivne tuge i užasa je takve priče bilo lako otpisati kao slučajnosti. Ipak, one ukazuju na zanimljivu i duboku istinu. Ako se, primjerice, manji broj ljudi odluči ukrcati na avion koji se poslije sruši, to znači da se radi o posvjesnoj moći predviđanja budućnosti. Čini se čudno, ali to se ipak dogodilo.

Avioni koji su se 11. rujna zaletjeli u WTC su bili neobično prazni. Broj putnika je bio upola manji nego inače. Možda je jedan poluprazni avion moguće otpisati kao slučajnost, ali ne i sva četiri.

Možda se može očekivati da oni koji su najviše uključeni, to jest piloti, imaju najbolje podešene instinkte od drugih? I opet – to se događa. Kad se konkord Air Francea srušio 2000. godine, nije prošlo puno vremena prije nego što su kolege poginulih u nesreći počeli govoriti o osjećaju slutnje I nagovještaja koji je zahvatio posadu I inženjere leta prije nesreće.

Za francuske novine Le Parisien jedna od njih je anonimno ispričao o ‘morbidnom očekivanju nesreće’: “Imao sam taj osjećaj da ćemo tresnuti u tom predjelu”. Još je rekao: “Atmosfera u timu konkorda zadnjih nekoliko mjeseci, ako se ima hrabrosti priznati, bila je morbidno očekivanje nesreće. Bilo je kao da čekam da se nešto dogodi.”

To nije slučaj samo s avionima. Znanstvenik Ed Cox otkrio je da su vlakovi koji su doživjeli nesreće vozili manje ljudi nego inače. Iako predviđanja nisu u tehnikoloru, očito su često dovoljno emocionalno jaka da ih poslušamo.

Predviđanje pod skenerom

Saznavši za sva ova istraživanja, profesor Dick Bierman odlučio ih je odvesti korak dalje. Ponovio je eksperimente Deana Radina, ali je u mozgove volontera zavirio pomoću bolničkog MRI skenera. Skeneri pokazuju koji dio mozga je aktivan dok radimo odeđene zadaće ili doživljavamo određena emocije.

Iako su njegovi eksperimenti bili iznimno kompleksni, a njihova analiza zahtijevala tjedne računanja, dvaput je izveo eksperiment s više od dvadeset dobrovoljaca. Rezultati su jasno pokazali da obični ljudi mogu predvidjeti budućnost. Bierman je naglasio da ljudi iz budućnosti primaju osjećaje, a ne jasno definirane „vizije“.

Ako obični ljudi mogu primati osjećaje iz budućnosti, možemo pretpostaviti da oni nadareni mogu primati vizije budućih događaja. Čini se logičnim i to da mnogi paranormalni fenomeni kao što je izvanosjetilna percepcija i vidovitost mogu potjecati od predosjećaja.

To misli i fizičar Brian Josephson: „Vjerujem da možemo ‘osjetiti’ budućnost. Mi [znanstvenici] još nismo našli mehanizam pomoću kojeg se to događa. Ljudi su na taj način doživljavali ‘paranormalna’ i ‘transcedentalna’ iskustva. Biermanov rad je samo jedan komadić slagalice.“

Dr. Jesica Utts sa Sveučilišta u Kaliforniji, koja je radila za američku vojsku i CIA-u kao neovisni promatrač njihovih istraživanja paranormalnog, vjeruje da stalno ispitujemo budućnost i to znanje koristimo kako bi donijeli bolje odluke. Ona kaže: „Mislim da to stalno radimo. Pregledali smo podatke i izgleda da se to doista događa.“

160×600 text-47 lijevo

Budućnost u magli

Problem s predosjećajem je što se čini tako maglovit I nejasan da se ne možete osloniti na njega u donošenju pouzdanih odluka. To možda jest tako, ali postoji puno slučajeva kad su ljudi žalili što nisu slušali predosjećaj. Jedan od najtužnijih vezan je uz nesereću u Aberfanu.

1966. se vrh brda ugljena urušio I pomeo školu ubivši 144 ljudi, uključujući 116 djece. Ispalo je da je 24 ljudi imalo predosjećaj tragedije. Jedna od tih osoba bila je I djevojčica koja je poginula. Malo prije nego što je otišla u školu rekla je mami: “Sanjala sam da sam išla u školu I da tamo nije bilo škole. Nešto crno ju je prekrilo.”

Što nam uopće govore rezultati svih opisanih istraživanja? Sve ove priče zapravo upućuju na dublju istinu one koji žele pogledati. Ako manje ljudi ode na avion ili vlak koji doživi nesreću, to je možda pokazatelj njihove sposobnosti da vide budućnost. Koliko god čudno zvučalo, to se događa. I možda ne završava na tome.

Na kraju krajeva, ako možemo vidjeti nekoliko sekundi u budućnost, zašto ne bismo vidjeli nekoliko dana ili godina u budućnost? I naravno, ako možemo gledati kroz vrijeme, zašto ne bismo gledali preko velikih udaljenosti?

Nobelovac Brian Josephson rekao je: “Ovaj fenomen nam dopušta da donosimo odluke na temelju onog što će se dogoditi u budućnosti. Da li to ograničava našu slobodnu volju?. To je na filozofima da odgovore. Ja sam preplitka osoba da bih sudio o tome.“

Onda, treba li slušati svoje insikte, predosjećaje I snove?

I je li odgovor na to pitanje uopće važan? Jer neki stručnjaci vjeruju da ih u iznenađujućem stupnju već koristimo u svakodnevnom životu.

PODIJELI
Prethodna objavaKakvo je vrijeme došlo danas: Previše pričamo, premalo volimo, prečesto mrzimo
Slijedeća objavaAnima i Animus – uzročnici zaljubljenosti
Krešimir Mišak
Krešimir Mišak hrvatski je novinar znanosti, rock glazbenik i pisac znanstvene fantastike. Poznat je kao voditelj emisije ” Na rubu znanosti ” koja se emitira na HRT-u još od 2002.g. Godine 1999. počeo je pisati znanstvenu fantastiku. Od tada je napisao desetak kratkih SF priča. Dvaput je dobio nagradu ” SFERA ” za najbolju SF priču: 2000. godine za priču “Svijet iduće sekunde” i 2005. za “Akvarij sa zlatnim ribicama”. Zbirka SF priča Zvjezdani riffovi objavljena mu je 2005. godine, a u 2006. izdao je knjigu Telepatija i telekineza. Godine 2013. izdaje knjigu “Dečki, odjebite u skokovima” koja se bavi analizom svijeta u kojem živimo i koji je kontroliran od strane šačice moćnika koji raznim tehnikama obmane, postupnih koraka i plasiranjem lažnih vijesti od ljudskog roda stvaraju roblje.

1 KOMENTAR

  1. Imam iskustva predosjećaja i uvijek se objestine. Mislim da se to zatomljuje ako se potiskuje, a razvija ako se obrati pažnja. Einstein je rekao da smo zanemarili intuitivni dar.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here