Mi pokušavamo naći sreću i zadovoljstvo, ali tragamo za njome “sisajući” ovo materijalno tijelo, ali tu nema prave sreće i zadovoljstva. Od pamtivijeka tu postoji neki osjećaj zadovoljstva, ali to nije stvarno zadovoljstvo jer je prolazno. Ono je poput munje, koja zabljesne na nebu i na trenutak izgleda kao svjetlost, ali stvarna svjetlost je iznad toga.
Svatko od nas traga za srećom, ali mi ne znamo što je stvarna sreća. Vidimo toliko mnogo reklama o sreći, ali praktično govoreći, vidimo vrlo malo sretnih ljudi. To je zato što samo nekolicina zna da je nivo stvarne sreće iznad privremenih stvari.
Generalno gledajući, sreću percipiramo našim osjetilima. Kamen, na primjer, nema osjetila i ne može percipirati sreću i nesreću. Razvijena svijest može percipirati intenzivnije nego nerazvijena. Drveće ima svjesnost, ali nije razvijena. Ono može dugo vremena stajati u vodi, ali za njega nema načina da to doživi kao patnju. Kada bi se od ljudskog bića tražilo da stoji u vodi tri dana ili čak manje, ono to ne bi bilo sposobno tolerirati. Iz toga proizlazi zaključak da svako živo biće osjeća sreću ili nesreću prema stupnju razvijenosti svoje svjesnosti.
Sreća s kojom imamo iskustva u ovom materijalnom svijetu nije stvarna sreća. Kada bi netko u pitao stablo: “Jesi li ti sretno?”, stablo bi, kada bi bilo u stanju, odgovorilo: “Da, sretno sam dok stojim ovdje cijele godine. Baš uživam u vjetru i snijegu.” To možda može biti uživanje za stablo, ali za ljudsko biće je to nizak standard uživanja. Postoje različite vrste i tipovi živih bića i njihove su koncepcije i percepcije sreće također različitih vrsta i tipova. Mada jedna životinja može vidjeti drugu kako je kolju, nastaviti će žvakati travu, jer nema sposobnost shvaćanja da ona može biti slijedeća; misli da je sretna, a već slijedećeg trenutka može biti zaklana.
Na taj način, postoje različiti stupnjevi sreće. Pa ipak, od svih njih, koja je najviša?
“U stanju savršenstva koje se naziva trans ili samadhi, um se, zahvaljujući primjeni joge, potpuno suzdržava od materijalnih umnih aktivnosti. To savršenstvo obilježava sposobnost jogija da čistim umom i inteligencijom vidi jastvo i uživa i raduje se u sebi.” (Bhagavad-gita 6.21)
Osoba treba biti inteligentna ako želi uživati. Životinje nemaju stvarno razvijenu inteligenciju i stoga ne mogu uživati život kao ljudska bića. Ruke, nos, oči, drugi osjetilni organi i svi dijelovi tijela mogu biti prisutni kod mrtvaca, ali on ne može uživati. Zašto? Zato što je energija uživanja – duhovna iskra – otišla i stoga tijelo nema moći. Ako netko s malo inteligencije tu stvar razmotri dublje, shvatit će da nije uživalo tijelo, nego mala duhovna iskra unutar tijela. Iako netko može misliti da uživa tjelesnim osjetilnim organima – pravi uživaoc je ta mala duhovna iskra. Ta iskra uvijek ima moć uživanja, ali nije uvijek manifestirana pošto je prekrivena materijalnim oklopom. Iako mi u to ne moramo biti uvjereni, ipak nije moguće da tijelo iskusi uživanje bez prisustva duhovne iskre. Kada bi muškarcu bilo ponuđeno mrtvo tijelo predivne žene, bi li ga prihvatio? Ne, zato jer je duhovna iskra napustila tijelo.
Ona ne samo da uživa unutar tijela, nego i održava tijelo. Kada ta iskra ode, tijelo se jednostavno raspadne. Iz toga slijedi, da ako duh uživa, onda on, također, mora imati i svoja osjetila. Inače, kako bi uživao? Vede potvrđuju da je duhovna duša, iako atomske veličine, pravi uživatelj.
Nije moguće izmjeriti dušu, ali to ne znači da je ona bez mjera. Neki objekt nam ne mora izgledati veći od točkice i može izgledati da nema dužinu i širinu, ali kada ga pogledamo kroz mikroskop, možemo vidjeti da u stvari ima i jedno i drugo. Slično, duša također ima svoje dimenzije, ali ih mi ne možemo vidjeti.
