”Poštovanoj publici želimo reći da je Edita prepametna i preduboka osoba da bi zbog bilo kakvih problema otišla u samostan. To je laž onih koji ne mogu shvatiti da netko može odlučiti činiti dobro i ne tražiti za to plaće, da za nekog ovaj svijet, sa svojim dugama i varkama nije dovoljan”, navode prijatelji sestre Edite Marije od Križa.
Edita Majić, nekadašnja kazališna glumica iz Splita je u svibnju 2004. g. hrvatske kazališne daske zamijenila španjolskim klauzurnim samostanom sv. Josipa sestara karmelićanki u Avili.
Povodom izjava Mani Gotovac o ‘pravom razlogu’ odlaska glumice Edite Majić u samostan oglasili su se mnogobrojni prijatelji glumice. Podsjetimo, Mani Gotovac je na književnim večerima ‘Ženske priče’ progovorila o bivšoj glumici Editi Majić kazavši kako su je ‘nesretna ljubav i heroin’ natjerali da promjeni život. Majić je prije 11 godina kazališne daske zamjenila samostanom u španjolskom gradiću Avili. Medijski istup Mani Gotovac uznemirio je prijetelje glumice koja sada nosi ime sestra Edita Marija od Križa.
Otvoreno pismo prijatelja Edite Marije od Križa donosimo vam u cijelosti.
Pismo prijatelja Edite Marije od Križa, povodom posljednjih medijskih objava
Svi mi prijatelji Edite Marije od Križa, koju vi nazivate Edita Majić, iako se ona više tako ne zove, noćas nismo spavali. Svi mi njeni prijatelji jučer smo tugovali. Ne zato jer je netko otkrio javnosti dugo čuvanu tajnu ili zato jer je netko izrekao gomilu besramnih laži, već stoga što postoje ljudi koji su spremni uniziti bilo kakvu, i bilo čiju istinu samo zato jer je ne razumiju. Vi ne možete shvatiti da netko može ostaviti ovaj svijet radi svoje duboke vjere i uvjerenja da tom istom, jadnom svijetu može pomoći još samo usrdna molitva. U vašoj svijesti ne može postojati nešto što ne razumijete, a ako već postoji, onda će te to svesti na mjeru koju možete razumjeti. Koja je vaša mjera, pitamo? Koja je mjera ljudskosti koju vi shvaćate? Koliki i kakvi su vaši ljudski kapaciteti? U kakvoj mjeri ste vi ljudi koji rade na dobru ako ste, pod zastavom istine i slobode govora na koju se stalno pozivate, spremni sve uniziti do vlastitoga mulja, jer ne možete podnijeti da netko uz vas stoji čist od bjesnila ovoga svijeta? Ono što čovjek misli to i govori, ono što govori to i čini, ono što čini to i jest. Tko ste vi? Odgovorite sebi.
Poštovana publiko, jer svi smo mi publika pred kojom se razmeću razni žongleri, zla i dobra, ne pišemo ovo pismo zato da bismo branili Editu Mariju od Križa, ni Editu Majić, jer sve što u tim tekstovima stoji nije Edita, ni jedna, ni druga. Čak ni datum njenog rođenja nije točan, jer oni koji su pisali ne znaju ni kada je ona rođena. Nećemo im reći. Kao što nećemo s njima podijeliti ni sva ona pisma koja imamo, ni njene fotografije dok je bila Edita Majić, ni sada kada je Edita Marija od Križa, ni misli ni osjećaje koje dijelimo, jer je to dio naše intime. Neki od nas su vjernici, neki to nisu, ali svi duboko poštujemo i ljubimo Editinu odluku i sretni smo s njom, jer je ona sretna. Poštovanoj publici želimo reći da je Edita prepametna i preduboka osoba da bi zbog bilo kakvih problema otišla u samostan. To je laž onih koji ne mogu shvatiti da netko može odlučiti činiti dobro i ne tražiti za to plaće, da za nekog ovaj svijet, sa svojim dugama i varkama nije dovoljan. Tko od nas nema takvih problema zbog kojih ne bi malo pohrlio u samostan?
