Pjotr Mamonov: Bogu nije važno vjerujete li vi u njega, važno je da On vjeruje u vas

0
4216

“Ljubav nisu uzdasi na klupici, ni šetnjica na mjesečini, i ljubav nije ushićenost jedno drugim. Ljubav je umijeće da se nosi breme drugog čovjeka. Čak i ako ti je neugodan, učini mu dobro, pređi preko sebe. Podigni onoga tko je pao, ne razmišljaj kako se pijan valja. Možda mu je pozlilo od srca. I čak ako je pijan, podigni ga, posadi na ivičnjak. Mi imamo pogrešno mišljenje da je kršćanstvo odlazak u crkvu i molitva… Kršćanstvo je stalno pranje suđa.”

Pjotr Mamonov (1951., Rusija), nekada kultni underground rock glazbenik koji je trenutno poznatiji kao glumac i jurodivi (jurodivost – naizgled neshvatljivo ponašanje u duhovne svrhe koje je tradicionalno zastupljeno u pravoslavlju, gdje se smatra jednim od najsmjelijih oblika askeze i monaštva, u Vedama su takvi monasi poznati kao avadhute, visoko napredne duše koje izgledaju i ponašaju se naizgled ekscentrično i ne mare za društvene konvencije) koji bez dlake na jeziku govori ono što misli.

Mamonov danas rijetko napušta udaljeno selo koje se nalazi u blizini Moskve gdje živi već 15 godina sa svojom suprugom baveći se poljoprivredom i potpuno je posvećen duhovnosti te rijetko ima kontakte s vanjskim svijetom.

Široj javnosti je najpoznatiji po fenomenalnom ruskom filmu Ostrov (Otok) koji je 2006. dobio nagradu za najbolji ruski film, a sam Mamonov za najboljeg ruskog glumca za glavnu ulogu u kojoj u biti – glumi sebe…

Pitanje: Pričaju da ste postali drugi čovjek. Zašto?

P. Mamonov: Kad sam ušao u 45. godinu, izgubio sam zanimanje za život. Iako sam sve imao – voljenu ženu, prekrasnu djecu, dobre roditelje, zanimljiv posao, slobodno vrijeme, potpunu neovisnost, svi me vole i ja sve volim.

I odjednom sam zapeo – nemam ja zbog čega da živim. A imam rođaka koji je građevinar. I nekako baš tada je gradio naselje ljudima koje je jako cijenio. Lenu Filatovu i drugima. I brat mi kaže: „Petja, uzmi plac“ A ja sam cijeli život u gradu – što će mi plac? On kaže: „Dođi ovdje, pogledaj“. I ja sam otišao, vidio tu neopisivu ljepotu, te borove, rječicu, i rekao: „E, ovdje ću i ostati“.

Prve dvije godine živio sam sâm jer su uvjeti bili teški. Žena i djeca su navraćali. I sjećam se jedne zimske večeri, tamne, duge, kada sam u trenutku shvatio što sam izgubio. Bez lažne skromnosti reći ću da sam razvijen čovjek, i nisam glup, i zbog toga se nisam počeo opijati. Ali sam počeo da razmišljam zašto bih uopće živeio, zašto mi je dano tih 70 ili koliko već godina života. A moj prapradjed bio je protojerej u Sabornoj crkvi Vasilija Blaženog. Daj, mislim, kupit ću molitvenik, da vidim čemu se oni tamo mole. U početku sam čitao s užasom i s nekim divljenjem, istovremeno. Čak sam počeo obilježavati molitve s kojima se slažem i s kojima se ne slažem. Više se ne sjećam zašto mi je nešto izgledalo jako ili nije dolazilo do mog srca u tom momentu. Zatim je sve to prošlo i ja sam shvatio: sve što mi treba je tamo. Renovirao sam kuću. Počeo da idem u crkvu.

