Reinkarnacija i znanost – Zašto tako malo znamo o istraživanjima vezanim za reinkarnaciju?

1
2724
Art: Cameron Gray / ParableVisions.com
160×600 text-47 lijevo

O reinkarnaciji se jako puno govorilo, pisalo i špekuliralo. Mainstream znanost je uglavnom bježala od teme reinkarnacije zbog činjenice da je sam čin reinkarnacije teško mjerljiv i da se ne može direktno promatrati pa tako ni dokazati.

Istočnjačke religije se uglavnom temelje na reinkarnacijskim ciklusima, uključujući manje-više snažan aspekt karme u ponovna ljudska rođenja.

Zbog šarenih i uglavnom zabavnih „New Age“ knjiga s temom reinkarnacije od sredine 1968. do danas, znanost je još više odlučila cijelu stvar proglasiti lakrdijom. Što je istina?

Koliko se znanost uopće bavila reinkarnacijom i zašto smo mi o tome tako slabo informirani, otkrivamo u daljnjem tekstu.

Autor: Ljubica Šaran
Izvor: Matrix World

Znanost koja ignorira znanstvenike jer istražuju temu koja je stavljena na „crnu listu“ istraživanja

Psihijatar Ian Stevenson sa Sveučilišta Virginje je preko 40. godina istraživao mnoga izvješća o djeci koja su tvrdila da se sjećaju prošlih života.

Stevenson je ispitao 3000 slučajeva i o tome izdao 12 knjiga uključujući: Twenty Cases Suggestive of Reincarnation ili „20 slučajeva sugestivne reinkarnacije“i Where Reincarnation and Biology Intersect ili „Gdje se dodiruju reinkarnacija i biologija.“

Stevenson je otišao u mirovinu 2002. umro je 2007., no njegova istraživanja je nastavio psihijatar Jim B. Tucker, koji je napisao knjigu Life Before Life ili „Život prije života.“

Bez obzira što su ova djela temeljena na znanstvenim istraživanjima i po strogim znanstvenim standardima, skeptici i većina znanstvene zajednice i dalje smatraju da su istraživanja o reinkarnaciji kvazi-znanstvena i da spadaju u domenu pseudo-znanosti.

Znanstveni odjel koji se bavi reinkarnacijom, zar to postoji?

Sveučilište u Virginiji nam je jako zanimljivo jer je, osim dva već spomenuta znanstvenika, stvorila zaseban odjel unutar medicinskoga fakulteta koji se bavi ovom tematikom. Naziv te visoke škole je: Division of Perceptual Studies (DPS), i jedina je takva ustanova na svijetu koja se reinkarnacijom bavi unutar znanstvenog programa, no bez obzira na brojne studije koje je DPS stvorio tijekom decenija postojanja, ostatak znanstvenika u velikom luku zaobilazi rezultate njihovih radova.

Znanstvenici koji su odlučili saznati istinu

Stevenson je u na jednom znanstvenom okupljanju na kojem je držao predavanja o svojim istraživanjima rekao sljedeće:

„Bez obzira koliko su sveobuhvatna istraživanja koja smo napravili u zadnjih četiri desetljeća, bez obzira koliko imamo materijala koji potvrđuju reinkarnaciju i koliko smo pronašli činjenica unutar bioloških, psiholoških i antropoloških markera, skeptici su ostali skeptici. Zašto, to je teško reći jer razlozi mogu biti raznorazni; od kulturoloških, religijskih, socijalnih, karakternih do medicinskih, ali unatoč tome, reinkarnacija postoji i o njoj imamo čvrste dokaze, znači li to da smo mi veći znanstvenici od onih koji znanstvenim rezultatima ne vjeruju… dame i gospodo, drage kolege, zaključak prepuštam vama.“

Ako se ljude pita o reinkarnaciji, neki će reći da u nju vjeruju, a neki će reći da u nju ne vjeruju. Ista stvar se događa i sa većinom „mainstream“ znanstvenika, oni se prema tome pitanju odnose kao prema temi koja pada u domene „vjerovanja,“ po tom jako čudnom rezonu, reinkarnaciji nije mjesto u znanstvenim istraživanjima. Na našu veliku sreću određeni akademski građani i znanstvenici su shvatili da je pitanje reinkarnacije i svega što se s nama događa poslije smrti, legalno znanstveno pitanje koje zaslužuje istraživanja.

Tko je bio Ian Stevenson?

Ian Stevenson je bio biokemičar i psihijatar rođen u Kanadi 1918. godine. Cijeli svoj radni vijek je istraživao rubna područja znanosti ili „vruće krumpire”, kako ih je sam zvao, smatrajući da netko treba uraditi i taj dio posla te da ponudi odgovori na mnoge nepoznanice koje se kriju u misterijama koje znanost uporno zanemaruje.

Jedan od glavnih Stevensonovih preokupacija bila je reinkarnacija, jer je smatrao kako reinkarnacija uvjetuje mnoge ako ne i većinu karakternih i psiholoških te mnoge biofizičke odlike ljudi kroz osobno naslijeđe te da medicina i psihologija, i ljudsko društvo u globalu mogu s razumijevanjem procesa reinkarnacije shvatiti mnoge aspekte ljudskog ponašanja. Stevenson je smatrao kako razumijevanje reinkarnacije vodi do daljnjeg napretka ljudi.

Što je Ian Stevenson otkrio?

