Problem nastaje onda kada igranje igrica postane važnije od stvarnosti, kad dijete više vremena i energije ulaže u igricu nego u vlastiti život.
Vjerujemo li u to i koliko vjerujemo u to? Mislimo li da se to nama i našoj deci neće dogoditi?
Kada primijetimo prve znakove?
Problem nastaje onda kada igranje igrica postane važnije od stvarnosti, kad dijete više vremena i energije ulaže u igricu nego u vlastiti život.
Kad sjedenje ispred ekrana dominira životom našeg djeteta i kad prioritet nad svim životnim aktivnostima imaju igrice ili društvene mreže i uviđamo da je dijete popustilo u školi i zanemarilo sve druge obaveze, postaje očigledno da nešto nije u redu i proglasimo kompjuter kao glavnog „krivca“ za to.
Danas se ne može zamisliti život bez interneta, kompjutera, telefona jer nam sve to olakšava život. Tako i treba biti. Lakše i brže dolazimo do informacija, lakše se komunicira… puno koristi, ali s druge strane i opasnost da sebe, svoj život, svoje snove podredimo internetu, društvenim mrežama, igricama itd.
Bolesti ovisnosti nisu novina, poznato je da neki ljudi mogu biti ovisni o hrani, alkoholu, drogi, seksu, ali ono što jest novina to je tzv. ne – kemijska ovisnost – „elektronski kokain“ gdje spada i igranje igrica, a to je potvrdila i svjetska zdravstvena organizacija.
Ova ovisnost, koje još i nismo u potpunosti svjesni, polako ali sigurno osvaja sve više i više mozgova naše djece.
Kreće vrlo naivno, takoreći od rođenja, da bi beba bila mirna pustimo joj neku pjesmicu, ali ne da sluša nego da gleda u šareni ekran (što šarenije i što veselije to bolje), da bi lakše zaspala, bolje jela, da bi bila mirna u restoranu, kod kuće dok mama i tata obave što imaju…
Kad beba malo poraste onda već i sama zna tražiti i uključiti što želi gledati, na ponos svojih roditelja „malim slatkim prstićem točno zna gdje treba pritisnuti“…a onda kreću crtani, filmići, igrice sve u istu svrhu, da bude mirno, da se zabavi dok putuje, dok čeka itd.
Što mislimo da se time postiže? Znamo li za posljedice?
Dok je dijete okupiramo raznim interesantnim sadržajima ono je mirno ali mu je zato realnost dosadna.
Kad gledam u ekran lijepo mi je, ugodno, kad pređem razinu u igrici zadovoljan sam, kad osvojim neki teritorij uspio sam, pojačava se razina hormona sreće, malo dopamina, malo endorfina i direktno šaljemo dijete u ovisnost. Mozak potiče lučenje hormona sreće i dijete zapravo postaje ovisno od tom osjećaju.
Da bi se razvijao, mozak mora biti stimuliran. Kada su određeni dijelovi mozga aktivni jer je dijete angažirano u određenoj radnji, u tim dijelovima se povećava broj veza između moždanih ćelija.
Na ostale dijelove koje ne koristimo, koji nisu stimulirani pada prašina tj. u njima se smanjuje broj sinapsi, odnosno veza između ćelija. Ne samo da se mozak ponaša ekonomično, već je i plastičan jer nema unaprijed zadanu strukturu koja je nepromjenljiva, već se mijenja u skladu s potrebama – neuroplastičnost mozga. Dakle, imamo „moć“ mijenjati strukturu mozga.
To znači da će struktura djetetovog mozga u izvjesnoj mjeri ovisiti o načinu odgoja, odnosno o vrsti uobičajenih aktivnosti djeteta. Zapravo jačaju one funkcije koje se najviše koriste, a druge slabe.
I zaista, kada gledamo iz ove perspektive, moramo se složiti da utjecaj digitalnog okruženja na dijete može biti veoma veliki.
Često se zavaravamo time da djeca igraju „pametne“ igrice koje razvijaju logično mišljenje i koje su strateške. Samo što ne mislimo na to koliko nam te logike i strategije virtualnog svijeta imaju smisla u stvarnom životu u kojem treba pričati, pregovarati, razgovarati, misliti…
Naučimo našu djecu da budu junaci u svom životu, a ne u svojim igricama. Neka razvijaju vlastite strategije, one životne, koje će ih činiti herojima svojih postignuća. Naučimo ih da prelaze vlastite zacrtane razine kako bi se osjećali dobro i bili zdravi.
Trebamo ih suočiti sa životom, takvim kakav jest, ni previše lak ni težak, takav kakav je. Neka znaju da ne mora uvijek biti ugodno.
U suprotnom, dijete koje postaje ili je postalo ovisnik o video igricama ili o internetu, gubi kontrolu nad svojim vremenom pa i svojim životom.
Zanemarivanje obveza i lošije ocjene su samo neki od prvih vidljivijih simptoma. Javlja se impulzivnost i nesposobnost odlaganja zadovoljenja želje kao i nedostatak socijalnih vještina i antisocijalno ponašanje.
Dijete se povlači, osjeća nelagodu, nemir, napetost, anksioznost, mrzovolju, depresiju, agresivno je. Jedino zadovoljstvo osjeća kad je ispred ekrana.
Na kraju ova ovisnost može voditi u psihotičnost, da se ne pravi razlika između stvarnog i virtualnog svijeta.
Ima mnogo razloga da se zamislimo i konačno postavimo jasne, vidljive granice našoj djeci kako bi sutra bili junaci u svojim životima, a ne u svojim video igricama.
Jelena Višekruna, pedagog