Seljaci pitaju: „Što je Petre, zaredao si u crkvu?“, a ja kažem: „A voliš li ti da piješ pivo s seljacima, cio dan u pivnici da prestojiš?“ – „Volim.“ – „A ja volim da idem u crkvu.“

Eto, to je bio početak, a pravi susret s Bogom dogodio se nedavno, prije pola godine. Nisam se mogao izvući iz jednog grijeha. Nikako nisam mogao. I jednom, bilo je Sretenje, ustanem i iznenada osjetim kako je Gospod zalio srce moje ljubavlju i razoružao me. I sve je prošlo. Isak Sirin je govorio: „Naš Bog – to je ocean ljubavi.“ Samo ljubav prema čovječanstvu, a sve ostalo je u drugom planu.

Pitanje: Kontrolno pitanje: voli li Bog i nevjerujuće?

P. Mamonov: Jedan svećenik je rekao: „Bogu je nevažno što vi u Njega ne vjerujete, glavno je da On vjeruje u vas.“ Bog vjeruje u čovjeka, on se uzda u nas. Mi smo mu potrebni zato što je ljubav obostran osjećaj. Njemu je potrebna naša ljubav. Vi ste, koliko shvaćam, ateist, a ja vjernik, no pri tome mi ostajemo normalni, poštujemo se, slušamo, pokušavamo shvatiti jedan drugog, kao ljudi. S jedne strane, nitko nikoga ne vuče za uši u crkvu, a s druge, nitko ni od koga ne traži da se odrekne Boga.

Pitanje: Ja ne znam postoji li Bog i pridržavam se principa dualnosti: „Treba, u osnovi misliti, kao da Boga nema, a postupati kao da postoji“. Meni se čini da su u Rusiji, zapravo, prilično složeni odnosi s Bogom.

P. Mamonov: Nisu jednostavni. Do 1917. godine imali smo toliko bogat i lagodan život da su ljudi zabravili na Boga. Gospod je pogledao i rekao: „Ah, ja vama nisam potreban, eto vam Lenjina i Staljina“. A kada smo prestali da im se klanjamo, dao nam je svu sreću. Ja živim u provinciji i uopće ne dijelim široko rasprostanjeno mišljenje da je sve loše i da svi kradu. Narod je zainteresiran za posao, prestaje da pije. Do deset sati uvečer rade na svojoj zemlji. Sve kuće su pokrivene, u dvorištu po dva auta. Kod nas je sve jeftinije. Ili o mladima, svašta se govori, a ja srećem mlade ljude i vidim da im nisu potrebni pornići, ni izopačene reklame. Prošle godine snimao sam sa Sergejem Lobanom „Plamen“. On ima 24 godine, napravio je film od svojih para, ni od koga nije tražio – zaradio je snimajući kirurške operacije. Eto tako, po površini pliva prljavština, a u dubini – voda je čista. To je kao kada u trolejbus uđe pijani huligan, i putovanje izgleda nemoguće. A ostalih četrdeset ljudi sjede i u tišini putuju. Nas dvojica smo sjedili u Sočiju u festivalskoj raskoši, a ljudi su ustali u 7 ujutro i krenuli na posao. Ja sam predstavnik tih ljudi.

Responsive text-52 horizontal



Pitanje: Krajem 80-tih godina bili ste roker i meni se jako sviđala vaša grupa „Zvuci Mu“. Imali ste originalan scenski izgled – kao neki jurodivi „protestant“(igra riječi – znači i protestant i čovjek koji protestira, prim.prev.). A nedavno sam gledao film Marine Ljubakove u kojem se vi i vaše kolege odričete svoje prošlosti, kao da ste se bavili nečim nečasnim i užasnim.

P. Mamonov: Činjenica je da sa svojom prošlošću imam loš odnos. Zato što je tada moj način života bio sličan životu stoke. A muzika je jednostavno talent koji mi je Bog dao. Svi govore: Puškin, Puškin… A pokažite mi majku koja bi želela da njen sin živi život tako kako ga je Puškin živio. Svoj genije, koji je od Boga, dobro je koristio. A život….

