Jednom bijah beznačajno velik, sada cijenim veličinu svoje malenkosti.
Prebijte u sebi te komplekse manje vrijednosti, pa vi ste, gospodo, oduvijek bili dio velikih svjetskih carstava od Rimskog pa nadalje, što vam na uho zbore ti unijaši, strazburaši, pamfletaši – grakću vam o vašem mikroznačaju… Odgovorite im, osorno ako treba, da mi jesmo muzikalna nacija, ali nimalo ne cijenimo zborno pjevanje, osobito iz dna duše mrzimo kolektivističko njihovo graktanje o tome kako ćemo se svi mi jednoga dana pretvoriti u majmune koji pjevaju…
Sljedeća pričica će odgovoriti na pitanje kako oni koji su stotinu puta manji od nas, a opet su preslični nama, rješavaju to pitanje propjevavanja majmuna.
Postoji tamo u Tihom oceanu, u brojnom otočju Oceanije, jedna majušna državica imena Nauru. Jedina je to država na svijetu bez glavnoga grada. Da se stotinu ruku uhvati za svaki krak dvanaestokrake im zvijezde sa zastave gotovo svi bi stali na tu vrtešku, toliko ih je malo.
Ovo je kazivanje iz naurske davnine, kada je otočna flora i fauna bila znatno bogatija, kada su se u vrhovima njihovih šuma, među inim vrstama, mogli pronaći i majmuni. U idilično staro vrijeme, dok na otoku još nije bio pronađen fosfat, najvažnija privredna grana bila je – branje kokosovih oraha. A stabla kokosovaca su jako visoka, i do četrdesetak metara se propinju uvis.
Jednom se tako u podnožju jednog stabla zatekao i junak naše priče, egzotičnog imena Pirsingnaturu. Bio je jak, mišičav, i, kao što mu samo ime zbori, sav prošaran i proboden iglicama i ukraščićima. Budući je bio zadnji u lancu onih koji su hvatali kokos i prosljeđivali ga dalje, on je kokose slagao na hrpu. No, nije sva čeljad bila muskulatorna poput njega pa bi prema njemu znali dolijetati i kokosovci koji bi, zbog težine, nekome gore ispali iz ruke. On ih je s lakoćom hvatao i slagao na kup. No, tri koja su u nizu s vrha stabla doletjela bila su tako teška da ih je i on jedva uhvatio. Jedan je bio težak kao da je sam vrag unutra, drugi je nešto zveckao, a treći je tako smrdio da je Pirsingnaturu zamalo povratio. Nikome ništa ne govoreći svakog je križićem obilježio s namjerom da ih kasnije, kad berba završi, pozornije razgleda jer mu bjehu jako sumnjivi.
Kad po završetku posla svi odoše, on se baci na razgledavanje sumnjivaca. Najprije je protresao onog s potežim vragom unutra – iz njegove nutrine zaista iskoči nešto vraški dlakavo – bijaše to samo majmun koji se pred Pirsingnaturuom počeo tako tresti kao da ga je groznica spopala. Izgledao je jadno i bolesno stoga ga PNT odmah odvede liječniku koji je ujedno bio i seoski vrač, a bio je (hrvatolikim rječnikom rečeno) i predsjednik upravnih vijeća nekoliko skupina seoskih narikača. I kod liječnika je majmun propjevao! On je noću po krošnjama kokosovih palmi skupljao razne dragocjenosti, zlatne satove, nakit, dakle, opljačkanu robu koju je netko tamo danju nabacivao, te je sve to spremao u jedan kokosov orah – upravo onaj kojeg je PNT ocijenio da zvecka. A u onaj teški kokosovac, zbog kojeg je Pirsingnaturu zamalo povratio, majmun je, da ga ne bi po izmetu otkrili, redovno smradio.
Tko bi to rekao!! Ista zločinačka špranca kod onih koji su u modernom dobu potpuno odbacili zvijezdu i kod onih kod kojih se ova u starini s dvanaest krakova oplodila!
Da skratimo. Među seoskim glavešinama se pročulo da je majmun propjevao, što nije bilo dobro jer su mnogi od njih u te majmunarije bili i upleteni. Osim toga, zna se mjesto gdje majmuni mogu slobodno, premda zlokobno pjevati – po krošnjama kokosovih palmi jer tako navještaju tajfune. I sve životinje iz šume, kad je tajfunoliko vrijeme, iskaju majmunsko drečanje da znaju na čemu su, a kad ovi stvarno i zavrište u noći, prožme ih takav strah i jeza koje ni tajfun ne može proizvesti.
No, što se dogodilo s našim majmunom?
On se (gle slučaja!?) okliznuo na koru od banane kad mu je liječnik davao lijek, udario glavom o pod i presvisnuo, a vračoliki doktor je jednoj ekipi svojih narikača naložio da na njegovoj sahrani o njemu samo najljepše sriču i nariču.
No, nisu ni majmuni tako glupi kao što izgledaju, osobito su naurski naučili lekciju. Vidjevši što se njihovom dlakavom drugu dogodilo, jednostavno su s tog, korupcijama opterećenog atola, iščezli.
Mi, hvala naurskim vračevima koji su se za krakovima zvijezda polakomili (poslali smo im i mi svojih pet) na zastavi nemamo nijednog zvjezdanog kraka, ali… imamo majmune koji propjevavaju.
Bojimo se da su to oni isti majmuni koji su drečali i vrištali kad je tajfun promjena nailazio.
Zašto se tada nitko nije prestrašio od njihove dreke?
Jer, tko se na vrijeme ne riješi majmunarija, naslušat će se majmun-arija.
[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2013/10/zlatko-tomic-2.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]