I tko može u njemu izdržati jedanaest godina samo zato jer je malo ludovao u mladosti ili bio nesretno zaljubljen? Mi smo tulumarili s Editom Majić, i mi znamo da ona nikada nije bila ovisnica o heroinu. Kako smo tulumarili i što smo radili, nećemo vam reći, jer se to nikoga ne tiče. Mi smo sretni s Editom Marijom od Križa jer je ona sretna, čak joj pomalo i zavidimo. I mi bismo se rado zatvorili u samostan na neko vrijeme, na neko vrijeme jer mi nemamo njenu vjeru i ne ljubimo čovjeka, svakog čovjeka, njenom snagom i nismo spremni toliko podnijeti da bi vi bili bolji i sretniji. Jer čak i sada, ona će moliti za vas koji preko njenog imena pokušavate ostvariti sebe i ispuniti svoje male živote, objavljujući njene privatne fotografije ili pisma i razmećući se, na brzu ruku, za tržište prigodno oblikovanim pikanterijama iz njenog života, napuhanim u veliku bombu vaše vlastite ispraznosti . I na kraju, nije istina čak ni to da Edita hoda bosa. Ni toliko ne znate. Istina je da postoje ljudi koji moraju spašavati ovaj svijet, moraju bar pokušati, to je njihovo poslanje na ovoj zemlji, moraju ga spašavati pjesmom, igrom, slikom, kipom, glumom ili molitvom. Edita Majić je uvijek bila takva, tražila je put na kojem će ovim svijetom sijati dobro, a Edita Marija od Križa je pronašla taj put ….
Ne potpisujemo ovo pismo imenima jer ne želimo sebi priskrbiti ništa od jeftinog populizma na njen račun i stoga što želimo da iza njega stanu svi oni koji je vole…
Prijatelji Edite Marije od Križa
Izvor: dnevno.hr
Razgovor sa sestrom Editom Marijom od Križa
svibanj 2004. Avila, Španjolska
Za ‘Susret’, časopis za promicanje redovničkog života, sestra Edita opisuje svoje iskustvo duhovnog poziva i kako prepoznati Božji poziv.
Edita Majić (Split, 24. siječnja 1970.), započela je studij slikarstva na Pedagoškoj akademiji u Splitu kojeg je prekinula, upisavši potom studij glume na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Prvu veliku ulogu imala je u kazališnoj predstavi ‘Salome’, splitske redateljice Nenni Delmestre. Njeno matično kazalište bilo je dramsko kazalište ‘Gavella’ u Zagrebu. Na Pulskom filmskom festivalu nagrađena je 1999. g. Zlatnom arenom za sporednu ulogu darkerice Lili, u filmu ‘Da mi je biti morski pas’, redatelja Ognjena Sviličića. Nagradu Hrvatskog glumišta za najbolju mladu glumicu dobila je za ulogu Rebecce u predstavi ‘Gorki, gorki mjesec’ Teatra &TD. Za ulogu Susie Schwartz u kabareu ‘Črni maček’, nagrađena je na Festivalu malih scena u Rijeci i na Danima satire u zagrebačkom ‘Kerempuhu’, dok je za pet uloga u predstavi ‘Odiseja 2001.’ dobila nagradu ‘Fabijan Šovagović’ na Festivalu glumca u Vinkovcima 2002. g. Njen zadnji glumački zadatak bila je sinkronizacija u francuskom ekološkom crtiću ‘Moj mali dragi planet’.
Potkraj travnja 2004. g. otišla je u samostan Sv. Josipa u španjolski grad Ávila, maleni grad na tisuću metara nadmorske visine, udaljen stotinjak kilometara zapadno od Madrida, gdje je postala redovnica karmelićanka. Samostansku zajednicu iz 16. st. utemeljila je sv. Terezija Avilska, španjolska karmelićanka i mističarka, reformatorica reda i prva žena proglašena crkvenom naučiteljicom, za koju se kaže da u mistici ima značenje kao Toma Akvinski u dogmatici. S. Edita je prošla šest mjeseci postulature, nakon čega je obukla smeđi redovnički habit i polagala privremene zavjete. Vječne zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti, odnosno ‘brak duše i Boga’, položila je u samostanskoj crkvi sv. Josipa 21. listopada 2008. g., te je četiri godine nakon položenih prvih, privremenih zavjeta, dobila crni redovnički veo. Kao redovnica, s. Edita obogaćuje život samostana i zajednice i svojim talentima: slikanjem, pjevanjem, skladanjem na klaviru i gitari.
‘Edita, vjeruješ li ti u Boga?’ – Nitko me nikad to nije pitao!
