U vedskome društvu znalo se da je putovanje u druge svjetove moguće. To se može odnositi na putovanje u druge zvjezdane sustave, putovanje u više dimenzije, ili putovanje u višedimenzionalna područja u drugim zvjezdanim sustavima. Također se znalo kako je moguće napustiti materijalni svemir u cijelosti i putovati kroz stupnjevite razine transcendentalnih carstava.
Kada opisuje ovu vrstu putovanja, vedska književnost ne upotrebljava geometrijsku terminologiju kao što su “više dimnezije”ili “druge razine”. Putovanje u druge svjetove opisano je izrazima doživljaja putnika te suvremeni čitatelj iz ovih opisa neophodno mora zaključiti kako ovo putovanje uključuje mnogo više od samoga kretanja kroz trodimenzionalni prostor.
Kako su ljudi u današnjem dobu privrženi mišljenju da je putovanje neizbježno trodimenzionalno, koristit ćemo u ovom dijelu teksta izraz “višedimenzionalan” u odnosu na vedske opise koji se ne mogu shvatiti trodimenzionalnim pojmovima. Može se dati prigovor kako su drevni ljudi Indije sigurno imali vrlo naivno i neznanstveno shvaćanje zvijezda i planeta, te da stoga nema smisla pretpostaviti da su doista mogli biti u kontaktu s bićima iz takvih područja. Odgovor je da vedski opis svemira osobi zapadnoga shvaćanja zvuči vrlo zbunjujuće i mitološki, jer sadržava misli koje su poprilično strane poznatim zapadnim spoznajama i gledištima. Također, opisi svemirskih podneblja sadrže i mnoštvo ideja koje su temelj današnje suvremene znanosti.
Razmotrimo to ilustrirajući jedan opis iz Purana o putovanju junaka Arjune u svemir: “Nikakvo sunce ili mjesec nije tamo sjalo, ili vatra, ali one su sjajile sjajem svojih zadobivenih zasluga. Ta svjetla koja se primjećuju kao zvijezde čine se sićušnima poput plamenova uljanice uslijed udaljenosti, ali zapravo su vrlo velika. Arjuna ih je vidio blještave i predivne kako vlastitom vatrom gore u svojim srcima. Gledajući ove samoobasjane svjetove, Arjuna, zapanjen, prijateljski je upitao Krishnu, koji mu je odgovorio: ‘Ti ljudi koje si ti vidio ovdje, ljudi su pobožnih djela koji plamsaju u vatri vlastitih srdaca, a dolje sa zemlje izgledaju kao zvijezde.’”
Ovaj odlomak prikazuje današnjim znanstvenicima mješavinu poznatih i nepoznatih elemenata. Mi očekujemo da bi, ukoliko bi putovali između zvijezda, bili predaleko od sunca i mjeseca, te ih ne bi mogli vidjeti. Također mislimo kako su zvijezde golemi samoobasjani svjetovi koji se čine malenima zbog svoje udaljenosti. Međutim, svakako ih ne očekujemo pronaći naseljenim “osobama pobožnih djela”, jer nam se čini vrlo neobičnim obraćati se tim zvijezdama kao osobama. U vedskim tekstovima sasvim je uobičajeno da se zvijezde oslovljavaju kao osobe, a te osobe su obično ili vladari tih zvijezda ili njihovi stanovnici.
Zemlja kao ravna ploha
Može se prigovoriti kako je u drevnoj Indiji planet Zemlja smatran ravnom plohom. Zapravo, u vedskoj su književnosti opisane dvije misli. U sanskrtskom astronomskom tekstu Surya-siddhanti, Zemlja je opisana kao globus promjera 1.600 yojana. Yojana je mjera za udaljenost a iznosi 12.874 km (12 kilometara i 874 metra). To bi značilo da promjer Zemlje iznosi oko 20.592 km, što se podudara s proračunom suvremenih znanstvenika.
Zemlja je također, s druge strane, opisana kao ravna ploča, po imenu Bhu-mandala. Navedeno je da njen promjer iznosi 500.000.000 yojana. Međutim, pažljivo proučavanje vedskih tekstova govori nam da ova “Zemlja” odgovara zapravo ravnini ekliptike. S geocentričnog gledišta, ova je ravnina određena putanjom Sunca oko Zemlje. Ova ravnina je naravno ploča, te stoga promatrano iz tog ugla, vedska književnost nam govori o “ravnoj zemlji”. Ovdje moramo istaći činjenicu da se izraz “Zemlja”, korišten u Vedama, ne odnosi uvijek na naš maleni Zemljin globus.
No, što Vede govore o naseljenosti planeta? Naseljeni planeti su višedimenzionalna, naseljena carstva, a u vedskoj se filozofiji govori kako se protežu unutar i na Zemlji, kao i kroz svemir. Konkretno, pločasta “Zemlja” Bhu-mandala naseljeno je carstvo koje se više ili manje prostire kroz ravninu sunčevog sustava i nije neposredno dohvatljiva našim grubim osjetilima.
Općeniti sanskrtski izraz za takva nastanjena carstva je loka, što se obično prevodi kao “planet” ili “planetarni sustav”. Postoji četrnaest razina loka, sedam viših i sedam nižih. Bhu-mandala ili Bhurloka najniži je od sedam viših planetarnih sustava, te stoga spada u srednje sustave. Sunce, Mjesec i planeti Merkur, Venera, Mars, Jupiter i Saturn, nazvani su grahama (planetima), te se za njih smatra da su nastanjeni ljudskim bićima. O Uranu, Neptunu i Plutonu gotovo se ništa ne spominje. Ne treba se čuditi kako se za stanovnike Sunca drži da imaju tijela od vatrene energije, a za tijela stanovnika drugih planeta tvrdi se kako su izgrađena od one vrste energije koja je dominantna na pojedinom planetu.
