atma.hr – 52




Naš trenutni identitet tijela (žena, muškarac) ima svoj početak (rođenje) i svoj kraj (smrt). Ne postoji mogućnost izuzetaka; sva rođena tijela moraju i umrijeti. Stoga, realno i logično bi bilo da se pomirimo s tom činjenicom i na neki način pripremimo za ono što je neizbježno. Kao što će se dijete pripremati za odgovornosti odrasle osobe prije nego postane odrasla osoba, kao što će se odrasla osoba pripremiti za starost (mirovina i sl.) prije nego što starost nastupi, tako bi se svi mi (duše u tijelima) trebali pripremiti za smrt, prije nego što smrt dođe.

Priprema za smrt tijela posebno je bitna jer nitko ne zna kad će biti prisiljen napustiti svoje tijelo. Stoga je logično biti spreman u svakom trenutku. Međutim, današnja civilizacija ne priprema čovjeka na smrt, već je uvriježeno mišljenje kako se o smrti ne treba govoriti. Ljudi će reći: “Kad smrt dođe, onda ću o tome razmišljati.” ili “Kad umrem, umrem.” To je jasan pokazatelj dubokog uvjerenja kako ne postoji život nakon smrti pa je stoga smrt tijela naš posljednji doživljaj. Kad bi tako bilo, onda bi bilo opravdano ne misliti na smrt. Ali što ako to nije tako? Što ako postoji život nakon smrti tijela? Zar ne bi onda zanemarivanje smrti bila najveća pogreška koju možemo počiniti za vrijeme ovog života?

Već smo govorili smo o nekoliko potvrda vječnosti našeg jastva koje su dovoljan razlog za ozbiljnost po pitanju napuštanja tijela. Rijetko će tko biti spreman objasniti što misli o tome što će mu se događati kad napusti materijalno tijelo i koje procese i doživljaje očekuje. Velika većina ljudi slijepo srlja u svoju tjelesnu smrt, očekujući kako će se to nekako samo riješiti. Bespomoćno se prepuštamo reakcijama podsvijesti u trenucima koji prijete uništenju tijela kao što su prometne nesreće, bolesti i sl. U tim kriznim situacijama svatko od nas doživljava strah, nemoć i bol. I ukoliko preživimo takve situacije, rijetko naučimo pravu lekciju, a to je kako se bojimo smrti iako je ona neizbježna. To je kao da imamo strah od subote, strah od dolaska zime ili strah od starosti, ali ništa ne činimo kako bismo se pripremili za te neizbježne promjene. To što se bojimo smrti tijela i nije toliko čudno koliko je čudno to što se ne pripremamo za taj trenutak.

Sjetite se srednje škole ili fakulteta; pohađamo nastavu i jasno nam je kako naši učitelji pripremaju ispite za nas. Svakako postoji tjeskoba kako ćemo proći na svakom od tih ispita i svatko od nas zna kako je najbolji način oslobođenja od tjeskobe pripremiti se za svaki ispit što je bolje moguće. I što se više pripremamo, tjeskoba polako opada i pretvara se u olakšanje, sigurnost i samopouzdanje. Konačno, kada dođe dan ispita, osjećat ćemo opuštenost ili čak radost, jer će se sada testirati kvaliteta naše pripreme i stečenog znanja. Ali ukoliko se nismo pripremali glede straha od pada na ispitu, ta će nepripremljenost uzrokovati još veći strah. Dani prolaze, imamo sve manje vremena za dobru pripremu i na taj način samo dolijevamo benzin na vatru. Strah će se samo pojačavati, naša sposobnost učenja smanjivati i konačno, kada dođe dan ispita, trest ćemo se od tjeskobe i osjećati niz negativnih osjećaja, a daljnje posljedice pada na ispitu ne treba ni spominjati.

atma.hr – 52




Smrt svoga tijela treba gledati po ovom principu škole i ispita. Zapitajmo se koliko smo spremi napustiti tijelo već danas, a ako nismo, pitanje je zašto? Ne postoji niti jedno osiguravajuće društvo na ovom svijetu koje može garantirati bilo kome od nas sutrašnji dan. Mislim da smo toga svi poprilično svjesni (jesmo li?). Budući da nema nikakve sigurnosti u naš sutrašnji tjelesni život, zašto se onda pretvaramo da smo sigurni? Jučer se nismo pripremili za moguću smrt, danas se ne pripremamo … to znači kako ne vjerujemo da možemo napustiti tijelo u bilo kojem trenutku. Razlog te nemarnosti prema smrti jest to što duša duboko unutra osjeća svoju besmrtnost pa je stoga razmišljati o smrti prilično neprihvatljivo za utjelovljenu dušu. Međutim, iako besmrtna, duša mora napustiti sadašnju situaciju i trenutni identitet. Sljedeća situacija u kojoj ćemo se nalaziti po napuštanju tijela ovisi o tome koliko smo se dobro pripremili za to. Sjetite se samo djetinjstva i svih trauma koje smo prošli od rođenja do sada (neki više, neki manje). Kome se prolazi kroz sve to još jednom? Jesmo li spremni na mogućnost još težeg i traumatičnijeg života? Vjerojatno nismo, i to je dovoljan razlog da se uozbiljimo u transformaciji našeg lažnog identiteta.

Sada je pravo vrijeme za moju promjenu.

Prethodna objavaDruštvo koje ne vodi nikamo
Slijedeća objavaPogled kroz ružičaste naočale
Kristijan Kolega
Kristijan je učitelj Veda i Samoozdravljenja te glazbenik. Živio je devet godina u Los Angelesu, podučavao u privatnoj vedskoj školi. Uz proživljeno iskustvo samoozdravljenja, Kristijan intenzivno nastoji postaviti svoje viđenje o ovoj tehnici na čvrste noge uz pomoć Veda, vedske medicine i psihologije, uputa doktora Johna Sarna, metoda EFT, NLP, autohipnoze, a kako bi se lakše moglo ući u skrivenu podsvijest pojedinca. Izdao je tri vrlo popularne knjige "Samoozdravljenje – praktična primjena samoiscjeljenja”, "Samoozdravljenje 2:Naš pravi identitet" i "Vodič kroz osobni narcizam".