Pitanje: Vi smatrate da se način života i stvaralaštvo mogu odvojiti? A ja nisam uvjeren da bi Puškin, da je vodio pravednički život, ostao u povijesti upamćen kao veliki pjesnik?

P. Mamonov: Ispričat ću vam jednu pričicu. Kada je Gospod naš ulazio u Jeruzalem na magarici svi su vikali: „Hosana!“ i bacali cvijeće pod noge magarici, koja je bila potpuno uvjerena da nju slave. Moj talent – to Gospod, na meni, magarcu, sjedi. Sve je to izbijalo kroz moj sramotan odnos prema životu, kroz moje pijančenje, kroz moj razlupani nos, kroz moj osjećaj da sam kralj, da sam genije, da sam glavni, da sve znam, da sam sve shvatio. Eto kakav sam čovjek bio i zato svoje stare pjesme prosto mrzim. Ja na sceni nikada nisam pravio predstavu, to je bio iskreni krik o onome što mi je u duši. Sada slušam te pjesme i s užasom vidim kako sam živio, o čemu sam mislio, o čemu sam pjevao. Čista pornografija, votka i tako dalje. Možemo, naravno, reći: „antiheroj“ „privlačnost negativnog“… Ja sam samo prijemnik. Ako je prijemnik „Grundig“ onda je prijem čistiji. Ja sam dužan da sebe čistim, da ne bih prljao darove koje Gospod daje. Kad god sam imao oglav (oprema za konje koja ne dozvoljava da konj gleda sa strane, prim. prev.) sve što je išlo kroz mene, htio – ne htio, dodirivalo je močvarnu žabokrečinu kojom sam bio prepunjen. I, iako je to bilo talenetirano, bilo je užasno. To nije put. To je bilo samo rušenje. Odricanje tog života. Može biti da je u tom momentu tako i trebalo djelovati. Zato što smo živjeli grozno.

Pitanje: Mnogi tuguju za tim groznim životom…

P. Mamonov: To je razumljivo. U zatvoru je, na neki način, zdravo živjeti. Zato što te hrane, poje, dižu, postrojavaju, tjeraju na posao – radi i ništa ne misli. Otuda dolazi ta kuknjava za starim vremenima. A ja sam uvijek bio buntovnički raspoložen i borio se protiv tog vremena. To je bila ispravna bitka, no uprljana mojim ličnim životom.

Pitanje: Da ona nije bila u vezi s vašim ličnim životom, ne bi sve to tako snažno djelovalo. I vi ne biste postali onaj Mamonov, koji je u nama izazivao takav drive

P. Mamonov: Nitko ne zna što bi s nama bilo – da nismo pili toliko votke, promijenili toliko žena i da nismo činili toliko gluposti. Možda sam petsto svojih najboljih djela utopio u votku…

Pitanje: Da ste se tada obratili Bogu napravili bi ansambl duhovne muzike koji bi ljude smarao…

P. Mamonov: Mitropolit Antonije piše da ako vjerujući umjetnik počne stvarati djela o svojoj vjeri, ona će, po pravilu biti falš. Ne treba ništa izmišljati, treba se osloniti na svoju umjetničku intuiciju, i tada će čistoća dostignuta u vjeri biti i u tvojim umjetničkim djelima. Ovo je početak jedne od mojih posljednjih pjesama:

Čisto-čisto srce
Visko-visoko
Misli bistre-bistre
I snijeg je daleko

To je napisao čovjek koji je pjevao: „Muha je izvor zaraze“ i „Ćevap“. Ja realno vidim da sam se promijenio.

Pitanje: Iskreno govoreći, ono o muhama mi se više sviđa.