S 3000 pozitivnih slučajeva reinkarnacije, detaljno opisanih u mnogim znanstvenim studijama i  knjigama koje je Stevenson izdao s kolegama sa Sveučilišta u Virginiji u preko 40 godina rada, u kojem je ispitao djecu s naznakama reinkarnativnog sjećanja, koje je mogao potvrditi verificiranjem činjenica o prošlim životima ili pronalaženjem imena, prezimena, ulica i drugih činjenica vezanih za aspekt reinkarnacije, najvažnije otkriće je bilo da: Osobnost ljudskog bića „preživljava“ nakon smrti, no ne u fizičkom smislu.

Snimke duše koja napušta tijelo

Snimke ljudske duše koja napušta tijelo u trenutku smrti

Doktor Konstantin Kotrotkov je prije nekoliko godina uspio snimiti promjene na ljudskom tijelu u trenutku smrti, Korotkov i njegov tim su istraživanjem dokazali kako energetski oblik napušta ljudsko tijelo u trenutku smrti. O tome smo već pisali ovdje. Na indirektan način je Korotkov dokazao Stevensonova istraživanja. Korotkov se usudio taj energetski oblik nazvati „ljudska duša,“ Stevenson je pokušavao izbjeći detaljizirati takav direktan naziv, smatrajući kako će ga zbog toga skeptici još više napadati, ali je tu „ljudsku dušu“ nazivao esencijom ljudskog bića, dio koji preživljava smrt i koji se ponovno rađa u novom tijelu u slijedećem životu. Možemo reći da je Stevenson probijao debeli led u znanstvenoj zajednici i da je rad koji je Stevenson uradio pomogao Korotkovu da napravi korak dalje i da bez straha „dušu“ nazove dušom.

Značajke Stevensonovog rada su u tome što je rigorozno poštivao znanstvene smjernice i postulate u svojim studijama, njegova istraživanja su toliko detaljna i opsežna da ih je iznimno teško oboriti, ali kao što je i sam Stevenson primijetio ‘skeptici će ostati skeptici bez obzira na dokaze’.

Ian Stevenson je prešao gotovo sve kontinente ispitujući svaki mogući trag s namjerom da napravi znanstvenu, empirijsku i sveobuhvatnu studiju o fenomenu reinkarnacije koristeći prihvaćene znastvene principe unutar područja; medicine, psihologije, biologije, kemije, antropologije, genetike i povijesti. U tijeku svog rada surađivao je s mnogom znanstvenicima na drugim poljima koji su kasnije stvorili fakultet: Division of Perceptual Studies. Stevenson je s pravom zazirao od riječi „parapsihologija“ smatrajući svoj rad mainstream psihijatrijom i psihologijom.

O istraživanjima

Stevenson i njegov tim su ispitivali slučajeve djece – u dobi od dvije do četiri godine starosti – koja su tvrdila da se sjećaju prethodnih života, najstariji je ispitanik imao sedam godina. Većina te djece su tvrdila kako su umrla nasilnom smrću i imali su sjećanja na nešto što je nalikovalo čistom i jasnom osjetu – kakvu su smrt doživjeli i što im se dogodilo između smrti i ponovnog rođenja.

Istraživanja se nisu samo zaustavljala na djeci ispitanicima već su se širila na obitelj i prijatelje s nakanom da se ustanove bilo kakve malverzacije ili utjecaji na djecu, od religijskih do bilo kojih drugih. Stevenson i njegov tim su dodatnim istraživanjima pokušali identificirati osobu za koju je dijete tvrdilo da je bio prije smrti. Tek nakon pozitivne identifikacije postojanja osobe za koju je dijete tvrdilo da je bilo u prijašnjem životu nastavljalo se s daljnjim studijama slučaja.

Pojednostavljeno i šareno predstavljanje reinkarnacije New Age grupacija je umnogome otežalo rad znanstvenika koju su se bavili ispitivanjem ove tematike zbog mnogih neistina koje su New-ageri ostavili u svojim brojnim publikacijama.

160×600 text-47 lijevo

Strah od smrti

Strah od smrti iskonski je ljudski osjećaj. Ne postoji ni jedna tema koja je eonima više zaokupljala ljudsku maštu od one, što se s nama dogodi nakon fizičke smrti?

Za ateiste, fizička smrt označava kraj ukupnog postojanja, za vjernike čija vjera ne počiva na reinkarnacijskim ciklusima, u ovom životu uglavnom „ispaštaju“ kako bi u vječnom životu bili kažnjeni ili nagrađeni zbog djela ili nedjela koja su napravili za života.

Vjernici čije se religije zasnivaju na cikličkom rađanju i reinkarnaciji, smatraju kako je smrt tek međufaza za novi život i nove lekcije. No što su znanstvenici otkrili o reinkarnaciji?

Doktor Korotkova i Ian Stevenson su napravili neka vrlo važna istraživanja, svaki na svom području ekspertize.

 Korotkov se koncentrirao na snimke ljudske duše, na koje znanost s prijekorom gleda, ili se znanstvenici ponašaju prema ovoj „nepoznanici“ u skladu s religijskim i kulturološkim i karakternim odlikama.

