Došao je niotkud. Stigao je nikamo. Kamoli puste sreće da se ničim nije ni bavio i da nikog nije ni imao, duže bi poživio. A on se, uza sve pustoši svoje društvenosti, ipak nečim bavio, i uza sve nejavke krvnih mu srodnika, ipak je nekog imao. No, povinujmo se redu – voznom, životnom, malomještanskom, upravo onakvom kakvom se on povinovao kad je stigao do nas – vlakom niz imperativ Vremena, premošćujući brvno Nužnosti, bačen u Zornost naših malih života, jednostavno pučki rečeno: Bogu iza nogu.

Kasne pedesete. Ubavo mjestašce na morsko-riječnoj obali. Malo manje mrgodni Istok i malo zatomljenije posesivni Zapad počeli su se slobodnije češati jedan o drugog, stvarajući rojeve čudnih krijesnica koje su gasnule u sumaglicama zagonetna mora na pučini kamo je i bez njih bludio naš pogled. Ispod potplata Batinih cipela i iz tijesnih džepova talijanskih farmerki počeli su izvirivati slojevi slabo poznate, mistične, plačne glazbe, glazbe koja se utapala u vinskim i srčanim gluhoćama i suhoćama. Jedan od njih bio je i jazz, pak i neznanac, koji je u šesnaest i trinaest toga dana (najglupljem vremenu za pristizanje vlaka) sa zadnje pocrnjele vagonske stube nesigurno kročio u našu malomještansku prašinu, nije mogao izgledati drugačije nego je izgledao: suhozaplakan i mističan; njegovu ocu, kojeg je sa sobom vukao, još veća suša je vladala u udovima, no, mi, derani na pragu puberteta, njihovu kostobolnu i emocionalnu suhoću nismo primjećivali jer smo kao opčinjeni zurili u crnu kutiju koju je neznani glazbostvaratelj stiskao u ruci – znali smo da je unutra kraljica bolećivog i plačnog cilika ucijepljenog u otužne spirale večernjeg dima sumnjivih lokala ili onih koji takvima postaju već poslije prvih taktova đezerske glazbe.

Stanovao je u mansardi neke napuštene kuće, izlazio samo uvečer do svog radnog mjesta u sjenovitu prikrajku malog orkestra, skrivajući se, i tu i drugdje, svakim atomom svoga tužnoga života, ali truba, kao i svaka ljubavnica koje se ne stidiš samo pred licima Strasti, izdavala ga je… Nije bio osobiti virtuoz, svirao je korektno svoje dionice, ali neki tihi nered njegovih udova i njegovih nota govorio je da je najusamljenije biće na svijetu. Ili je ta osamljenost izvirala iz njegove bolesti – ispotiha se govorilo da ima neizlječivi kancer na glavi, vidilo se to i po povećem flasteru kojeg je u posljednje vrijeme stalno nosio iznad lijevog uha. No, jedne večeri je flaster osvanuo poviše desnog uha. Je li se to kancer premješta – pitali su se nabujali slapovi naše znatiželje koji su teško mogli dalje izdržavati pa su nas, jedne večeri kada nije nastupao, pretvorili u tihe uhode…

Kad smo kradimice ušli u njegovu kuću, iznenadio nas je žestoki lavež – neki je pas očajno skvičao želeći pobjeći od svog gazde, shvativši na kraju da je od teške ruke pobjegao na sasvim krivo mjesto jer se zavukao u otvor trube.

Nečujno smo se penjali po stubama je nismo mogli vjerovati da on tako falš može svirati. Gore se sve razjasnilo. On, mladić s trubom bio je taj kriminalni svirač, njegov otac psovač, ali ono što nas je prenerazilo bili su udarci koje je otac nekakvom željeznom šipkom udijeljivao sinovljevoj glavi poslije svakog loše odsviranog tona, a takvih je bilo bezbroj. Trubač je to stoički i bez pogovora primao, čak i kad se krv u tankim mlazovima počela slijevati niz njegovo lice.

