Odnos s majkom bavi se osnovnim pitanjima ljubavi, pripadnosti i sigurnosti ili drugim riječima našim osnovnim potrebama kao ljudskih bića. Eric Fromm govori kako dijete u prvim godinama života majku doživljava kao sveobuhvatnu snagu koja štiti i hrani. Kada nas majka voli, znači da smo živi, ukorijenjeni i da smo „doma”.
Mnoge majke nisu mogle, znale ili imale kapacitet da svojem djetetu budu dovoljno dobre majke, te su u svojim iskreno najboljim namjerama, ali zbog vlastitih povreda iz djetinjstva ušle u ulogu majki čiji je odnos prema djetetu slao poruke koje su bile toksične za njegovo odrastanje i funkcioniranje.
Neke od uloga nedovoljno dobrih majki su: ljutita majka (majka koja svojom direktnom ili indirektnom ljutnjom stavlja djetetu zabranu izražavanja sebe), kontrolirajuća majka (nije važno kakvo je dijete, nego da ono bude kakvo ona želi), narcistična majka (majka koja postavlja visoke kriterije i koju je nemoguće zadovoljiti), zanemarujuća majka (majka nedovoljno zainteresirana ili prisutna za potrebe djeteta koje se mora prilagođavati se njezinim raspoloženjima) i zavidna majka (majka koja se svjesno ili nesvjesno ljuti na uspjeh svog djeteta).
Ako nam neke od bazičnih potreba nisu bile ispunjene u djetinjstvu, kao odrasli i dalje u sebi nosimo jednu vrstu emocionalne gladi, te kroz razne situacije i odnose tražimo potvrdu da smo kao bića voljeni, poštovani i vrijedni življenja.
Problemi nastaju kada takav oblik potvrde izostane, te se osjetimo povrijeđenima. Dijete u nama osjeća istu povredu kakvu je doživjelo kada je bilo malo, a odrasli dio nas ne zna kako mu pomoći. Naš osjećaj odbačenosti, tuge, izgubljenosti u tom trenutku podsjetnik je na povredu koja spava u nama. Psihoterapijom liječimo upravo takve povrede, zaranjamo u svoj ranjeni odnos s majkom i prorađujemo ih, ali ovaj puta iz pozicije odraslog, koji se uči i priprema za novu ulogu, a to je uloga unutarnjeg roditelja samome sebi.
Otac psihodrame, Jacob Levy Moreno upravo je promatranjem dječje igre došao do ideje da i kao odrasli možemo ponovno biti djeca, ulaziti u uloge sebe i drugih, te svega onoga neizraženoga u nama.
Psihodrama kao metoda daje nam mogućnost da oživimo scene iz prošlosti, te da probudimo to malo dijete, vidimo i čujemo što nam ono ima za reći i kroz svoj psihodramski rad mu postanemo „dovoljno dobar roditelj”, odnosno prema D. Winnicottu netko tko se može potpuno posvetiti djetetu i kroz adekvatne odgovore omogućiti mu da stvori doživljaj vlastite individualnosti. Upravo kroz taj proces osvještavamo svoje snage i potencijale i dajemo našem unutarnjem djetetu dopuštenje da se slobodno izrazi, formirajući s njim jednu čvrstu i podržavajuću vezu punu razumijevanja.
Poanta psihoterapije nije, kako nam to često prikazuju, sjesti u udobnu fotelju i za sve kriviti svoju majku, već aktivno učiti osluškivati svoje unutarnje reakcije, brinuti za sebe i svoje potrebe, postati odgovoran za svoje odluke i odabire, te odrasti, koliko god to bilo teško.
Odrastanjem u emocionalnom smislu, ponovno režemo pupčanu vrpcu koja nas je kroz djetinjstvo spajala uz majku i bila nam kanal kroz koji smo doživljavali sebe, odnose i svijet oko sebe. Nakon prorade događaja i doživljaja koji su u nama ostavili trag, dajući nam osjećaj da smo nedovoljno viđeni, voljeni ili vrijedni podrške, otkrivamo da u nama i dalje postoji vitalan i živ dio pun potencijala, spreman na suradnju i učenje.
U konačnici, ne radi se samo o našoj majci, nego i proradi našeg odnosa sa životom kao takvim, koji se nakon djetinjstva i odrastanja nastavlja kroz niz drugih faza i pred nas stavlja bezbroj novih izazova.
Ako od njih radom na sebi napravimo svoje mogućnosti, svjedočimo promjenama koje nose i puno toga lijepoga i vrijednog življenja.
Za sebe.
I druge.
Napisala: Ana Pulek, psihodramski terapeut
FB stranica: “Kao Da – psihoterapija i savjetovanje”
Izvor: drumtidam.info