Stevenson je otkrio određene stvari koje obavezno moramo navesti:

  1. Sjećanja u ranom djetinjstvu vezana za reinkarnaciju se otkrivaju između 2-7 godina starosti djeteta, no nakon šeste ili sedme godine nepovratno nestaju.
  2. Mnogi ispitanici imaju vještine i interese koji su vezani za vještine i interese iz prošlih reinkarnacija.
  3. Najjača sjećanja se pojavljuju kod onih koji su u prošlom životu preminuli nenadanom ili nasilnom smrću.
  4. Ispitanici često imaju pregršt detalja iz prethodnih života koje mogu znati (i potvrđuju) samo ukućani, rodbina i prijatelji preminule osobe. Drugim riječima takvi se podaci ne mogu falsificirati jer nisu zabilježeni osim u memoriji još uvijek živućih poznanika i rodbine preminulih.
  5. Reinkarnacijski ciklusi nisu poredani na način kako ih mi strogo linearno razmatramo, ponekad je prvi prošli život, „linearno“ gledano bio dalje u prošlost nego li druga ili treća reinkarnacija unazad, koja se „linerano“ gledano dogodila bliže našoj vremenskoj poveznici.
  6. Zabilježeni slučajevi u kojima se ispitanici sjećaju prošlih života u budućnosti su još jedan dokaz da naše linearno poimanje vremena ima velike mane, točnije da mi vrijeme, kao takvo, ne razumijemo i ne shvaćamo u potpunosti.
  7. 35% ispitanika na sebi imaju raznorazne urođene oznake na tijelu ili koži ili imaju različite defekte i boljke s kojima su se rodili. Obično boljke ili obilježja na tijelu korespondiraju s bolestima ili načinom smrti prethodne inkarnacije. Mnoge oznake na koži su tek mala područja bez pigmenta ili mrlje s više pigmenata no nalaze se na mjestima koja su bila, smrtne povrede, ubodne rane, i slično, Stevenson je takve oznake i sjećanja potvrdio medicinskim nalazima ili uzrocima smrti preminulih iz prošlih reinkarnacija.
  8. Deformacije i bolesti na djeci ispitanicima su najčešće u slučajevima nasilne smrti, na primjer djeca rođena s defektnim udovima su se obično sjećala amputacija tih udova, ili djeca koja su preminula od raka na plućima ili tuberkuloze su u sadašnjem životu imala astmu i druge probleme s plućima i tako dalje.
  9. Stevenson je smatrao kako je reinkarnacija najbolje iako ne i jedino objašnjenje za pojedine slučajeve kojima se bavio jer o reinkarnaciji kao mehanizmu mi još uvijek ne znamo puno tj. tek smo je počeli istražiati.

Stevenson je zasluženo priznanje za istraživanja na polju reinkarnacije dobio tek posthumno kada je New York Times napisao sljedeće:

„Ismijavan od strane mnogih znanstvenika, Dr. Stevenson je za svoje obožavatelje bio neshvaćeni genije koji je hrabro pomicao granice znanosti. Ljudi koji su ga osporavali su smatrali da je iskren i ozbiljan no da su njegovi radovi bili zabluda koji su znanost vodili u čisto praznovjerje. Bez obzira na kritike, njegov obiman rad i te kako može osporiti mišljenja protivnika i mi se iskreno nadamo da će znanstvenici prije ili kasnije uvidjeti njegovu važnost.“

Život prije života, znanstvene studije o reinkarnaciji Jim B. Tuckera skupljene u jednoj knjizi.

Jim B. Tucker

Srećom po nas i Stevesona, njegov rad je nastavio mladi znanstvenik doktor psihologije i neuro-znanosti Jim. B. Tucker. Tucker je s istim žarom nastavio istraživanja za koje je mainstream znanost smatrala da će mu uništiti karijeru i zacementirati utjecaj na isti način kao i Stevensonu, ali to se nije dogodilo jer su se dogodile mnoge promjene u sveukupnom ozračju glede reinkarnacije i pritisak javnosti o objavljivanju novih znanstvenih studija vezanih za istu tematiku je bio toliki da je Tucker u nekoliko godina uspio napraviti brojna istraživanja koja je objavio u knjizi: Life Before Life: A Scientific Investigation of Children’s Memories of Previous Lives ili „Život prije života: Znanstveno istraživanje o djeci sa sjećanjima na prošle živote,“ u kojoj ne samo da direktno nastavlja Stevensonova istraživanja već ubacuje i nova područja znanosti i tehnologije koja su dopunila istraživanja.

Knjiga se podrobno bavi fiziološkim karakteristikama djece koja su imala sjećanja na prošle živote i smrt, Tucker otkriva kako defekti i obilježja djece prefektno odgovaraju boljkama i/ili uzrocima smrti ljudi za koje su djeca ispitanici tvrdila da pripadaju njihovim prethodnim reinkarnacijama.

Djeca su nosila još jednu nevjerojatnu značajku, osobna sjećanja preminulih zajedno s njihovim stanovištima, pogledima na život i svijet u kojem su živjeli i interesima koje su imali.

Ova studija je stvorila jako puno prašine jer je direktno dovela u pitanje znanstveno stajalište o svijesti i svjesnosti koja se smatra samo nus produkt djelovanja mozga. Tucker je u istraživanjima sugerirao da svijest djeluje odvojeno od mozga i da je ona baza za istraživanje reinkarnacije to jest da memorija na naše prethodne živote ostaje duboko ukorijenjena u našem nesvjesnom dijelu mozga što se hipnozom lako može dokazati, ne samo za jednu nego za mnoge reinkarnacije.

Tucker je otkrio kako stvaranje novih sinapsi u mozgu malena djeteta i imprint u ranim stadiju života s „novim“ roditeljima i „novom“ okolišu našu memoriju o reinkarnaciji jednostavno stavlja po strani da se ne bi sukobljavala s novim lekcijama i novim izazovima koje imamo u sadašnjem životu. Točnije da se ne bi ponašali kao podvojene osobnosti.

Iako Tucker nije direktno naveo reinkarnaciju kao jedan od mogućih razloga za podvojene osobnosti, s pravom možemo sumnjati da se čak i neka mentalna stanja mogu imati veze s reinkarnacijom točnije s nepravilnostima u nošenju našeg fizičkog tijela to jest mozga sa sjećanjima iz prošlih života, naročito ako su ona bila istinski traumatski nastrojena.