Hvala ti na spremnosti da podijeliš svoje iskustvo Boga i duhovnog poziva s čitateljima našeg lista. Mnogima si bila poznata kao kazališna glumica, a možda još većem broju si poznata zbog svoje odluke da napustiš glumački poziv i potpuno se posvetiš Bogu redovničkim zavjetima, i to ovdje u Ávili, u prvom samostanu obnovljenih karmelićanki koji je osnovala sv. Terezija od Isusa. Čitateljima će sigurno biti drago upoznati se pobliže s tvojim svjedočanstvom. Možeš li nam za početak reći što te općenito nosilo u životu: da ideš naprijed, da otkrivaš nove stvari, baviš se glumom? Što ti je tinjalo u srcu i dovelo te do umjetničkog ostvarenja kao glumice?
S. Edita: Iz današnje perspektive znam da je ono što me nosilo kroz život bio Bog, uvijek je to bio On. U svakoj situaciji života, u svakome mom traženju je bio On. Njegova prisutnost je bila tu i bio je sa mnom i On me vodio. No, u ono vrijeme nisam ga poznavala i nisam znala da je prisutan. U srcu bih osjetila želju za učenjem, stvaranjem, umjetnošću, ljepotom, za ljubavlju, istinom, smislom… Svi ti moji putovi bili su zapravo traženje svega toga. Na koncu, bili su traženje samo Njega, jer tek sam u Bogu pronašla odgovor na sva ta pitanja. Ne samo na ta koja sam spomenula, nego uopće na sva postojeća, koja će itko ikad postaviti i koja je itko ikad postavio.
Dakle, tada je želja za Bogom bila anonimna, nisi je bila svjesna…
S. Edita: Nisam je uopće bila svjesna, jer uopće nisam imala pojam o Bogu, nisam ga poznavala. Sjećam se kad sam kao mala djevojčica išla na engleski jezik na Sveučilište u Splitu, možda sam imala devet godina. Jedna druga djevojčica me pitala: “Edita, vjeruješ li ti u Boga?” Nitko me nikad to nije pitao. Nisam mogla reći ni “Da” ni “Ne”. Rekla sam: “Ne znam”. To pitanje od onda je ostalo zauvijek, a možda i od prije, ali tada je bilo postavljeno. I makar sam izvana radila sve ono što je život donio i što sam ja sama izabirala, pokušavala sam u srcu pronalaziti odgovor na to pitanje: Tko je Bog, Postoji li, Tko je On za mene, Vjerujem li ja u Boga? Ali, da bi se u nešto vjerovalo, mora se to poznavati. A da bi se nešto poznavalo, ili netko, najprije se mora voljeti; a da bi se moglo voljeti, najprije se mora primiti ljubav, da bismo na nju mogli uzvratiti, jer mi nismo tvorci ljubavi. Samo Bog je ljubav. Puno godina kasnije, možda dvadesetak, Gospodin mi je darovao tu svoju ljubav. Onda sam ga konačno mogla upoznati i ljubiti. Zahvalna sam mu beskrajno na svemu…
Što te vodilo prema dobru u tom razdoblju? S čime si iz toga vremena zadovoljna? Je li to upravo sâmo traženje?
S. Edita: Da, evo ispričat ću jedan primjer. Bila sam u srednjoj umjetničkoj školi. Kod mene je uvijek bilo tako da ono što me jako privuklo, da bih išla prema tome – je li to bila glazba, umjetnost, strani jezici, jedno vrijeme sam čak trenirala skokove u vodu – sve su to bile kao neke moje ljubavi, neka radost u svemu tome. Međutim, jednom dosegnuto, vidjela bih da nema puno dalje u svemu tome. U svakoj dosegnutoj stvari, pa i u glumi – radost prve premijere, radost prve uloge, nečega što ćeš ti napraviti, radost zato da se daš, da nekom nešto lijepo daruješ – uvijek me to privlačilo. Međutim, nakon jedne uloge, što je poslije toga? Druga uloga. Nakon druge – treća i tako do kraja života, neću reći unedogled, jer krajem života završava taj slijed.