P. Mamonov: Što se kome sviđa, stvar je ukusa. Umjetnost nije prvi plan našeg života. Prvi plan su odnosi među ljudima. Ljubav nisu uzdasi na klupici, ni šetnjica na mjesečini, i ljubav nije ushićenost jedno drugim. Ljubav je umijeće da se nosi breme drugog čovejka. Čak i ako ti je neugodan, učini mu dobro, pređi preko sebe. Podigni onoga tko je pao, ne razmišljaj kako se pijan valja. Možda mu je pozlilo od srca. I čak ako je pijan, podigni ga, posadi na ivičnjak. Mi imamo pogrešno mišljenje da je kršćanstvo odlazak u crkvu i molitva. Kako je govorio moj voljeni otac, Dimitrije Smirnov, neki od nas idući četrdeset godina u crkvu i čitajući sve molitve, jako se iznenade kada stanu pred rajske dveri i odatle začuju glas: idite, ne poznajem vas. Kršćanstvo je stalno pranje suđa…

Pitanje: U filmu Pavela Lungina „Ostrvo“ u kome igrate neposlušnog poslušnika, jako mi se svidjelo kako ste govorili crkvenoslovenski jezik. Prava glazba…

P. Mamonov: Da, to je zapanjujuća stvar. U staroslovenskom jeziku nije bilo ni jedne ružne riječi ili psovke. Nije bilo potrebe za njima. Znači, nije bilo prostakluka.

Pitanje: Negdje sam pročitao da Lungin snima čovjeka u molitvi, i to još u krupnom planu, a to je ružno, kao da virite u kupatilo…

P. Mamonov: To je ozbiljno pitanje. Sada na film gledam kao na zabavu. Bacio sam na tavan sve Bergmane i sve Tarkovske, koji sami ništa nisu shvaćali i nas, gledatelje, natovarili su svojim nerazumijevanjem. Gledam francuske filmove iz pedesetih, gangsterske trilere. Vrlo pošteni filmovi. Radnje su jako zanimljive, tako da dva sata možeš sve zaboraviti. I svi prestupnici, koje si zavolio, na kraju obavezno ginu. Zlo se kažnjava. Tako da ti filmovi, na čudan način, nose u sebi pozitivan naboj. Zato u meni postoji velika sumnja prema našem filmu. Što je svrha filma? Jer mi propovijedamo, nenametljivo, no svejedno propovijedamo. Ne daj Bože da se stvori pravoslavna propaganda. Mi prosto pokušavamo da damo ljudima, koji ujutro u sedam idu na posao, nekakve poruke i pomagala, štake, da bi im bilo lakše živjeti. A kako prikazati pravoslavlje bez molitvenog stanja?

Pitanje: Ne bojite se da se od glumca pretvorite u propovjednika?

P. Mamonov: Ja s vama dijelim svoje duhovno iskustvo. Kod mene je dolazio jedan čovjek i govorio: „Hoću da spoznam Boga, otkrijte mi Boga.“ Odgovorio sam mu: „Pretpostavimo da ja to mogu učiniti, no jeste li se vi spremni odreći života koji živite i da počnete novi život? Ili samo maštate o Bogu kao o bonusu?“ On je bio iskren čovjek i rekao je: „Da, volio bih da Bog uđe u moj život ne narušavajući red koji sam ustanovio.“ A to ne ide tako. Ako Ga primamo, onda moramo mijenjati cijeli svoj život.

Pitanje: Rekli ste da kršćanstvo nikome ništa ne nameće. A crkva? Po mom mišljenju ona je počela da zastrašuje. Eto, bila je u Centru Saharova izložba: „Oprezno, religija!“ Dvosmislen naziv, provokativni eksponati. Na primjer kao ikona s rupom umjesto lica, a preko puta foto-aparat. Ljudi koji su sebe nazivali pravoslavcima, rasturili su izložbu, navodno spontano, a zapravo po nalogu nekog svećenika i nisu bili kažnjeni. Umjesto njih sud je kaznio novčanom kaznom jednog od organizatora izložbe.