Tucker je priznao da su njegova istraživanja pokazala kako ispitanici ponekad mogu nositi ne samo sjećanja i emocije već i fizičke oznake iz prošlih života no zaključuje kako je to manje „čudna“ ideja i teorija od mnogih teorija iz fizike koje se danas smatraju „točnima“ i znanstveno prihvaćenima.

Tucker je prvi znanstvenik čije su studije o reinkarnaciji izašle u mnogim znanstvenim tiskovinama kao što su: Journal of Parapsychology, Journal of Scientific Exploration, Philosophical Practice, i PsycCRITIQUES.

Mainstream znanost se jako teško nosi s mnogim dokazanim slučajevima reinkarnacije, a najteže podnosi ispitivanja o reinkarnaciji koju su napravili sami znanstvenici.

Hipno-regresija ili regresijska hipnoza

Život prije života, doktorice Helen Wambach, pionira na polju istraživanja hipno regresije.

U proteklih par desetljeća smo imali priliku vidjeti mnoga znanstvena otkrića koja gotovo nalikuju znanstvenoj fantastici, no u znanstvenim krugovima sva istraživanja vezana za reinkarnaciju se s mukom probijaju do javnosti i još se teže prihvaćaju u tim istim znanstvenim krugovima, bez obzira što takva istraživanja rade znanstvenici s uvaženih sveučilišta i instituta, svi oni koji se bave takvim radom dobivaju stigmu kvazi-znanstvenika ili čudaka.

Jedan od takvih stigmatiziranih znanstvenika je doktorica Helen Wambach koja je cijeli svoj radni vijek podredila istraživanju reinkarnacije uz pomoć hipno regresije ili regresijske hipnoze.

Njene knjige “Reliving Past Lives: The Evidence Under Hypnosis” ili Proživljavanje prošlih života: Dokazi dobiveni hipnozom i “Life Before Life” ili Život prije života, objavljene su za njena života dok je “Mass Dreams of the Future” ili Masovni snovi o budućnosti izdana tek nakon njene smrti 1993., godine. U zadnjoj knjizi Wambach je otkrila kako ljudi pod hipnozom imaju „sjećanja“ na živote koji se događaju u budućnosti što je još jedan pokazatelj da vrijeme, kako ga mi percipiramo, samo dio kolača i da ne predstavlja cijelu istinu.

Doktorica Wambach je inicijalno započela istraživanja o reinkarnaciji kako bi dokazala da tako nešto ne postoji, slično kao i istraživanja arheologa T. C. Lethbridge-a koji se počeo baviti rašljama i viskom kako bi razotkrio navodnu prijevaru povezanu s ovim sredstvima divinacije, tako je i Wambach umjesto da otkrije prijevaru shvatila da je reinkarnacija nešto što ne možemo zanemariti i da je to tema s kojom bi se znanstvenici ozbiljno trebali pozabaviti.

Masovni snovi o budućnosti, knjiga H. Wambach je stvorila novu vrstu hipnoze danas poznatu kao hipno progresija.

Ona je s istraživanjem počela 1968. U prvih deset godina istraživanja ispitala je 1088 ljudi, postavljajući im specifična pitanja o različitim karakteristikama, ljudima, društvu i periodu u kojem su „navodno“ živjeli prošle živote. Wambach je u najmanju ruku bila začuđena količinom točnih podataka i minucioznih opisa prošlih vremena od detalja na obući i odjeći do izgleda novca, alata, oruđa i oružja od kojih su nastradali ili s kojima su baratali, nevjerojatni su i detalji opisa zgrada, ulica i lokacija na kojima su ljudi živjeli, od svih ispitanika jedino slučajeve 11 ljudi nije mogla potvrditi kroz povijesne zapise i knjige rođenih i umrlih.

Victor Zammit, advokat koji se bavio istraživanjem reinkarnacija, piše sljedeće o radu Helen Wambach:

Uz pomoć znanstvene analize na preko 10.000 volontera, dr.Wambach je došla do začuđujućih dokaza vezanih za reinkarnaciju:

– 50,6% prijavljenih slučajeva prošlih života se odnosio na reinkarnacije u muškom tijelu, dok je 49,4% osiguran za reinkarnacije u ženskom tijelu, što je odgovaralo biološkim činjenicama u prošlim vremenima (vjerojatno je reinkarnacija u muškom tijelu bilo više zbog činjenice da su muškarci više ginuli u ratovima i različitim sukobima, dok su žene uglavnom umirale od bolesti, kao kolateralne žrtve ili na porodu)

– Broj ljudi koji su prijavljivali živote u gornjim klasama tadašnjih društava su u točno onolikom omjeru koliko je u datom vremenu bilo ljudi u višim klasama društva. -Sjećanja na obuću, odjeću, alate, pribor za jelo je bio bolji nego li stoji u popularnim povijesnim knjigama. Ona je ponovo i nanovo otkrivala kako ispitanici iz njenih eksperimenata znaju puno više o datom periodu nego većina povjesničara, kada je provjeravala podatke kod najvećih eksperata o određenom periodu, tada su se podaci njenih ispitanika pokazivali do u tančine točni.

