Budizam se pojavio u Indiji prije nekih 2.500 godina kao reakcija na fanatičnu brahmansku klasu, ili kastu, koja je u ime vedskih spisa zagovarala žrtvovanje životinja, koje je prema Vedama zabranjeno u ovome dobu Kali-yuge. Tako se put Buddhe može promatrati kao heterodoksna tradicija, iako postoji mnogo sličnosti s njenim izvorom hinduizmom, iz koje je i nastala budistička interpretacija reinkarnacije.

Theravada budizam

Prema ranim budističkim učenjima nečija primarna misao u trenutku smrti postaje preslika nove egzistencije za dušu u idućem životu. Ovaj je koncept posuđen iz hinduizma jer je u Bhagavad-giti (8.6) rečeno da kojega god da se stanja netko sjeća prilikom napuštanja tijela, to će stanje sigurno dostići.

Na žalost, postoji podosta proturječnosti u svezi Buddhe osobno i njegovom nauku o duši i reinkarnaciji. Nešto kasnije, u određenoj varijanti budizma nazvanoj Theravada, koja vuče svoje podrijetlo iz Južne Indije, pronalazimo objašnjenja kako ne postoji vječna duša i Jastvo lanatmari) koje će biti ponovno rođeno. Ono što se prema Theravada učenju naziva Jastvo, kombinacija je pet elemenata (skandhas): materije, tjelesnih osjetila, percepcija, nagona, emocija i svjesnosti. Iako Theravada budisti ne tvrde da je individua kombinacija ovih elemenata, oni su ipak složni u tvrdnji da prilikom smrti i razlaganju pet elemenata nestaje i Jastvo. Ali čak i najkonzervativniji Theravada budisti ipak prihvaćaju činjenicu da ovo uništenje individue u trenutku smrti ne znači i potpuni kraj života nego radije predstavlja početak nove faze egzistencije. Oni tvrde kako suptilne karmičke odlike povlače sa sobom ovih pet elemenata i odlaze zatim u novo tijelo. Potom stvaraju novi set skandhas ili elemenata koji potpomažu da se život situira unutar novih iskustava.

Postoje, također, tekstovi koji tvrde kako karma ovih pet elemenata prelazi u obliku klice ili zametka svjesnosti (virmana) u novu maternicu. Ova činjenica u sebi sadrži barem u malom omjeru dokaz ideje o reinkarnaciji.  No, međutim, proučavanje starijih budističkih tekstova odbacuje ove tvrdnje Theravada filozofije i smatra ih čak suprotnim od izvornog učenja budizma. Postoji priča o tome kako je Buddha govorio svojim sljedbenicima: “O monasi, Ja sam optužen pogrešno, lažno i nepravedno od strane asketa i brahmana. Oni tvrde kako asketa Gautama poučava uništenje, nestanak i gubitak bića koje sada postoji. Ovi me askete optužuju za nešto što ja nikada nisam rekao.”

Ipak, i pored svega ovoga, ideja ponovnog rođenja duboko je usađena u učenju budizma jer sami budisti tvrde kako se buddhi, stanje prosvjetljenja, ne može dostići u jednome životu, nego je za to potrebno tisuće godina. Veliki budistički učenjak Edward Conze piše: “Stanje Buddhe najviše je od mogućih savršenstava, ali je sasvim očigledno da za jednog budistu to znači ogromnu pripremu koju mora proći kroz mnoge živote”. (Buddhist Scriptures, str. 19-20). U svojem eseju zvanom “Budizam poučava ponovno rođenje” (Buddhism Teaches Rebirth), Christmas Humphrey, jedan od najvećih svjetskih autoriteta na području budizma, napravio je listu od deset poanti o kojima Buddha nije govorio. Jedna od deset poanti na listi govori i tome da Buddha nikada nije odbacivao postojanje stvarnog Jastva – duše. Humphrey govori kako Theravada monasi bhikku griješe kada niječu postojanje duše te tvrdi kako je Buddha odbacivao materijalističku koncepciju duše, a ne vječno Jastvo.