Kada kupujemo haljinu ili odijelo, ono mora biti u skladu s oblikom tijela. Duhovna iskra mora imati oblik, inače kako bi se materijalno tijelo razvilo oko nje? Zaključak je, da duhovna iskra nije impersonalna; ona je stvarna osoba. Bog je stvarna osoba i duhovna iskra, kao dio Njega, je također osoba. Ako otac ima osobnost i individualnost, onda ih i sin također ima, a ako ih sin ima, možemo zaključiti da ih ima i otac. Kako onda možemo mi, kao sinovi Boga, potvrditi našu osobnost i individualnost, a u isto vrijeme uskratiti je našem ocu, Svevišnjem Gospodinu?
Trebamo transcendirati ova materijalna osjetila, prije nego shvatimo stvarnu sreću. Jogiji koji teže za spiritualnim životom takoder kušaju uživanje usmjeravajući svoju pažnju na Naddušu ili Boga u srcu. Ako u tome nema zadovoljstva, ako u tome nema uživanja, onda zašto prolaze kroz tolike mnoge poteškoće da bi kontrolirali osjetila? Koju vrst zadovoljstva doživljavaju jogjji, ako prolaze kroz tolike poteškoće? To zadovoljstvo je ananta – beskrajno. Kako to?
Duhovna duša je vječna i Svevišnji Gospodin je vječan. Prema tome, njihova međusobna ljubavna razmjena je također vječna. Onaj tko je zapravo inteligentan će se suzdržavati od nestalnog osjetilnog uživanja svog materijalnog tijela i usmjeriti će svoje uživanje na duhovni život. To sudjelovanje u duhovnom životu s Gospodinom je ljubavna razmjena i nije poput običnih razmjena između ovih materijalnih tijela, već je to razmjena osjećaja kroz duhovna tijela. Osoba treba biti ponešto introspektivna da bi to razumjela jer osoba, koja ne može shvatiti što je stvarna sreća, traži sreću u ovom materijalnom svijetu.
U Indiji postoji priča o čovjeku koji nije znao što je šećerna trska. Rečeno mu je da je vrlo slatka kada se žvače. “Oh, a kako izgleda?”, upitao je. “Izgleda poput bambusovog štapa”, netko je odgovorio. I tako je čovjek počeo žvakati bambusove štapove. Kako on može kušati slatkoću šećerne trske?
Slično tome, mi pokušavamo naći sreću i zadovoljstvo, ali tragamo za njome žvačući ovo materijalno tijelo, ali tu nema sreće i zadovoljstva. Od pamtivijeka tu postoji neki osjećaj zadovoljstva, ali to nije stvarno zadovoljstvo, jer je prolazno. Ono je poput munje, koja zabljesne na nebu i na trenutak izgleda kao svjetlost, ali stvarna svjetlost je iznad toga.
Budući da ljudi uistinu ne znaju što je sreća, oni skreću s puta prave sreće. Proces kojim se osoba uzdiže na nivo stvarne sreće je svjesnost Boga. Uz pomoć razvijanja svjesnosti Boga, postepeno možemo razviti našu stvarnu inteligenciju i prirodno uživati kušajući duhovnu sreću dok duhovno napredujemo. Kako napredujemo u razumijevanju Apsolutne Istine, postepeno postajemo odvojeni od ove lažne sreće.
Ako na neki način osoba bude uzdignuta na nivo svjesnosti Boga, kakav je rezultat?
“Kada to postigne, osoba misli da nema većeg dobitka. Smještena na takvom položaju nikad nije potresena, čak ni usred najveće poteškoće.” (Bhagavad-gita 6.22)
Kada neko dostigne taj nivo, druga dostignuća mu izgledaju beznačajna. U ovom materijalnom svijetu pokušavamo doseći toliko mnogo stvari – bogatstvo, partnere, slavu, ljepotu, znanje i sl, ali čim postanemo svjesni Boga, mislimo: “Nema dobitka većeg od ovog”. Takva svjesnost je toliko moćna da i mali ukus za nju može spasiti osobu od najveće opasnosti. Kako netko počne kušati ukus transcendentalnog zadovoljstva, počinje vidjeti druga tzv. uživanja i dostignuća kao prazna i neukusna. I kada je netko sigurno situiran u svjesnosti Boga, ni najveća ga opasnost ne može uznemiriti.
Postoje mnoge opasnosti u životu, jer je materijalni svijet opasno mjesto. Imamo sklonost zatvarati oči pred tom činjenicom i pokušavamo nekako podesiti ove opasnosti. Možemo imati mnoge opasne trenutke u svom životu, ali ako se treniramo u svjesnosti Boga, nećemo mariti za njih. Naš stav će tada biti: “Opasnosti dolaze i odlaze, prema tome pustimo ih da se zbivaju.” Vrlo je teško prilagoditi se tako, sve dok je netko na materijalnom nivou, dok se poistovjećuje s materijalnim tijelom. Što je duhovno netko napredniji, slobodniji je od tjelesnih imenovanja i ove materijalne zapletenosti.