Iskradosmo se, zapravo pobjegosmo, jer tako tužnom prizoru nas trojica odavno nismo pribivali. Zarekli smo se da više nećemo pohoditi lokal u kojem je s večeri svirao i te riječi smo se dosljedno pridržavali, ali… znate ono o brdu i Muhamedu… Tada nam je palo na pamet da je ubijanje slabića milosrdni čin budući oni sami sebi posljednji udarac ne znaju zadati. Jednoga dana, kad nam se približio prilikom našega vađenja školjki iz mora, zaigrali smo s njim okrutnu igru. Nismo obraćali pozornost na njega, previše je bilo njegove prema nama kad je uočio našu živu gestikulaciju jer je, tobože, netko od nas pronašao biser u jednoj od školjaka. Nosom se gotovo približio našim ušima. Sutradan smo ponovili igru, on je ponovo zvjerao ponad naših glava, mi smo se u sebi smijali, između ostaloga i zato jer nas je žuljao flaster koji je svaki od nas nosio iznad svoga lijevog uha…

Da, mladost zna biti strašno okrutna…

Poslije toga dana sve se počelo odvijati filmskom brzinom. Otac mu je umro, no on flastera skidao nije, mislim na onog povećeg kojeg je na duši nosio. Njegova svirka u lokalu se spustila na razinu one falš, uhođene, i gazda, osim otkaza njemu uručenog, nije imao drugog izlaza.

Poslije toga dugo nismo vidjeli mladića s trubom. Je li otputovao? Je li teško bolovao? Morali smo provjeriti.

Ponovo ona igra uhođenja, no ovoga puta onog psa sa škripavim lavežom nije bilo. Tišina u kući. No, kad smo bili negdje na sredini gornjeg stubišta, iznenada su se oglasile rajske trublje napuštenog i umirućeg trubača. Takvo besprijekorno, gotovo savršeno, sviranje nismo kasnije čuli ni od mnogo slavnijih poslenika ovog predivnog instrumenta. Kako nismo prepoznali svirku tako nismo prepoznali ni njega – gotovo se u fizičku ruinu pretvorio.

Nije prošlo ni mjesec dana, on je izvadio kartu i krenuo za svojim ocem. Idi, mladiću s trubom, neshvaćeni ljepotane duha, ako ćeš i preko trnja u neki falš-svemir, samo da ne doživiš one udarce po tjemenu i zatiljku koje si na vrhu onog prašnjavog stubišta primao. Hodaj mirno tim Mliječnim stazama dok mi ne raskrstimo s našim okrutnim dječaštvima, izlizanim farmericama i svim jadnim iluzijama o blještavom životu koji dolazi sa Zapada. Sad nosimo kineske cipele, ljeti neke smiješne kratke hlače i ne pada nam na pamet da vadimo bisere iz mora. Bojimo se da ne izvadimo tebe jer ti si bio taj biser. Zapravo, tvoja svirka. I kad malo bolje promislimo dolazimo do zaključka da je ono tvoje muziciranje s početka u lokalu, korektno i bez uspjeha samozatajno, ustvari bio bijes – bijes na oca koji te u potaji tukao jer nisi svirao po njegovu. A kad je poslije njegove smrti otpao taj razlog ti si se počeo stidjeti tog bijesa, sebe, nas, ovdašnje a neizbježne, malograđanske zluradosti i počeo si namjerno svirati falš – da očistiš sebi prostor u mansardi kad si počeo tražiti pravo biserje. I tamo, u potaji, pronašao si cijelu nisku. Ali biseri, ti to dobro znaš – plemenitašu našeg malog mjesta i naših malih života, vječniji su i od tebe, i od nas, i od tvog oca i od cijele plejade sjajnih džezera koje smo kasnije zajedno upoznali. I da, sjećam se, nismo bili baš previše oprezni kad smo te usamljenog uhodili. Možda si nas ti čuo, možda si se uvrijedio što ti netko povrjeđuje auru dugo žuđene samoće pa si nam dobacio jedan smrtonosni biser-bumerang prije nego si se spakirao i otišao? I jazz-orkestar se raspao, da znaš. I svijet se raspada, budi siguran. I svemir će se razložiti i možda ćeš jednom, suhonjav i neobrijan, ponovo iz vlaka iskočiti u naše prašnjave živote, a mi ćemo te opkoliti i odvesti do obale rijeke ili mora – to je kod nas svejedno, moleći te da nas naučiš tražiti bisere. A tvoga oca uputiti u jazz-orkestar. I tek kad tako u svemu zavlada kaos možda će u svemu zavladati i red.

Kao u tvojim notama kad se malo bolje upoznaju.

[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]

Podudarni sadržaj

Prethodna objava‘Super kukuruz’ ipak stiže u Hrvatsku?
Slijedeća objavaTesla protiv Einsteina: Znanost s dušom naspram manipulacija
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here