Jednog mirnog postvečerja pokucah tiho na vrata dežurnog u solinskoj policijskoj postaji. I taman kad sam… molim? Solin, da Solin. Znate li što o tom ubavom mjestašcu na obali najljepšeg mora na svijetu? Ne znate? Dakle, ovako. Solin je gradić koji… da, dobro zborite, mudra damo… koji se nalazi blizu Splita samo… recite vi meni, sjedokosa, gdje je i što je bio Split kad Solin, iliti ondašnja Salona, kako ga nazivahu, bjehu središtem rimske provincije Dalmacije? To što se on danas nalazi blizu Splita koji je, uzgred budi rečeno, mnogo veći od njega, to je samo jedna od njegovih karakteristika po kojoj ga ne bi smjeli pamtiti. Hoćemo li Trogir, Nin, Knin, Ozalj i druge stare hrvatske kraljevske gradove pamtiti samo po tome što se nalaze u blizini nekog većeg mjesta? Dobro, i Split ima bogatu povijest, ali zapamtite: Splita nije bilo kad je Salone bilo, pa, bogme i preko dvjesto godina! Toliko da se zna. No, gdje sam ono stala?… Ah, da… Ali, prekine li me još netko u izlaganju, sljedećeg lika ove priče ću zamoliti da nabaci svoju metalnu narukvicu na njegove ručice pa nek’ se pjeni kao ona voda što protječe ispod mosta Prvih poljubaca. Dakle, uđoh u sobu dežurnog policajca u solinskoj policijskoj postaji. Mladi policajac, tankih, bezličnih i blijedih usana (izveo tri skoka preko brzaca pa stoga spolno zreo) imao je prijatnu boju i uredne crte lica, ali samo dok nije podignuo pogled prema meni. Potom mu je sve poispadalo iz ruku, problijedio je baš onako kako ja izgubim pigmentaciju kad mi se približi neka neotesana sirovina  od  mužjaka potočne pastrve, počeo je zamuckivati kao da je ugledao nekog svog pretka koji je upravo ustao iz groba i počeo govoriti tečnom brbljavštinom, a cijeli život je bio poznat po teškom mucanju.

— Tko… tko s… tko ste… ste vi?

— Dobra večer, ja sam mekousna pastrva, zovu me još i Solinka, endem sam i jedina mjesta na svijetu gdje me možeš pronaći rijeke su Jadro i Žrnovnica. Ako baš želiš znati, tu sam preko pet milijuna godina, a ti, možebit, nisi ni pet mjeseci u ovoj postaji.

— Oooo… ohoho… ende… kako… kako ste rekli… ah, da… pa, izvolite… gulp (knedla)… endemična moja gospođice… izvolite sjednite, sjednite… – ušeprtljao se mu(r, ž)jak, grozničavo tražeći nešto po stolu – izvolite sad ćemo mi zapisnik samo da ga nađem… ah, bravo, evo ga tu je…

— Dakle, ime i prezime, ili ime ili prezime, ili bezimeno ali s nadimkom… aaa čekaj! Najprije OIB! Štaa?! Kako ste rekli? Opet Idiotska Birokracija, dobro, stani… ooopeet i… idiot… ska…

— Ma čekaj muržjače – počeh gubiti živce – hoćeš li i JMBG? Evo: Ja Moram Biti Gornjotočna… Stani, budalo, dok ti upišeš podatke izumrijet ću! Slušaj! Pamti i proslavi se! Najprije, zabrani automobilski promet uz  rijeku. Svaki put kad se mrijestim natovare mi takovu buku na leđa da je prosto neizdrživo. Vidjela bih ja njih kako bi spolno općili da im dva konkorda zuje kraj ušiju. Drugo, što rade tvoje kolege po vas dan? Zašto ne legitimiraju i ne izbace s naših večernjih šetališta one nepoželjne udvarače, one kicoše – potočne pastrvare? Kad neka neiskusna mekousnica popusti onda šaljete znanstvenike da promatraju onu riblju kopilad, onu mlađ kojoj mekousnost služi samo za novo koketiranje s neotesanim pastrvarima. A nas, autohtonke optužuju za hibridoidno ponašanje. A da ne govorim o kalifornijskim pastrvama – kurtizanama što bi smazale i šou i Opru zajedno. Kako će se one nahraniti ako nama ne budu otimali mekousne zalogaje? Treće, ne pregrađuj i ne usporavaj vodu jer u sporoj, a toploj vodi premalo je otopljenog kisika. Hoćeš li da se podavimo?