Mahayana tradicija Tibeta, Kine, Japana i Koreje

Ova škola s puno više simpatije prihvaća reinkarnaciju, koja još uvijek zauzima središnje mjesto u religiji Tibeta. Kada je Njegova Svetost Dalai Lama posjetio Sjedinjene Američke Države 1981. godine, rekao je: “Prema Theravada školi, kada osoba dostigne nirvanu, tada nema više osobnosti; ona potpuno nestaje, ali prema višoj školi budističke misli osobnost i osoba ne prestaju postojati, već i dalje postoje.” Tibet je izvorno poznat kao Ti-Boutta. Ti na kineskom znači “Božanstvo”, a Boutta na sanskritu znači “mudrost”. Dakle, Tibet je bio poznat kao zemlja “Mudrosti Božanstva” ili “Inkarnacija mudrosti”, što se svakako odnosi na neprestane inkarnacije dva najveća Lame – Dalai i Panchen. Samo se najuzvišeniji monasi nazivaju Lame. Oni se u budističkoj tradiciji prihvaćaju kao najuzvišenije duše koje se inkarniraju ponovno i ponovno kako bi pomagali ljudima da dostignu  prosvjetljenje.

Zbog toga se na Tibetu dan rođenja ne smatra posebno važnim, jer smo se mi već reinkarnirali bezbroj puta. U kineskom budizmu nalazimo veću privrženost ljepoti prirode, a ovaj utjecaj dolazi ponajviše od učitelja poput Lao Tzea i Confucija koji su najviše posvećivali pažnju prirodnim ljepotama “ovdje i sada”. No, postoji knjiga ranog kineskog budizma pod nazivom Prajna Paramita Sutra koja je napisana na drvenim pločicama i koja prema  nogima sadrži izvorne riječi Buddhe. U njima se potvrđuje učenje o reinkarnaciji. No, postojale su i osobe poput Vatsiputriya koji je osnovao svoju sektu Pudgalavada, čiji su monasi putovali uokolo i nijekali učenje o postojanju duše i ponovnom rođenju.

Zen budizam

Zen učitelji tradicionalno prihvaćaju ideju reinkarnacije, iako se više usredotočuju na tehniku meditacije, negoli na metafizičku filozofiju o pitanju reinkarnacije. Veliki je učitelj zena Chao-Chou (778-897) zapisao: “Prije postanka svijeta, postojala je priroda Jastva. Nakon uništenja svijeta, Jastvo je nastavilo živjeti.”

Hui-neng (638-713), jedan od šestorice kineskih patrijarha zena, ovako je jednom odgovorio svome učeniku koji je plačući žalio što on, njegov učitelj umire: “Za kime plačeš? Ti plačeš zato što ne znaš gdje odlazim. Kada bi to znao, prestao bi plakati jer stvarna je naša priroda bez rođenja i smrti, bez dolazaka i odlazaka.”

U 13. stoljeću, učitelj Dogen (1200-1253) utemeljio je svoju školu Sofo zen i širio ideju reinkarnacije. U svome eseju Shoji (japanski termin za samsaru, krug ponovnog rođenja i smrti) Dogen analizira rođenje i smrt, kao i  filozofiju reinkarnacije.

Veliki budistički učenjak Buddaghosh (oko 5. st. prije Krista) u svome poznatom radu Visuddhimagga (Put pročišćenja) dijeli meditacije na smrt u dvije kategorije. Ovim meditacijama svojim je učenicima htio pomoći da shvate svoju smrtnost i pripreme se suočiti sa smrću. Tijelo je osuđeno da bude uništeno, govorio je, stoga treba odbaciti svoju vezanost za njega i nužno naučiti prebivati u najdubljim sferama Atmana ili pravoga Jastva koji postoji unutar transcendentalnog tijela.

Možemo sada, u sljedećem odjeljku, načiniti generalni zaključak dalekoistočnih tumačenja reinkarnacije.

Zaključni dio

U svojoj knjizi “Koncepti transmigracije” (Concepts in Transmigration), prof. P.D. Premasiri odbacuje Theravada doktrinu nepostojanja duše. On je briljantno rekonstruirao povijest Theravada budizma i citirao njene najranije zapise kao što su Pali Suttapitaka i Milindapanha, zapise Abhidhamma, Budhagosha, itd. Nakon detaljne analize ovih spisa došao je do zaključka kako je ideja duše i reinkarnacije sastavni dio filozofije budizma. Također, jedan drugi profesor, Ricard Pilgrim, u svojem eseju “Istočno-azijski Mahayana budizam” (East Asian Mahayana Buddhism) opisuje kako je reinkarnacija u Theravada učenju previše literarna i linearna. Zbog svoga straha od literarne
interpretacije riječi atma, Theravada budisti radije su odbacili postojanje duše, nego li stvarno razmotrili samu originalnu ideju.

Krunoslav Đurđević

Prethodna objavaBorba protiv vlasti, nadzornih kamera i brze hrane postaju mentalni poremećaji
Slijedeća objavaDnevni Jyotish Horoskop za 23.04.2013.
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here