Mi smo zapleteni u ovaj materijalni svijet zbog nekontroliranih osjetila. Proces joge je namijenjen kontroli osjetila. Ako nekako možemo urediti da kontroliramo osjetila, moći ćemo okrenuti lice prema stvarnoj duhovnoj sreći i na taj način učiniti život uspješnim.
“Osoba se treba angažirati u prakticiranju joge s nepodijeljenom odlučnošću i vjerom. Treba napustiti bez izuzetka sve materijalne želje rođene iz lažnog ja i tako kontrolirati sva osjetila uz pomoć uma. Postepeno, korak po korak, s potpunom vjerom, trebamo biti u transu pomoću inteligencije i na taj način, um treba biti učvršćen na Jastvo i ne treba misliti ni na što drugo. Kud god da um odluta zbog svoje varljive i nepostojane prirode, osoba ga treba povući natrag i vratiti ga pod kontrolu Jastva.” (Bhagavad-gita 6.24-26)
Um je uvijek uznemiren. Ponekad ide ovim, a ponekad onim putem. Prakticiranjem joge, mi doslovce odvlačimo um prema svjesnosti Boga. Um skreće prema tolikim mnogim izvanjskim objektima zato, jer je još od pradavnih vremena, život za životom, to bila naša praksa. Zbog toga može biti velikih poteškoća u početku, ali kada osoba pokušava učvrstiti svoj um u transcendentalnoj svjesnosti, sve te poteškoće mogu se prevazići.
Na primjer, kada smo angažirani u neki posao, događaji koji su se dogodili prije 10, 20, 30 ili 40 godina, mogu se odjednom pojaviti u našem umu bez nekog određenog razloga. Te misli dolaze iz naše podsvijesti i budući da se uvijek pojavljuju, um je uvijek uznemiren. Ako uznemirimo jezero ili lokvu vode, sav mulj s dna će doći na površinu. Slično je kada je um uznemiren mnogim mislima koje izranjaju iz podsvijesti u kojoj su bile uskladištene tokom mnogih godina. Ako ne uznemiravamo lokvicu, mulj će se sleći na njenom dnu.
Ovaj proces joge je namijenjen smirivanju uma, tako da se sve misli mogu sleći. Zbog toga postoje tolika mnoga pravila i odredbe koje slijedimo da bi očuvali um od uznemirenja. Ako slijedimo pravila i regulacije, postepeno, um će doći pod kontrolu. Ako djelujemo hirovito, kako može um postati kontroliran? Kada um bude istreniran da ne misli o ničem drugome osim o duhovnoj stvarnosti, postići će mir i postati neuznemiren.
U Bhagavad-giti Krišna govori Arjuni:
“Jogi, čiji je um usredsređen na Mene dostiže najvišu sreću.” (Bhagavad-gita 6.27)
Um uvijek izmišlja objekte sreće. Ja uvijek mislim: “To će me učiniti sretnim; sreća je tu, sreća je tamo.” Na taj način, um nas vodi posvuda. Baš kao da se vozimo na kočiji iza neukroćenih konja. Mi nemamo kontrolu nad našim kretanjem i jedino što nam preostaje je, da prestravljeno i bespomoćno gledamo.
Čim je um uključen u proces uzdizanja svjesnosti do transcendentalne razine, divlji konji uma postepeno dolaze pod našu kontrolu. Mi se moramo angažirati u služenje Boga s ljubavlju u svakom trenutku našeg života da bi spriječili da nas nemiran i prevrtljiv um odvlači od jednog objekta do drugog u ispraznoj potrazi za srećom u prolaznom materijalnom svijetu.
“Tako se samoovladani jogi, neprestano slijedeći proces joge, oslobađa sve materijalne zagađenosti i dostiže najviši nivo savršene sreće u transcendentalnom služenju Gospodina s ljubavlju.” (Bhagavad-gita 6.28)
Bog djeluje kao zaštitnik onoga tko mu je predan. Kada je netko u poteškoći, njegov ga zaštitnik spašava. Kao što stoji u Bhagavad-giti, Bog je stvarni prijatelj svakog živog bića i mi moramo oživjeti naše prijateljstvo s Njime. Metoda kojom se oživljava ovo prijateljstvo je proces razvijanja transcendentalne svjesnosti Boga. Time svjetovne strastvene težnje prestaju. Te težnje nas drže odvojenima od Boga koji je unutar nas i čeka da se okrenemo Njemu, ali mi smo isuviše zauzeti strastvenim jedenjem plodova drva materijalnih želja. Ta strastvena prisila da uživamo te plodove mora stati i mi se moramo situirati u našem stvarnom identitetu čistog duha.
Bhaktivedanta Swami Prabhupada
25 BHAGAVAD GITA
