Društvo je skup pojedinaca, ali, ono je, u biti, negacija pojedinca. Društvo je, tako, a priori, protiv moje individualne kreacije, ono me želi uniformirati, dogmatizirati, stigmatizirati, a čim drugim do ukroćivanjem moga alter ega, moga drugog ja koji je svjesnost, koji je duhovnost; moj primarni ego ne treba dirati, on je dobro odgojen, on je dobro uhranjen, on je, ne gojazan, nego – egojazan, dere se da nitko drugi ne bi mogao pjevati, sve ispite za lidera položio je s odlikom. A alter ego počinje popuštati u učenju, u šaptanju primarnom egu kada ovaj ne savladava gradivo i ne zna odgovor – to je stoga što je toliko onemoćao od sekiranja da se sav pretvorio u kost i kožu. Prije neki dan je učitelj, i to vrhovni, upitao primarnog ega: — To tijelo koje imaš, jesi li to ti? Ovaj se zabezeknuo, a alter ego mu je htio šapnuti, ma što šapnuti, htio je kriknuti: ‛Ne, ti nisi to tijelo!’, ali, nije mogao ni riječi izustiti; naime, toliko je bio omršavio da se može slobodno reći da mu tom prilikom nije kost zastala u grlu, već da mu je grlo zastalo među kostima.

— Destruktivan si, brate – reče mu jednom primarni ego, a ovoga je to strašno onepokojivalo.

Ali, jednoga dana Vrhovni im zada tešku lekciju. Naloži im da pročitaju nekoliko milijuna stihova i da savladaju jezik nekoliko tisuća godina star. Sad primarni ego od straha počne kopnjeti, a alter ego ozdravljivati i nadimati se jer se osjetio dorastao zadatku. Prvi se počeo smanjivati, došao je na veličinu zrna graška, pa zrna papra, pa na koncu zrnca prašine. I prije negoli će potpuno nestati uputi još jedan, posljednji, vapaj za pomoć svom pobratimu. I ovaj se smiluje te mu obeća da će mu udahnuti dio svoje novostečene snage – te nevjerojatne memorije, ali zauzvrat će morati naučiti jednu jednostavnu molitvu, koju je pronašao među onim stihovima, i, davši mu brojanicu, odredi mu mjeru izgovaranja i ego primus obeća da će mu do groba biti zahvalan.

–Čijeg groba? – sumnjičav je bio alternativni.

— Mojeg, naravno – odlučno odvrati primarni.

„Malo morgen“ – rekli bi njemački futurolozi.

Da je uistinu mislio na svoj grob kad je ovo rekao, a ne na grob ovog drugog, postali bi jedno, postali bi savršeno društvo. Ovako… Ovako smo dobili priču koja nikad ne završava, priču o pravom i lažnom egu. I  koliko  god  ima  ljudi, toliko ima i priča. A pričati se može i mora, zato je i duhovnost, to praiskonsko znanje, zaogrnuta plaštom književnosti.

[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]

Podudarni sadržaj

Prethodna objavaBhagavad-gita – Karma joga
Slijedeća objavaKrešimir Mišak: Jezik znakova
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here