Wambach je zaključila:

„Ja ne vjerujem u reinkarnaciju – ja znam da ona postoji!“

Helen Wambach je na preko 10.000 ispitanika različitih rasa, socijalnih grupa, starosnih doba, nacionalnosti, religija i spola saznala mnoge podatke koji su u najmanju ruku zanimljivi:

  • Sjećanja na živote prije eksplozije ljudske populacije koja je nastala oko 1500. nove ere, su bila lošija od onih nastalih nakon 1500. nove ere. Također se Samsara ili period između reinkarnacija nakon 1500. smanjio, to jest ljudi su se brže počeli reinkarnirati.
  • Ljudi su se uglavnom hranili: piletinom, mesom divljih ptica, ribom i divljači do 25. prije nove ere, nakon toga su sve do 1200., godine nove ere jeli uglavnom: grahorice, juhe od povrća i jako malo mesa, ljudi tada hranu opisuju kao bezukusnu i bez začina naročito se sjećaju nedostatka soli i stomačnih problema.
  • Ljudi koji su se rađali u obiteljima više klase, svoje živote su opisivali kao zatvore i tužili su se na ogroman psihološki stres, ljudi koji su živjeli kao seljaci i farmeri i stočari ili nomadi i lovci su izražavali zadovoljstvo proživljenim životom.
  • 62% ispitanika je umrlo od starosti ili bolesti, 18% su umrli nasilno za vrijeme ratova to jest nasilnom smrću dok je 20% umrlo u različitim nezgodama.
  • Neki su ispitanici izjavili kako su napustili svoja tijela čak i prije fatalne nezgode.
  • Otkriveno je kako su ljudi oko 1000. nove ere uglavnom stradavali od fatalnih povreda različite vrste, dok je u XX soljeću broj smrtno stradalih od pada bombi na urbane sredine ili na ratištima ili su se ugušili od dima nastalog padom bombe ili od nervnog plina (bez obzira da li se to radi na otvorenom ili u logorima).
  • Svi podaci su se mogli dokazati praćenjem pisanih povijesnih zapisa.
  • Ispitanici su prepoznavali ljude iz sadašnjih života u prošlim životima i obrnuto, govorili su o karmičkim vezama i različitim ulogama to jest školi i lekcijama koje su učili za vrijeme života s nekim osobama.
  • Prosjek starosti ispitanika je bio 30. godina, većina ispitanika je rođena iza 1945. Mnogi ispitanici se sjećaju života između 1900. i 1945.
  • 10% ih se sjeća života u višoj klasi, 10-35% u srednjoj klasi, dok ostatak od 55-70% se sjeća života u nižim klasama. Iako je učešće srednje kase bilo relativno veliko do 1000. nove ere, njen postotak naglo pada do 1700., nakon čega postotak učestalosti srednje klase ponovno dolazi u omjer isti kao do 1000. nove ere.
  • Većina ispitanika za vrijeme 30. godina istraživanja o reinkarnacijama su bili ljudi s područja Kalifornije, koji su uglavnom bili bijele kože, no svi oni su se reinkarnirali u različitim područjima na zemlji i različitim nacijama i klasama. Isti su se do 2000. godine prije nove ere u samo 20% slučajeva reinkarnirali kao bijelci. Tada su uglavnom živjeli na području Bliskog Istoka, Mediterana, Europe i Centralne Azije.

Bjelačke Keltske mumije

Bjelačke keltske mumije

Bjelačke Keltske mumije u Kini su se do prije nekog vremena smatrale besmislicom, pa ipak, one su pronađene, prije dva desetljeća, neki od ispitanika Dr. Helen Wambach su se sjećali svojih prethodnih života Kelta na području Kine od prije nekoliko milenija, te podatke su otkrili dva desetljeća prije nego li su se ostaci njihova plemena pronađeni.

  • 40% ispitanika se uglavnom sjeća reinkarnacija u samo dvije rase, bjelačkom i centralno-Azijskom. No mnogi su tvrdili kao su u dalekoj Aziji bili u tijelu bijelaca, svijetlih očiju i plave kose, na što su se znanstvenici i povjesničari samo grohotom smijali. Pet ispitanika je objasnilo kako je između 2000.-1000. prije nove ere živjelo na najudaljenijem dijelu puta svile u Kini kao Kelti. Ne moramo vam reći kako su ovi podaci zvučali suludo prije trideset godina. Tek nedavno u zapadnoj Kini u pustinji Taklaman su pronađene Kaledonijske mumije Kelta (O kojima smo pisali ovdje), koji su živjeli na tom području nekoliko tisuća godina, i u vrijeme koje su naveli ljudi iz ispitivanja Helen Wambach.
  • 69% ispitanika koji su umrli za vrijeme 1850. su bili bijelci dok je između 1900.-1945. 40% umrlih bilo iz bjelačkih grupacija, nakon 1945. ljudi su se ponovno počeli više reinkarnirati i u drugim rasama.
  • Ispitanici su se sjećali antičkih jezika i pisma, s lakoćom su govorili jezike koje nikada nisu znali, ali za koje su tvrdili da su ih govorili u prošlim reinkarnacijama.
  • Ispitanici su se s velikim detaljima sjećali kulturoloških i religioznih običaja koje su opisivali.
  • Sjećanja na agonije, smrti, bolesti i fobija iz prošli života su se na neki način manifestirale u sadašnjim životima iako ispitanici do hipnoze nisu znali zašto imaju određene probleme, fobije i boljke.
  • Ispitanici su izjavljivali kako im je jasno da se zlo iz prošlih života nagrađuje zlom u sadašnjim životima i da se dobro iz prošlih života nagrađuje dobrim u sadašnjim životima, pojednostavljeno rečeno karma igra veliku ulogu u reinkarnacijama po ispitanicima.
  • Ni jedan od ispitanika se ne sjeća života ili reinkarnacije kao poznate osobe.
  • Novije reinkarnacije se uglavnom dešavaju nedugo nakon smrti.

