Sigurno ste čili priču o slavnom Paganinijevom koncertu, kada je na njegovoj violini, u žaru izvedbe jednog snažnog djela, pukla žica. No, maestro je nastavio svirati, improvizirajući, u čemu je bio pravi majstor. A onda je pukla još jedna, pa još jedna, svirao je i dalje unoseći cijelog sebe u završne note skladbe i pobjedonosno je doveo do kraja, na samo jednoj žici. Publika je bila na nogama, nikada nije doživio tolike ovacije… Kad se publika stišala podigao je violinu sa koje su visjele tri žice, dao znak dirigentu, namignuo publici i ponovo zasvirao uz povik “Paganini i jedna žica”. Koja snaga, koje samopouzdanje, koja sigurnost i vjera u sebe, koje samopoštovanje!
Ovo je doduše nesvakidašnji, ali divan primjer koji potvrđuje da nas ne određuje ono što nam se događa, nego ono kako mi na to reagiramo.
Svakodnevno se susrećemo sa situacijama da negdje pokupimo nečiji loš komentar ili se prenerazimo od nekog učinjenog nam čina.
Reagiramo ljutnjom, strahom ili osjećajem poniženja jer se drugi ponašaju grubo ili bezobzirno prema nama, iako znamo da takva reakcija ne vodi ničemu dobrome.
Povrijeđeni smo, razočarani u ljude, bez obzira o kakvom razlogu je riječ, pa nas to odvede do uvrijeđenosti, obeshrabrenja, ogorčenja, bijesa, nepovjerenja, straha … , a krajnji učinak svega zajedno nosimo u sebi mjesecima, godinama, prekoravajući se radi ne mudre reakcije, ometajući time svekolike odnose.
U nekom trenutku shvatimo da je situacija, koja nas je povrijedila i izazvala razočaranje, već odavno prošla, a rezultat naše reakcije, koja je odredila naše daljnje moralne i duhovne odluke i činjenja, će još dugo, gotovo zauvijek, utjecati na naš život.
Suočiti sa slabostima drugih i nas samih, od nas zahtjeva razvijanje strpljivosti, fleksibilnosti, dublje razumijevanje Božjih putova, jer osobe i događaji u našem životu su naši učitelji, nešto nam poručuju i moguće da smo ih sami kao takve prizvali u naš život.
Nije lako, ali bi trebalo naučiti u svakoj situaciji reagirati sa puno razumijevanja i ljubavi, bez obzira na to kako drugi postupaju prema nama. Ne, ne, to ne znači da smo postali otirač, dapače, samo smo se izdigli iznad razine nastanka problema, kako bi pronašli najbolje rješenje i nešto iz istoga naučili.
“Ništa nas ne može povrijediti ako mi to ne dozvolimo.” (Eleonor Roosevelt)
Između našeg srca i mozga se neće ispriječiti naš ego, ako imamo samopoštovanje i ako smo sigurni da “vozimo u pravom smjeru” i dajemo svoj maksimum za osobnu i opću dobrobit. Samopoštovanje se manifestira jednako kroz poštivanje vlastitih osjećaja, potreba i zahtjeva, kao i kroz poštivanje drugih ljudi, i to na način da ih doživljavamo kao snažne i sposobne ljude, sa povremenim slabostima i manama, kao što smo i sami.
Osim toga, a radi ispravne reakcije, važno je osvijestiti činjenice da na gotovo iste situacije, ne reagiramo uvijek isto.
Imali smo prilike čuti, a možda smo i sami izgovorili rečenicu u smislu “Znam reagirao sam ružno, ali našao me kad nisam bio dobre volje.”, a to znači da težinu neke situacije određuje naše mentalno stanje u trenutku događanja iste, to jest naša percepcija određuje našu reakciju, što znači da su okolnosti neutralne, a naše mentalno stanje, naše misli i percepcija, ih čine pozitivnima ili negativnima. Pa čak svaki događaj iz jedne perspektive može izgledati negativan, dok iz neke druge može biti pozitivan.
Kako je rekao Napoleon Hill: “Svaka nevolja, svaki neuspjeh i svaka bol u srcu nosi sa sobom jednako veliko ili čak i veće sjeme dobrobiti.”
Teške životne krize su teške životne krize, ali uvijek imamo mogućnost izbora, pa tako možemo birati kako ćemo ih nositi.