–… Da se poda… vimo… dobro – švrakopisao je muržjak.

— A pogledaj mene, ha? – rastegnuh se mazno – jesi li u vodi vidio što erotičnije od mojih mekih usana, mog svadbenog ruha… Znaš li da kada zatreperim svojim zanosnim tijelom, kad repom podragam šljunčano dno rijeke prije nego ću odložiti jajašca, onim napaljenim mužjacima i tvrda usta izlaze na meka usta? Nije li šteta ovu rijetku vrstu istrijebiti? Što će reći učiteljica života?

— Eh – počeše se mladac po zatiljku – ne će reći ništa, umrla je jadnica prije pola godine… rak na plućima.

— Rak na škrgama?

— Na plućima, na plućima.

— Ma ne govorim ti o tvojoj učiteljici iz osnovne škole, murjakoviću, već o učiteljici života koju Poviješću nazivaju. Ah, jadne li mene na koga se namjerih…

— Što vi, zapravo, hoćete? – malo se ljutnu policajčić.

— Ta, rekoh ti već, ali, dobro, ponovit ću: Hoću kisika, mira i seks… ovaj… seksualnog neuznemiravanja. Da, da, i još nešto hoću. Hoću da ne cenzuriraš moja pisma koja šaljem svojoj dalekoj rođakinji koja obitava u crnogorskoj rijeci Zeti, a ima prekrasno ime: Lipijen.

— O lipi  te vrag večeras na mene namjerio – promrsi za sebe mladi policajac.

— Molim?

— Ništa, ništa… Samo velim: predivno ime, zaista. Tako je i moja majka koja je živjela na selu nazvala  svoju kozu koja je vječno bila žedna. Ustvari, najprije joj je dala ime Li, a kako je ova stalno srkala tekućinu, mater je stalno sebi u bradu mrsila Li-pije, Li-pije… i tako… ma, nema veze… ne obazirite se vi. Evo… sve vaše primjedbe ću zapisati pa proslijediti. Bit će i načelniku drago, ne dolaze mendeni svaku večer u ovu postaju.

— Endemi, mladiću, endemi…  Uostalom, jesi li vidio spomenik podignut meni u čast, a otkriven pred neki dan?

— Spomenik? Ma gdje? – snebivao se mladić.

— Eno ga u riječnom rukavcu, s lijeve strane Mosta prvih poljubaca.

— Ono?! Vidio sam vidio… šta, zar ono nije spomenik dupinima?

— Dupini su tebi u glavi, neznalico. Kakvi dupini… zar u rijeci i zar one veličine?

— A što ja znam, danas je sve mog…

— Huuuraaaa!! Unutra smo! – banu nekakva debelousna i debeloguzna muržjačka ljudeskara u prostoriju, mene ni ne spazivši – Daj viski, Vilko! Willkommen Unijo! Sad još samo Amerima da se pričvrljimo, recimo da nas prime u Kalifornijsku uniju, bilo bi kalifornijske pastrve u Jadru koliko hoćeš, a Vilko!

Sakrih se iza vješalice jer ovog je, izgleda, majka othranila na cijelom stadu žednih koza.

Masnoglavi se pjenio nesmanjenom žestinom, lupajući mog štrkljastog sugovornika po leđima:

— Vilko, upravo su nas ravnopravno primili u Europsku uniju! Ho-ho… veseli se mladiću…

— Dobro, dobro, veselim se, veselim se… nego… tu je… – smeteno počne Vilko (saznah mu i ime) glavom pokazivati u mom pravcu.

— Je, mladiću, tako je… tu je i Češka. Pravilno zboriš. Oho-ho, galebe mali – šeretski mu namigne punomasni – bit će opet Čehinja, tako mi kozjeg mlijeka (evo ga).

Ponovo ga snažno lupne po ramenima, ne primjećujući što mu Vilko, zapravo, želi kazati.

Vilko na spomen Čehinja spusti glavu zarumenjevši se. Na tren je zaboravio na mene.

— Hajde, bogati, što si se odrvenio. Kao da ja ne znam što bi ti. Možda bi ti radije neku Norvežanku, ha!? A vidi… one su crvenokose i nisu u Uniji. A ja znam da ti mrziš sve što daje na crveno kao što to čine i oni bikovi u Pamloni… (Počeše se po masnim naborima brade)… Je li ono u Pamploni?… Ma, nema veze… Nego, slušaj (ponovo se raznježi rastegnuvši debele usne)… Priđeš tako nekoj blond Čehinji na plaži koja je izgorila kao…

— Riba! – bubne nervozno Vilko.