Indijski dječak Maha Ram

Indijski dječak Maha Ram

Jedan od interesantnijih slučajeva reinkarnacije je onaj kojeg je ispitivao i objavio Dr. Ian Stevenson 1989. (Objavljen u magazinu Omni.) je o Indijskom dječaku Maha Ramu koji je čim je naučio govoriti počeo pričati kako je u prošlom životu bio muškarac i da je bio upucan sačmom ispaljenom iz puške koja ga je pogodila direktno u sredinu grudi. No da je na koncu umro od utapanja nakon pada u rijeku. Na grudima dječaka postojao je niz točaka bez pigmenta koji su odgovarali pregledu autopsije čovjeka za kojeg je dječak tvrdio da mu je prijašnja reinkarnacija (Pogledajte gornju sliku: lijevi dio je fotografija grudnog koša dječaka s pjegama bez pigmenta, koji u potpunosti odgovaraju nalazima obdukcije tijela s ranama uzrokovanih sačmaricom – na desnom dijelu slike, za kojeg je dječak tvrdio da je njegova prošla reinkarnacija). Više u tekstu: Birthmarks and Birth Defects – Urođeni biljezi i urođeni defekti od Dr. Ian-a Stevenson-a.

Shanti Devi još kao djevojčica

Shanti Devi kao četverogodišnja djevojčica kada je počela pričati o svojoj prošloj reinkarnaciji

Također je jedan od poznatijih slučaja reinkarnacije onaj Shanti Devi, čiji je slučaj ispitivao čak i Mahatma Ghandi.18.01.1902. rodila se djevojčica Lugdi Chaturbuhj, kada je imala 10. godina, po Indijskim običajima aranžiralo se njeno vjenčanje, za trgovca u njenom selu. Nakon što je odrasla ostala je trudna, imala je dvije trudnoće i dva carska reza, s drugim carskim rezom nakon rođenja sina Mathura je umrla.

Shanti Devi kao odrasla žena, još uvijek se u potpunosti sjećala svog prošlog života.

Jednu godinu, deset mjeseci i sedam dana nakon njene smrti, 11.12.1926. rodila se Shanti Devi. Shanti je bila nevjerojatno tiho dijete i nije govorila do svoje četvrte godine, nakon toga ona je počela ponavljati kako ne živi u svojoj kući i kako ima muža i sina Mathura i kako se mora vratiti njima. Svojim preneraženim roditeljima dala je sve moguće podatke o prošlom životu i smrti. Kako je Shanti rasla, bila je sve upornija da se vrati svome sinu. Uz pomoć lokalnog učitelja provjerili su njene podatke i ustanovili kako Shanti govori istinu.

Mahatma Ghandi se sam zainteresirao za slučaj Shanti Devi i pomogao joj da se ponovno nađe sa svojom obitelji iz prošlog života.. Kad je Ghandi je čuo za ovu priču i osobno je pričao sa Shanti ispitujući se o njenom slučaju i njenom sjećanjima na prošli život. Ghandi je osnovao komitet od 15 poznatih ljudi da ispitaju podatke koje im je Shanti dala. Nakon što su otkrili da je riječ o istini, zatražili su odobrenje Shantinih roditelja da je otprate u dom iz prošlog života.

Shanti su predstavili njena bivšeg muža kao njegovog brata na što je ona rekla da je to njen muž. Njen muž Kedarnath nije mogao vjerovati u ono što čuje pa je pitao da li ima bilo što neobično iz prošla života što bi mu ona mogla otkriti kako bi ustanovio da se radi o njegovoj pokojnoj ženi. Shanti je rekla da se u zadnjem dvorištu kuće nalazi bunar gdje se voljela kupati, ona je tada spomenula sve moguće veze u obitelji i probleme za koje nitko izvan obitelji nije znao. No to njenom bivšem mužu nije bilo dovoljno. Tada mu je Shanti ispričala pojedinosti iz njihova intimnog života, na što je Kedarnath povjerovao da se pred njim nalazi reinkarnacija njegove bivše žene.

Dr. Ian Stevenson je također intervjuirao Shanti Devi, tada je zapisao:

„Intervjuirao sam Shanti Devi, njenog oca, i druge svjedoke u ovom slučaju uključujući Kedarnatha, čovjeka za kojeg je tvrdila da joj je muž iz prošlog života. Moje istraživanje je potvrdilo da je ona navela barem 24 tvrdnje koje su identične sa stvarnim podacima.“

Istraživanja Victora Zammita

Victor Zammit, odvjetnik i kvantni fizičar koji je napravio jedno od najopsežnijih istraživanja vezanih za reinkarnaciju.

Victor Zammit,odvjetnik i kvantni fizičar, koji se kroz svoju odvjetničku praksu sretao sa slučajevima koji se nikako drugačije nisu mogli objasniti, osim reinkarnacijom, no on u nju nije „vjerovao“.

Nakon toga on je počeo skupljati informacije iz domene istraživanja o reinkarnaciji i odlučio je uraditi nešto što nalikuje odvjetniku, odlučio je problemu prići iz kuta odvjetničke prakse. Odlučio je istražiti slučaj reinkarnacije kao na sudu, dokazima dokazati ili pobiti njeno postojanje, riješiti kontroverze. Isprva je mislio da će dokazati kako je sve to čista New Age glupost. Dvadeset godina nakon početka rada, on je skupio mnoge dokaze o postojanju reinkarnacije.