Gotovo svakodnevno susrećem čovjeka, u dobi preko 85 godina, koji se više od dva desetljeća nosi sa teškom embolijom pluća, petnaestak godina sa rakom prostate i svim poteškoćama koje uz to dvoje ide. Uz sve to nikada nije prihvatio status teškog bolesnika. Svakodnevno izlazi van zadajući sebi obaveze koje treba odraditi, vozi auto i još uvijek radi u vrtu. Na moje pitanje kako se osjeća, uvijek kratko odgovara sa dobro, a onda pun pažnje i interesa pita mene kako sam ja, što radim, kako je obitelj, pita za sve članove pojedinačno. Uvijek ima dobar komentar na aktualna događanja, ili u vezi neke druge životne teme, tako da njegov sugovornik obično odlazi od njega bogatiji. Njegov moto je da ne želi biti mrtav prije nego umre. Naravno da to zahtjeva silnu snagu koju najvjerojatnije dobiva iz onoga što još uvijek daje.
Stephen Covey iznosi teoriju da se samo 10 posto našeg života odvija bez našeg utjecaja, a ostalih 90 posto se kreira iz onoga kako reagiramo na ono što nam se događa.
On navodi jedan banalan primjer: Obitelj za doručkom, kćerka se igra dok jede i slučajno prevrne šalicu i poprska oca po košulji. On skače ljutito, galami na nju, na ženu kako je loše posložila doručak na stolu, odlazi u sobu i mijenja košulju, a kad se vrati nazad nađe kćer u suzama, ženu ljutu i tužnu, odlazi na posao razmišljajući o svom lošem danu, koji će utjecati na obavljanje radnih zadataka.
Covey predlaže, da bi bilo bolje upozoriti kćer da se za doručkom ne igra, otići u sobu i presvući košulju, pozdraviti se sa ženom i kćeri, koje ga isprate sa zahvalnošću i poštovanjem, a on odlazi na posao razmišljajući kako je to jedan obećavajući dan. Covey je u pravu, naravno, ali ponekad jednostavno reagiramo krivo. Zašto?
Zašto inače sabotiramo naše zdravlje i dobrobit?
Zašto se pametna, obrazovana, zdravstveno osviještena osoba, vrlo često ponaša kako ne bi htjela, reagira svađalački na životne probleme, unosi u svoje dragocjeno tijelo smeće, ili čini nešto slično za što sigurno zna da je to ne vodi životu koji bi željela živjeti? Ta činjenica da usprkos saznanjima, informacijama i mogućnostima, nastavljamo slijediti navike za koje znamo da nam ne donose ništa dobro, doista zbunjuje.
Odgovor je moguće u našem mozgu, jer tu je “kontrolni centar” za naše fizičko, mentalno, društveno i duhovno zdravlje, a da bi dobro izvršavao svoju, mozak zahtijeva njegu dobrim mislima i hranjenje dobrim namirnicama.
Kad je mozak gladan i pati, tada pati i naše ponašanje, pate naše odluke, a sve utječe na naše zdravlje i kvalitetu življenja. Kada brinemo o mozgu, mozak će brinuti o nama i pomoći nam da donosimo pametne odluke. Ukratko, bit ćemo sretniji i pametniji, sa oštrim umom, puni energije, atraktivni, mladi, živjet ćemo dulje, zdravije, bolje i imat ćemo dovoljno strpljenja za mudar odgovor na sve životne situacije!
Pitamo se kako u ovoj ludnici naći lijepu misao, kojom ćemo nahraniti naš mozak?
Pa ako se potrudimo da ne budemo samo konzumenti tuđih razmišljanja i ideja koje nam se serviraju iz tko zna kojeg razloga, nego pogledamo malo bolje sve oko sebe, vidjet ćemo ljepotu, dobrotu, radost, jer sve je to u oku koje gleda.
Osim toga, moramo eliminirati jedan feler koji imamo. U toku dana nam se može dogoditi deset lijepih stvari, a samo jedna ružna, na kraju dana ćemo razmišljati i natresati onu ružnu, što će nam utjecati, ne samo na taj dan, nego i na kvalitetu slijedećeg.
Dakle, percepcija događanja utječe na našu reakciju, reakcija utječe na sadašnjost, koja utječe na našu budućnost. Moramo kratko spomenuti da isto tako budućnost utječe na našu sadašnjost, jer zamislite kako bi se dobro osjećali kada bi nam se sutra trebala dogoditi najbolja stvar na svijetu. Sve teškoće današnjeg dana bi bile zanemarive, sasvim lagano bi rješavali sve probleme, u iščekivanju onoga sutra!
Ana Karlović
alternativainformacije.com
