Na žalu istočno od sela, postoji jedan otok, s ogromnom crkvom, prepunom zvona”, reče žena. Dječak primjeti da je ona odjevena u neobično ruho i da nosi veo koji joj pokriva kosu. Nikad je ranije nije sreo. “Jesi li već vidio tu crkvu?”, upita ona. “Otiđi tamo pa mi poslije reci kako ti izgleda.”

Opčinjen ženinom ljepotom, dječak ode na naznačeno mjesto. Sjedne u pijesak i zagleda se u horizont, ali nije ugledao ništa osim onog što je već navikao: plavo nebo i ocean. Razočaran, zaputi se u obližnje ribarsko naselje, da se raspita o otoku s crkvom. “Aaa, to je bilo davno, još u doba kad su moji šukundjedovi ovdje živjeli”, reče mu jedan stari ribar. “Onda je naišao zemljotres i otok je potonuo u more. Međutim, iako ga više ne možemo vidjeti, i dalje uspjevamo čuti zvona s crkve, kada ih more zanjiše, tamo na dnu.”

Dječak se vrati na žalo i načuli uši, ne bi li začuo zvona. Proveo je tamo čitavo popodne, ali jedino što je uspio čuti bio je šum valova i krici galebova. Kad se spustila noć, dječakovi roditelji dođoše po njega. Sutra ujutro vratio se na morsku obalu; nije mogao vjerovati da bi onako lijepa žena mogla govorti laži. Ako se jednoga dana vrati, moći će joj reći da nije video otok, ali je čuo zvona s crkve, kako bruje uzljuljana gibanjem vode.

I prođoše tako mnogi mjeseci; žena se nije vraćala i dječak je već zaboravio na nju. Bio je uvjeren da mora otkriti bogatstva i blaga potopljene crkve. Ako začuje zvona, po njihovom zvuku utvrdit će gdje se crkva nalazi, a onda će se moći domoći skrivenog blaga. Više se nije zanimao za školu, niti za staro društvo. Postao je meta podsmjeha druge djece, koja su obično govorila: “On više nije kao mi. Više voli buljiti u more, jer se boji da će izgubiti u igrama.” I svi bi se smijali, vidjevši dječaka kako uporno sjedi na morskom žalu. Iako nije uspjevao čuti stara zvona s crkve, dječak je vremenom naučio razne stvari. Primjetio je, na primjer, da ga šum valova, kojeg se toliko naslušao, više ne uznemirava. Malo kasnije navikao se i na kreštanje galebova, zujanje pčela, šum vjetra u palminom
lišću.

Šest mjeseci nakon svog prvog razgovora sa ženom, dječaka više nijedan zvuk nije uspjevao omesti – ali zvona s potopljene crkve nikako da se oglase. S vremena na vrijeme, dolazili su ribari da popričaju s njim, i uporno tvrdili da čuju zvona. Ali dječak to nije uspijevao. Poslije nekog vremena, ribari skrenuše razgovor na drugu temu: “Suviše si zaokupljen zvukom zvona iz dubine; zaboravi na to i idi se opet igrati sa svojim prijateljima. Možda je samo ribarima dopušteno da ih čuju.”

Kad je prošlo skoro godinu dana, dječak pomisli: “Možda su ovi ljudi u pravu. Bolje je da sačekam dok ne porastem i postanem ribar, pa da se svakoga dana vraćam na ovu plažu, jer sam je zavolio.” I još pomisli:” možda je sve to samo legenda, i možda su se u zemljotresu zvona somila, i zauvijek zamukla.”

Te večeri, odlučio se vratiti kući. Prišao je oceanu, da se oprosti. Još jedanput je pogledao prirodu – i kako više nije bio zaokupljen zvonima – mogao se slobodno smiješiti pred ljepotom pjesme galebova, hučanjem mora i vjetrom što šumori u palmovom lišću. Začuo je, iz daleka, žamor svojih prijatelja u igri, i obradovao se pri pomisli da će se uskoro vratiti igrama svog djetinjstva. Dječak je bio zadovoljan i – onako kako to samo djeca umiju – zahvaljivao je što je živ. Bio je uvjeren da nije uludo stratio vrijeme, jer je naučio promatrati i poštovati Prirodu. I tada, dok je slušao more, galebove, vjetar, šuštanje palmovog lišća, glasove svojih prijatelja, začuo je i prvi zvuk zvona.
I drugi.
I sljedeći.
I još jedan, sve dok ne zabrujaše sva zvona s potonule crkve, na veliku dječakovu radost.

Poslije više godina – već kao odrastao čovjek – vratio se na žalo svog djetinjstva. Nije više namjeravao iskopavati nikakvo blago s dna mora; možda je sve to bio samo plod njegove mašte; možda nikad nije čuo bruj potopljenih zvona, jedne davne večeri u djetinjstvu. No, ipak, odlučio je malo se prošetati, da bi slušao hučanje vjetra i pjesmu galebova. Kako se samo iznenadio kad je ugledao kako u pijesku sjedi ista ona žena s kojom je razgovarao o potonulom otoku s crkvom i zvonima.

“Otkud vi ovdje?”, upita.
“Čekala sam te”, odgovori ona.
Primjetio je da se žena – uprkos tolikim godinama koje su prošle – nimalo nije promijenila; veo koji je zaklanjao njenu kosu nije izblijedio od vremena. Ona mu pruži jednu plavu bilježnicu, s bijelim, praznim listovima. “Piši: ratnik svjetlosti obraća pažnju na dječje poglede. Jer djeca umiju promatrati svijet bez gorčine. Kad želi saznati da li je neka osoba u njegovoj blizini dostojna povjerenja, najprije želi vidjeti kako neko dijete na nju gleda.”
“Što je to ratnik svjetlosti?”
“Ti znaš”, odgovori ona, smješeći se. “To je onaj tko je kadar proniknuti u čudo života, boriti se do kraja za nešto u što vjeruje i – najzad – čuti zvona koja bruje s dna mora.”

P. Coelho: “Priručnik za ratnika svjetlosti”

Prethodna objavaAko želite smršaviti, jedite sporije
Slijedeća objavaKoliko šećera ima u različitim napitcima
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here