Jedna predstava, slika, pa druga… Sve nekako premalo…
I ovo što sam htjela ispričati, to kad sam imala otprilike šesnaest godina, u srednjoj umjetničkoj školi, mi učenice smo stajale ispred škole, i pričale smo o tome što bismo bile u budućnosti, kako tko vidi svoj život. Ne znam što je meni došlo u tom trenutku, ali sasvim ozbiljno sam rekla: “Ako ja vidim da sve ovo nema smisla, mogu biti časna sestra”. Svi su se počeli smijati, kao, koju glupost sam rekla! Međutim, i ja sama sam bila iznenađena: s kojom sigurnošću sam to rekla i s kojim uvjerenjem, da je to što govorim, istina! Čekaj, ovo bi stvarno moglo biti, ali odakle je to? Život je dalje išao svojim tijekom, da vidim ima li sve smisla (smijeh), razmišljajući puno o tom pitanju: Što je život? Pravi život… Tko sam ja? Odakle dolazim? Kamo idem? Tko je želio da ja budem? Upravo sada i ovdje? Ja zacijelo ne, jer nemam nikakva sjećanja o tome da sam ikada tražila da budem rođena. Moje postojanje nije plod mojega htijenja; a niti mojih roditelja… U čemu je, dakle, smisao mojeg postojanja? Koji je razlog zbog kojeg uistinu vrijedi živjeti? Ako je to samo ovo izvanjsko, ovih nekoliko godinica proživjeti što ugodnije po filozofiji ‘u se, na se, i poda se’, a potom nestati u ništavilu, s tijelom predanim na gozbu crvima u nekom tamo hladnom grobu… Onda je bolje uopće ne biti. Ne, moralo je postojati nešto više; nešto uistinu vrijedno truda; nešto što će do kraja i zauvijek utažiti sve čežnje srca; nešto što neće nestati u nepovrat s koncem ovozemaljskog bivanja, nešto apsolutno, neuništivo, vječno. Ili je to bio… Netko?…
Ali, kako sam već rekla: jedna predstava, druga… jedna slika, druga… Nikad me to nije uspjelo ispuniti do kraja. Uvijek je nakon predstave ostala praznina. Moja želja da se darujem drugima, da učinim nešto lijepo, ostala je nakon predstave samo na tome da se isplatio sav trud ako se barem jednoj osobi nešto svidjelo, ako se makar jednoj u duši nešto nabolje promijenilo… sve nekako premalo. I onda gomila stvari koja se miješa sa strane, gomila stvari koja te želi odvući od nekih dobrih nastojanja koja su tu jednostavno zato što su u tvome srcu, netko ih je tamo stavio. Međutim svijet, svijet u kojem živimo trudi se ugušiti u nama svaku iskru svjetla. Svijet u nama želi ugušiti svaku iskru svjetla i dobrote, poziva nas na sebičnost, hedonizam, udovoljenje našim požudama, nebrigu za drugoga, prezir života, prezir svega što je dobro. Govorim o svijetu u negativnom smislu, ne o svijetu kao Božjem stvorenju, koje je dobro. Govorim o svijetu koji se predao utjecaju Zloga, bezglavo, glupo, jadno i otužno. Govorim o svijetu koji srlja u propast, u vječnu propast. Govorim o dušama koje će umrijeti po drugi put, o dušama koje su se svjesno odrekle Ljubavi u zamjenu za malo prolazne zemaljske radosti koja nije ni zemaljska.
Odjedanput mi je sve postalo jasno
Kako si ti doživjela da si ljubljena od Boga?
S. Edita: Teško je, zapravo nemoguće to riječima prenijeti… Taj susret s Bogom ljubavi bio je dvojak. Može se reći da se dogodio jedanput kao bljesak, neočekivani dar njegove ljubavi koja se ulijeva u tvoje biće, apsolutno, silovito, odjedanput, nezadrživo i do kraja. Međutim, svi ti detalji o kojima pričam i još puno, puno njih, od rođenja do tog trenutka, bili su Njegovi pozivi, nagovještaji Njegovog dolaska u Njegovoj ljubavi koju mi je sasvim nezasluženo dao iskusiti, upoznati. Bilo je to poput onoga slijepca od rođenja kojemu su se odjedanput otvorile oči: tjelesne oči, oči srca, oči duše. Odjedanput mi je sve postalo jasno. Sva pitanja koja sam postavljala bila su odgovorena. Preko tog susreta, preko Božje riječi, preko svete mise na koju sam išla svakodnevno – nekad i dva, tri puta dnevno u tom početku, premda nisam znala ni odgovarati na misi – jednostavno, On me nosio, On me povukao za sobom, On me uvukao u se. Osjetila sam se obujmljena Njegovom ljubavlju, ispunjenom. Više mi ništa nije bilo važno, samo uzvratiti na to što sam primila. Ona moja želja da se darujem, koja je djelomice bila na razne načine, reklo bi se, ispunjavana, ali ne… ovdje je sada narasla do neizmjernih razmjera. Biti dar, dar za Njega, dar za druge. Živjeti za Njega i za druge. Umrijeti za Njega i za druge. Dati sve Njemu i bližnjemu. Dati sebe, zaboraviti na sebe, biti kao Bog, ne u smislu veličine i slave, nego baš suprotno: u smislu dobrote, poniznosti i te neizmjerne ljubavi. To se jedino može postići ako On u nama zaživi do kraja, kako kaže sv. Pavao: “Ne živim više ja, nego Krist živi u meni”.