Victor Zammit je za sebe rekao da je skeptik otvorena uma, na svojim prijašnjim uvjerenjima o nepostojanju reinkarnacije je shvatio da se svi ljudi koji su nalik njemu ponašaju onako kako je jednom napisao Sir William Osler: „Što je veće neznanje, veći je dogmatizam.“

Na svojoj web stranici Zammit je napisao:

“Moderni dokazi reinkarnacije dolaze iz nekoliko izvora: regresija prošlih života, spontanih sjećanja na prošle živote, iz slučajeva vezanih za Edgara Caycea, nedavnih prijevoda određenih tekstova na Sanskritu. No ipak najvažnije je obratiti pažnju na znanstvene regresije, jer su one napravljene na način koji ispunjava zakone o eksperimentiranju u znanosti s čvrstim dokazima (bez obzira što ih većina znanstvenika ignorira).”

Knjiga Victora Zammita: “A Lawyer Presents the Case for the Afterlife” je prepuna činjenica i znanstvenih potvrda o reinkarnaciji.

Koliko je Zammit u pravu kada je citirao Oslera, pokazuje i jedan dio iz teksta o kreativnom razmišljanju koje jako lijepo objašnjava zašto mainstream znanost ne može prihvatiti brojne dokaze o reinkarnaciji:

“Pravilo broj 7 – Očekujmo da će stručnjaci biti negativno nastrojeni. Kako se netko više specijalizira i postaje veći stručnjak, tako se njegov mentalni sklop sve više zatvara i on se sve više fiksira na potvrđivanje onoga za što vjeruje da je apsolutno. Kao posljedica toga, kada se suoči s novim i drukčijim idejama, fokus takve osobe će biti na usklađenosti s vladajućim pravilima i standardima. Jesu li takve ideje sukladne s onim što znam da je točno? Ako to nije tako, stručnjaci će utrošiti svo svoje vrijeme na dokazivanje i objašnjavanje zašto to ne može biti tako i zašto to ne može funkcionirati. Oni neće tražiti načine kako bi stvar profunkcionirala jer bi to moglo pokazati da ono što oni smatraju da je apsolutno uopće nije tako.”

Zammit je otkrio kako su regresije dovele do nekih vrlo interesantnih stvari:

  • Regresije su često dovele do izlječenja fizičkih bolesti.
  • U nekim slučajevima osobe bi počele govoriti stranim jezicima koje ne poznaju u ovom životu.
  • U nekim slučajevima osobe su se počele sjećati nevjerojatnih detalja iz daleke prošlosti koje poznaju samo vrhunski stručnjaci koji izučavaju taj dio povijesti ili prapovijesti.
  • Regresije su često toliko emocionalno jake i upečatljive da klinički psihijatri moraju odbaciti primisli o fantaziji.
  • U nekim slučajevima uzroci smrti u prošlom životu ostavljaju upečatljiv tragove i sadašnjem životu.
Dr. Alexander Cannon, jedan od znanstvenika koji je pokušao demnatirati postojanje reinkarnacije, no umjesto toga potvrdio je njeno postojanje.

U vrijeme 50. godina XX vijeka Dr. Alexander Cannon je napisao:

“Godinama su me teorije o reinkarnacijama izluđivale, bile su čista noćna mora za mene i ja sam uradio sve što je u mojoj moći da dokažem kako su one lažne isto kao i sama reinkarnacija. No kao su godine prolazile i kao sam ispitivao jednu osobu za drugom, tako su se pobijala moja osobna uvjerenja, koja su ustupila mjesto dokazima. Sada nakon nekoliko tisuća slučajeva koje sam ispitao, moram priznati da reinkarnacija postoji.”

Mnogi psihijatri širom svijeta su otkrili kako regresija zaista djeluje. Jedan od takvih primjera je Dr. Gerald Edelstein:

“Ovi primjeri regresija prošlih života, iako ih ne mogu objasniti, gotovo uvijek vode do poboljšanja psihološkog i fizičkog zdravlja pacijenta.”

160×600 text-47 lijevo

Jedna od najpoznatijih kliničkih psihologa u SAD-u Dr. Edith Fiore piše:

“Ako je nečija fobija trenutačno eliminirana samom činjenicom da su se pacijenti sjetili prošlih života, to savršeno logično pokazuje da se tako nešto moralo dogoditi.”

Doktor Gerald Netherton, koji je odgojen kao fundamentalistički metodista, je iz želje da opovrgne mogućnost reinkarnacije napravio eksperiment na uzorku od 8000 pacijenata. On je na početku bio više nego skeptičan prema reinkarnaciji, no rezultati eksperimenata su ga uvjerili u efektivnost regresije prošlih života.

Njegovi pacijenti, od kojih su neki bili svećenici u mnogim crkvama, fizičari i to mahom skeptici, su nakon tretmana počeli dobivati potpuno drugačiju sliku o svojem postojanju i reinkarnaciji. Netherton je mahom odabirao potpune skeptike kako bi isključio manipulaciju u eksperimentima. On je na svoja istraživanja rekao slijedeće:

“Mnogi ljudi – ispitanici vjeruju kako je reinkarnacija koju sada proživljavaju uzrokovana prijašnjim iskustvima…. Što bi na to bio logičan odgovor? Da se to u stvari dogodilo!”

Doktor Arthur Guirdham, Engleski psihijatar, objašnjava kako je bio  skeptik odmalena, s čime je dobio nadimak „Nevjerni Toma.“

No nakon iskustva od 44. godine u hipnotičkoj regresiji on kaže slijedeće:

“Nisam vjerovao u reinkarnaciju niti dokaze. No sada mislim da sam bio mentalno defektan u takvim trenucima.”

Najpoznatija Ruska znanstvenica koja se bavila temom reinkarnacije je psihijatrica dr. Varvara Ivanova, ona je liječila mnoge fizičke i psihičke probleme pacijenata uz pomoć hipnotičke regresije. Zbog svojih nevjerojatnih rezultata, zaslužila je priznanje i od kolega iz klasične medicine u Rusiji.