— Kao rak, Vilko, kao rak.

— Kao riba, i to mekousna… mekousna…

— Šta mekousna, Vilko, mekousna je Čehinja, kakva riba?

Vilko, u srazu s ovim kozjim živoderom, nije imao ni snage ni živaca i jednu jedinu riječ iz sebe više istisnuti. Samo je rukom nijemo i unezvjereno počeo pokazivati u mom pravcu.

Zajapurenko je, u nevjerici, okrenuo glavu kud je ovaj pokazivao. Kad me ugledao nekoliko trenutaka me, jako otvorenih usta i izbuljenih očiju, zapanjeno promatrao. Ja sam namjestila svoj najmrkiji pogled, no, izgleda da nije bio ni potreban. Punomasni je, glavom bez obzira, izletio iz prostorije, kao da je ugledao nekog punomasnijeg češkog policajca koji ga je došao priupitati što to on namjerava po plažama činiti s njegovim platinastim zemljakinjama.

— Upomoć! Uzbuna! Prepad na postaju! – te i još slične gluposti je počeo izvikivati na hodniku.

Što mogah drugo nego pred ovolikom količinom ljudskog lakrdijanja  šmugnuti nazad u Jadro.

Vilko je trčao za mnom: — Zapisnik! Zapisnik!

Ma kakav zapisnik, štrkljavi, vidiš li da će ovaj cijelu policijsku postaju na mene nahuškati. Još ću i linč, na pragu svog doma, doživjeti.

E, moj tvrdoglavi ljudski rode.

Jednog dana kad ne bude mnogih iz tvoje i moje vrste, kad se do zla boga prorijedimo, unakazimo, sjedit ćeš, samodestruktivče koji preživiš, nad presušenom rijekom i pitati se zašto me nisi poslušao, zašto si tako bezdušan prema duši ovog dijela svemira – prirodi zemaljskoj. Rijeke truješ, šume uništavaš, zrak zagađuješ. Nisi li dovoljno puta bio upozoren? Razvio si sjajnu tehnološku memoriju, sasvim normalno, jer sam slabo pamtiš. No, ta tvoja silna tehnika zbori samo kad je ti pokreneš i govori samo ono što je tvojim ušima ugodno slušati. A što kad ti prsti zakržljaju, udovi se osuše, jezik u ustima se istopi? Što kad je ni migom više ne budeš mogao pokrenuti, kao što ovaj tvoj Vilko-Trsko ni najnervoznijom mimikom nije bio u stanju upozoriti punomasnoga da se još netko nalazi u prostoriji? I zar ćeš u Uniju s tim punokvascem koji je naposljetku napunio svoje gaće kad me ugledao? Solinski, splitski, ljudski čovječe, potomče starih Ilira i Slavena, subesjedniče Rimljana, suplemeniče, danas, tko zna kakvih Europljana. Hoće li ovi kojima hrliš plakati zbog tvog nehaja kad imaju dovoljno i svoga?  Znaj da će ti, moguće,  biti kasno kad poželiš čuti riječi koje je proizveo netko drugi, a ne tvoji aparati i aparatčici, moćne riječi. Nemoj se iznenaditi ako one niotkud ne budu dolazile.  Slobodno ti  tada bilo obratiti se tvojim slatkousnima i zlatousnima pa i mekousnima, ali samo onima koji se ne mrijeste u gornjem toku ove rječice,  no, vidjet ćeš što će se dogoditi – iz njihovih grla će izlaziti samo nekakvi zvukovi hrapavog struganja…

(Poslije ove tri točkice slijedi ono odmahivanje glavom kojim se, vi, ljudska vrsto, često služite kad iskazujete beznadnost, očaj, tugu. Da, osjećaji su to koji neizostavno idu uz tvrde, stisnute, naškubljene usne.)

Do tada tiha solinska, ljetna noć i serenada: Noćas ću draga tebi šaptat nježne  (mekousne) riječi, noćas ću tebi reći…

 

Autor: Zlatko Tomić

[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]

Podudarni sadržaj

Prethodna objavaŠerbet od breskve „Peachy delight“
Slijedeća objavaNa tanjurima političke i korporativne elite nema GMO proizvoda
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here