Mnogi dožive susret s Gospodinom kao snažni zaokret, obraćenje. Tada ih očekuje dugi put. Potrebno je polako umirati svijetu i rađati se na novi život, postajati novim čovjekom. Što iz svoga iskustva možeš savjetovati onima koji su doživjeli Božju ljubav. Kako rasti u njoj?
S. Edita: Najvažnije se otvoriti toj Božjoj ljubavi, povjerovati u nju. Za nekoga tko nije poznavao Boga, pa ga je odjedanput susreo, stvar se može činiti čudnovatom. Nakon prvog zanosa, mogu nam naići sumnje u istinitost… Treba ići naprijed, nikad se više ne vraćati na staro.
… Kako sam u prvi tren i bila osjetila u duši
Gdje je duhovni poziv u tom odgovoru na Božju ljubav, što on znači?
S. Edita: Duhovni poziv je uvijek poziv od Boga. Duhovni poziv je kao i vjera, nezasluženi dar. Duhovni poziv se osjeti u srcu kao želja da bi se Njemu potpuno pripadalo, da bi se Njemu jedinom služilo, da bi se Njega vječno i savršeno ljubilo, da bi se Njemu u svemu ugodilo. Duhovni poziv se osjeti u srcu kao pitanje: “Želiš li me uza se?”, kao poziv da mu se do kraja povjeruje, da se u Njega pouzdamo. Za duhovni poziv duša nema snage. Duhovni poziv je Njegovo djelo, kao sve u nama. On sve čini. Naše je jedino malo, ali Njemu značajno “Da” ili “Ne”. Sloboda nam je isto tako darovana. Uvijek mu možemo reći “Ne”, ali onoj duši koja je uistinu susrela Božju ljubav, usudim se reći, nemoguće je reći “Ne” na Božji poziv.
Kako si ga ti doživjela?
S. Edita: Nakon prvog susreta s Gospodinom, prvih mjeseci nakon početka obraćenja – koje je inače dugotrajan proces – u meni se pojavila pomisao i neizmjerna želja da budem redovnica, i to odmah karmelićanka. U molitvi sam razumjela da bih u životu mogla ostati bez svega, ali apsolutno bez svega, osim bez Boga, bez Gospe. Oni su najvrjednije što imamo. Kad imamo Boga, onda imamo sve, jer ako nešto jest, jest samo zato što je u Bogu. Da nije, ne bi ni postojalo. Ta želja u meni bila je iz dana u dan sve veća i veća i nisam bila sigurna je li to uistinu Božja volja ili je to samo moja tlapnja, moj umišljaj nakon toga susreta s Njim. Cijela moja situacija kao glumice bila je pomalo osobita jer mi se činilo teško vjerojatnim da bi Bog želio pozvati u svoju službu nekoga tko je živio životom tako drugačijim od onoga koji živi jedna Bogu posvećena osoba. Uglavnom, te sumnje su mi zadavale najveću muku. Kad bih povjerovala u sumnje, da me Bog ipak ne zove, moja duša je bila neizmjerno tužna. Kad sam vjerovala u pomisao da nemam zvanje, to su bile najteže muke. I u trenucima kad bih povjerovala da postoji mogućnost da me Bog zove, osjećala sam se kao u nebu. Tako je to trajalo, kroz molitvu, pet godina. Uz to sam radila u kazalištu, obavljala sve kao do tada.
Međutim, od susreta s Gospodinom, moj se život promijenio: više ne bih ostajala po noći u kazalištu, prestala sam izlaziti, zabavljati se na razne načine, prekinula sam s nekim navikama koje mi nisu donosile nikakva dobra, posvetila sam se nekim stvarima koje sam možda trebala ranije napraviti. Zapravo, postavka moga života se potpuno promijenila. Ako sam i glumila, glumila sam za Isusa. Sve što sam činila, činila sam za Boga. Tako i taj posao koji me više nije uopće zanimao, u okviru toga da sam radila za Boga, imao je svoju neizmjernu vrijednost, kao i sve ostalo, jer nije toliko važno što se radi, nego da se to čini iz ljubavi prema Bogu. U duši sam nekako znala da će mi Gospodin dati sigurnost da me to uistinu On zove, da ta moja želja nije samo moja, nego da je i Njegova.
Priredila: Ines Grbić
Foto i razgovor: susret.net/laudato.hr
