atma.hr – 52




Stoga, nemojte mi zamjeriti. Zajedno s vama prespavah vječnost. Nemojte mi uzeti za zlo što, trljajući oči poslije slatkog i dugog sna, bacam začuđene poglede na te zastave na kojima se nalaze sve sami proždrljivi egzemplari jedne nove simetrije, politozoološke Simetrije najgrabežnijeg tipa. I svi ti orlovi i sokoli, sve te hijene, lavovi i dikobrazi, svi ti lešinari politozoološki koji se kočopere na tim zastavama imaju ili produciraju u našoj mašti dvije glave. Jedna je izrasla na našem politozoološkom tijelu, a druga je obogotvorena u Simetriji.

Ne. Ništa nama nije oteto. Kriva je to projekcija. Sve smo mi njima dali, od svog povjerenja do svojih glasova – taj dijabolički lûk kruh je temeljac političke zoologije, političke antropologije, političke meteorologije; demokracija je samo krinka, ures koji neutralizira smrad na našem poludivljem političkom tijelu; mala je utjeha što je od ponuđenih ona najmanje zlo; kad nas dohvati strašna, zmajolika grabljivica koja se iznenada, s leđa obrušava na nas dok smo mi zaneseni Platonovom „Državom“, svejedno kojom kandžom, najvećom ili najmanjom, će nas dohvatiti, sve naše što je do tada bilo zapisano bit će u vječnosti politozooloških ropotarnica otpisano ma da nas samo kandžoliko i očeše.

Umoran sam. Podsjećam vas da ste to i vi samo se ne želite sjetiti. Ne želite se, na primjer, podsjetiti zašto smo na početku našeg pučkoškolskog obrazovanja tvrdoglavo bili učeni pismenosti umjesto etičnosti, povijesnosti umjesto relativnosti, umijeću slaganja boja, a ne perceptivnosti kolorističke harmonije, zašto nam je konstantno bila razvijana ambicija umjesto suptilnosti, logika na račun filozofije, matematika na uštrb poezije.

Vezali su nam pionirske marame oko vrata, složili nas u tri boje i uputili u – život. Tko se hranio idealima pothranjivao se, a to su činili mahom svi osim njih, rudimenata današnje političke zoologije. Oni su došli sa svojih njiva, uvjereni i uvjeravani da su oni ti koji će mijenjati svijet, a kada su malčice noktom zagrebali Marksove črčkarije, preskačući, k’o trkač svoje prepone, sve evolucije, namjerno su smetnuli s uma da ni zrelo klasje svoga žita još nisu ugledali kad su nam, usred svojih terevenki nad kojima su se nadvijale opore, iluzionističke magle Revolucije, besklasno društvo obećali.

A orlići, orlovi i orlušine su samo čekali. Znali su da će doći njihovo vrijeme poslije nego se ispiju svi iluzionistički napitci, nakon što se namlate sve prazne ideološke slame, poslije nego se izmole sva zemaljska, pa poneka i nebeska, božanstva koja se nazivahu Jednakost, Simetrija i Pravdoljubivost – sve same iluzionističke boginje, jer, niti su ljudi jednaki, niti je ijedna nebeska, a osobito zemaljska zvijezda, simetrična, niti se Pravda ikada uvodila po principu potrebe i transparentnosti već jedino po kriteriju zaljubljivosti u nju, što znači iz diskursa strasti, neobjektivnosti i jednakije jednakosti.

Orlići u jednom trenu postahu jako nestrpljivi, zalepršali bi oni, zagolicani nagonom proždiranja, iz svoga toploga gnijezda, ali mudra majčica ih je klopila po kuždravim glavicama: „Čekajte! Ima vremena. Najprije ćete na zastave, ali još ne razlikujete sjeme razdora od krvi koja kapa iz tijela boginje koju vaše buduće žrtve nazivaju Simetrijom poretka. Jedno će se pretvoriti u drugo tek kada iscuri sva krv iz tijela boginje i dobro natopi tlo poluplemenskih vjerskih zanosa. Kada se to dogodi bit će vam dovoljno samo kandžicom zatitrati, neprokljuvanim zrnom se nabaciti na ta njihova velezdanja njihove takozvane velebne kozmičke Simetrije, a zapravo kozmičkog mjehura od sapunice, ali do tada morate biti strpljivi. No, da vam to vrijeme ne protekne u zrakopraznosti i da vas kandžice prije vremena ponovo ne zasvrbe, malo ćete i vi neke škole pohoditi. Ne! Ne zirkajte dolje na njihova veleučilišta, sve su to akademski ispljuvci, sve je to uštirkana papazjanija, ovdje gore među oblacima postoji samo jedna relevantna škola, a to je Škola Vladanja s ispitom zrelosti koji se jednostavno zove – Čerupanje.“

Sve ostalo je poznata priča – storija o tome kako su se mali orlovi uz majčinsku skrb, skrb grabljivice, pretvorili u orlušine naše politozoologije, našeg političkog čemer-svakodnevlja.

Stoga, nemojte mi zamjeriti. Zajedno s vama prespavah vječnost. Nemojte mi uzeti za zlo što, trljajući oči poslije slatkog i dugog sna, bacam začuđene poglede na te zastave na kojima se nalaze sve sami proždrljivi egzemplari jedne nove simetrije, politozoološke Simetrije najgrabežnijega tipa. I svi ti orlovi i sokoli, sve te hijene, lavovi i dikobrazi, svi ti lešinari politozoološki koji se kočopere na tim zastavama imaju ili produciraju u našoj mašti dvije glave. Jedna je izrasla na našem politozoološkom tijelu, a druga je obogotvorena u Simetriji.

„Dvoglavi sam orao“, pohvalila se nova Simetrija staroj, jednokrakoj. „I s mene ne kapa krv“. „A zbog čega si vlažna?“, nije se dala ni stara, makar joj se hropcem obraćala. „Eeee, stara moja, to su znoj i suze onih orlića koji svoju majčicu nisu htjeli poslušati pa su hrlili završavati razne bravarske, ugostiteljske i ine škole umjesto da su svoje kljuniće derali o klupe one Akademije među oblacima koja se Škola Vladanja uvijek nazivala. Stoga sada zamuckuju, znoje se, gutaju knedle i packe, bez obzira koliko zlata i srebra, tvornica i politozooloških sudbina stiskali među svojim znojnim prstima. Ali, dobro je rekao ovaj siromašak od pisca: Ništa oni nisu oteli. Nisu im kandžice za to bile namijenjene, već za ukliještavanje ove sentence visoke orlovske akademštine – Kad izvedeš svoj prvi pravi let iz surih visina obrušavaj se samo na one koji ti najsnažnije kliču, jer politozoolozi najjače deru grla kada su zahvalni. Na tome što te imaju, što ti mogu sve dati, što već pomalo na tebe sliče jer im se pod nogama, očerupane kože, nalaze oni koji vrište o nekakvom otimanju. I što su sretni jer te mogu dočekati mašući zastavama na kojima se opet nalaziš ti. Makar i s dvije glave.“

atma.hr – 52




zlatko-tomic-san-je-ime-stvarnostiNaručite autorovu knjigu

Knjigu Zlatka Tomića naslova San je ime stvarnosti, možete po cijeni od 50 kn naručiti direktno preko našeg portala kontaktom na mail [email protected]

atma.hr – 52




Prethodna objavaVedsko računanje vremena
Slijedeća objavaDubinsko opuštanje i bolesti
Zlatko Tomić
Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.