„In Search of Lives Past“ knjiga nevjerojatno upornog skeptika Doktora Petera Ramstera, obiluje detaljima dokaza o reinkarnaciji.

Jedan od najvećih znanstvenika skeptika na polju reinkarnacije je hipnoterapist i psiholog Peter Ramster iz Sydneyja.

U njegovoj knjizi: „In Search of Lives Past“ koja je objavljena 1990. godine, Peter Ramster je napisao:

“1983. ispitao sam ženu koja nikada nije bila van Australije, ona se u hipnotičkoj regresiji sjetila prijašnjih života, tada je dala nevjerojatne podatke o dalekim krajevima svijeta u kojima je prije živjela, jedna televizijska ekipa je pratila njenu regresiju i na osnovu njenih detaljnih opisa prošlih života posjetila i pronašla lokacije i mjesta u kojima je ona prije živjela. Svi detalji su bili točni.”

Druga ispitanica iz iste televizijske emisije, po imenu Gwen MacDonald, je prije regresije bila potpuni skeptik po ovom pitanju. Ona se sjetila života u Somersetu između 1765-1782. Mnoge činjenice o njenom životu u Somersetu nismo mogli ispitati no evo činjenica koje su nas zapanjile:

  • Kada smo joj povezali oči na dolasku u Somerset, ona se savršeno mogla kretati po okolici koju je znala napamet iako prije toga nikada nije bila izvan Australije.
  • Ona je bez prijekorno poznavala prilaz svome selu iz tri različita smijera, to jest putovima koji su postojali u njeno vrijeme.
  • Ona je pomogla televizijskoj ekipi da se snađe u okolici, bolje nego li su oni to mogli s detaljnim kartama terena.
  • Znala je lokaciju kamena međaša u okolici jednog vodopada, lokalni živalj je potvrdio da je taj kamen međaš bio upravo na tom mjestu do prije 40. godina, kada je uklonjen zbog pravljenja ceste.
  • Opisala je kuće na jednom raskrižju, od kojih je jedna bila od cedrovine, sve se potvrdilo kao točno iako su gotovo sve kuće porušene prije 30. godina.
  • Znala je točno imena okolnih sela iako se oni više nisu nalazili na kartama, ili su se njihova imena promijenila, no u lokalnim zajednicama su ona zapamćena i zapisana.
  • Ljude za koje je tvrdila da ih je poznala iz prošlog života, su se pokazali stvarnim ljudima koji su tu tada i živjeli.
  • Znala je detalje o lokalnim legendama i pričama, koje su potvrdili lokalni povjesničari.
  • Ona je koristila prastare riječi iz dijalekta tog kraja.
  • Znala je da su lokalni ljudi opatiju Glastonbury nazivali, opatijom Svetog Mihovila – naziv koji lokalni ljudi nisu znali i koristili već 200. godina, taj naziv su potvrdili povjesničari XVIII vijeka.
  • Ona je opisala opatiju Glastonbury onako kako je izgledala u njeno vrijeme, što su potvrdili arheolozi koji se njom bave.
  • Opisala je grupu druida koji su za vrijeme njenog života posjećivali Glastonbury i način na koji su obavljali svoje rituale i polaganom spiralnom ritmu i kretanju, činjenica koja je nepoznata većini povjesničara.
  • Pokazala je gdje su se nalazili menhiri s određenim uresima, dijelovi tih menhira su pronađeni zakopani na mjestu kojem je ona rekla da su bili, na njima su bili uresi baš onakvi kakve je ona opisala.
  • Ona je još u Sydneyu nacrtala detaljan tlocrt i izgled svoje kuće iz Somerseta, kada su provjerili podatke u Engleskoj, oni su se u potpunosti slagali s njenim crtežima.
  • Ona je pored svoje kuće opisala gostionicu, i to je potvrđeno do u detalje kao točno, osim što je ta kuća danas kokošinjac. Nitko nije znao da taj kokošinjac ima kameni pod na kojem se nalazi uklesan zapis koji je ona napisala još u Sydeyu.
  • Lokalni žitelji su svako večer dolazili da je ispituju o lokalnoj predaji i povijesti, ona je čak znala i više od njih, na primjer činjenicu o jami u koju je često padala stoka. Domaći ljudi su znali za tu jamu ali nisu znali da je u nju upadala stoka, sve dok se u njoj nisu našle kosti životinja.
  • Cynthia Henderson, još jedna ispitanica Petera Ramstera se sjetila svog života u Francuskoj za vrijeme revolucije. U vrijeme hipnoze ona je:
  • Pričala na Francuskom jeziku tog vremena bez trunke stranog akcenta.
  • Razumjela je i odgovarala na pitanja postavljena na Francuskom jeziku.
  • Koristila je točno dijalekt koji se tada koristio, a ne moderan Francuski jezik.
  • Znala je imena ulica koja su sada drugačija, no nakon istraživanja, tim je potvrdio njene navode otkrivajući davna imena ulica na starim kartama.

Peter Ramster je dokumentirao mnoge druge slučajeve o regresijama prošlih života s vrlo jasnim tehničkim dokazima o postojanju reinkarnacije…

Pitanje, u stilu Dr. Wambach,  koje mi svima želimo postaviti je slijedeće: Želite li vjerovati ili znati?

Autor: Ljubica Šaran
Izvor: Matrix World

PODIJELI
Prethodna objavaTest osobnosti: Kako vas drugi vide, a neće reći…
Slijedeća objava14.05. Čakovec i Varaždin – Predavanje: Pomoć i iscjeljenje duhovnim putem pomoću Učenja Brune Gröninga
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here