P. Mamonov: Eksponat je, po mom mišljenju, bogohulan, ali pogrom nije kršćanski čin. Zlo na zlo – nije pravi odgovor. Zlo se može pobijediti samo dobrom. Uopće, što je to zlo? Tama – to je odsustvo svjetla, a zlo je odsustvo dobra. Ono nema svoju suštinu, biće. Probajte u sobu unijeti svijeću i prekrijeti svjetlost tamom. Možete samo ugasiti svijeću. Mene uznemiruju i gola dupeta na ekranu i automati za igru u prodavaonicama. Ali tome se treba suprotstaviti svojim životom. A ne rušenjem toga.

Pitanje: Đavo također nema svoju suštinu, svoju bit?

P. Mamonov: Što su to anđeli? Kristali u kojima nema nikakve tame i čije površine trepere zato što se u njima prelama svjetlost. Anđeli, slaveći Boga, uspinju se dan po dan sve bliže i bliže Njemu. A što su to zlodusi? To su anđeli koji su se zaustavili i počeli da tamne. Tako i ljudi. Zaustavljanje na dostignutom nije moguće. Ako se zaustaviš na udobnom stepeniku tvoj lift će odmah krenuti dolje. Gordost je najstrašniji grijeh, iz koga svi ostali proizilaze. Taština, praznoslovlje, moji su veliki grijesi. No praznoslovlje je praznoslovlju neprijatelj. Kada govorim i komuniciram s novinarima, da bi preko njih došle do ljudi takve stvari, ovlašten sam da brbljam. Kao što je rekao jedan atonski starac: „Bolje je da s Bogom porazgovaram o tebi, nego s tobom o Bogu“.

Pitanje: Dobra formulacija, iako vidi Bog da vi sa mnom samo o njemu i govorite. Vaš heroj u filmu je unekoliko drugačiji. Pomalo je svet, pomalo jurodiv, pomalo provokator, pomalo vrag. Zato je i zanimljiv. Je li tako?

P. Mamonov: Ne, nije sasvim tako. Što je to podvig jurodivog? Najviši podvig u kršćanstvu, kada čovjek sebe osuđuje na potpuno poniženje, potpunu sramotu, da ne bi netko, ne daj Bože, u njemu vidio svetost. Eto, Vasilije Blaženi je trčao gol – zašto? Jesu li ga zli duhovi obuzeli? Ne. Da bi mu svi govorili – ti si najodvratniji, ti si nam najmrskiji. Po našoj vjeri, to je sreća, to daje smirenje. Bog se gordome suprotstavlja, a smjernima daje blagodat. To, što vi nazivate provokacijom, on čini ne zato što je zao, već da bi ljude urazumio, da bi se ljudi osvijestili. Tako on pred dolazak oca-ekonoma, premazuje kvaku katranom, pali igumanu dušek, da bi ga izveo iz stanja potpune blaženosti, koju je tako blistavo odglumio Viktor Ivanič Suhorukov.

Pitanje: Ateisti smatraju da vi, u stanju u kakvom se danas nalazite, također proizvodite blažen utisak…

P. Mamonov: To vama tako izgleda. Ja se nalazim u stanju neprestanog divljenja pred Gospodom, koji sve što činim trpi, sve mi daje, i očekuje od mene, i čeka, i polagano otvara i otvara srce moje. Znate li kako su ranije objašnjavali stvaranje bisera? Kada se školjka otvori i na nju padne zrak svjetla. Maksimum, koji sam do sada dostigao, jest da se ponakad osjećam kao ta školjka. A hoće li biti bisera – Bog zna…

Razgovor vodio: Viktor Matizen

Izvor

Preveo: Aleksandar Mirković

Beba Mur

PODIJELI
Prethodna objavaPoboljšajte svoje držanje i oslobodite se boli u leđima ovom jednostavnom vježbom
Slijedeća objavaDnevni Jyotish Horoskop 01.10.2016.
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here