Budizam se pojavio u Indiji prije nekih 2 500 godina kao reakcija na fanatizam i ritualizam brahmanske klase ili kaste, koja je u ime vedskih spisa zagovarala žrtvovanje životinja, a koje je prema Vedama zabranjeno u ovom dobu Kali-yuge. Prema ranim budističkim učenjima, nečija primarna misao u trenutku smrti postaje preslika nove egzistencije za dušu u idućem životu. Ovaj je koncept posuđen iz Veda tj. modernijim riječnikom “hinduizma” jer je u Bhagavad-giti (8.6) Krišna rekao da kojeg god da se stanja netko najviše sjeća prilikom napuštanja tijela, to će stanje sigurno dostići.
Put Buddhe može promatrati kao heterodoksna tradicija, iako postoji mnogo sličnosti s njenim izvorom hinduizmom, iz koje je i nastala budistička interpretacija reinkarnacije.
Theravada budizam
Prema ranim budističkim učenjima nečija primarna misao u trenutku smrti postaje preslika nove egzistencije za dušu u idućem životu. Ovaj je koncept posuđen iz hinduizma jer je u Bhagavad-giti (8.6) rečeno da kojega god da se stanja netko sjeća prilikom napuštanja tijela, to će stanje sigurno dostići.
Na žalost, postoji podosta proturječnosti u svezi Buddhe osobno i njegovom nauku o duši i reinkarnaciji. Nešto kasnije, u određenoj varijanti budizma nazvanoj Theravada, koja vuče svoje podrijetlo iz Južne Indije, pronalazimo objašnjenja kako ne postoji vječna duša i Jastvo koje će biti ponovno rođeno. Ono što se prema Theravada učenju naziva Jastvo, kombinacija je pet elemenata (skandhas): materije, tjelesnih osjetila, percepcija, nagona, emocija i svjesnosti.
Iako Theravada budisti ne tvrde da je individua kombinacija ovih elemenata, oni su ipak složni u tvrdnji da prilikom smrti i razlaganju pet elemenata nestaje i Jastvo. Ali čak i najkonzervativniji Theravada budisti ipak prihvaćaju činjenicu da ovo uništenje individue u trenutku smrti ne znači i potpuni kraj života nego radije predstavlja početak nove faze egzistencije.
Oni tvrde kako suptilne karmičke odlike povlače sa sobom ovih pet elemenata i odlaze zatim u novo tijelo. Potom stvaraju novi set skandhas ili elemenata koji potpomažu da se život situira unutar novih iskustava.
Postoje, također, tekstovi koji tvrde kako karma ovih pet elemenata prelazi u obliku klice ili zametka svjesnosti (virmana) u novu maternicu. Ova činjenica u sebi sadrži barem u malom omjeru dokaz ideje o reinkarnaciji. No, međutim, proučavanje starijih budističkih tekstova odbacuje ove tvrdnje Theravada filozofije i smatra ih čak suprotnim od izvornog učenja budizma.
Postoji priča o tome kako je Buddha govorio svojim sljedbenicima: “O monasi, Ja sam optužen pogrešno, lažno i nepravedno od strane asketa i brahmana. Oni tvrde kako asketa Gautama poučava uništenje, nestanak i gubitak bića koje sada postoji. Ovi me askete optužuju za nešto što ja nikada nisam rekao.”
Ipak, i pored svega ovoga, ideja ponovnog rođenja duboko je usađena u učenju budizma jer sami budisti tvrde kako se buddhi, stanje prosvjetljenja, ne može dostići u jednome životu. Veliki budistički učenjak Edward Conze piše: “Stanje Buddhe najviše je od mogućih savršenstava, ali je sasvim očigledno da za jednog budistu to znači ogromnu pripremu koju mora proći kroz mnoge živote”. (Buddhist Scriptures, str. 19-20).
U svojem eseju zvanom “Budizam poučava ponovno rođenje” (Buddhism Teaches Rebirth), Christmas Humphrey, jedan od najvećih svjetskih autoriteta na području budizma, napravio je listu od deset poanti o kojima Buddha nije govorio.
Jedna od deset poanti na listi govori i tome da Buddha nikada nije odbacivao postojanje stvarnog Jastva – duše. Humphrey govori kako Theravada monasi bhikku griješe kada niječu postojanje duše te tvrdi kako je Buddha odbacivao materijalističku koncepciju duše, a ne vječno Jastvo.
Mahayana tradicija Tibeta, Kine, Japana i Koreje
Ova škola s puno više simpatije prihvaća reinkarnaciju, koja još uvijek zauzima središnje mjesto u religiji Tibeta. Kada je Dalai Lama posjetio Sjedinjene Američke Države 1981. godine, rekao je: “Prema Theravada školi, kada osoba dostigne nirvanu, tada nema više osobnosti; ona potpuno nestaje, ali prema višoj školi budističke misli osobnost i osoba ne prestaju postojati, već i dalje postoje.”
Tibet je izvorno poznat kao Ti-Boutta. Ti na kineskom znači “Božanstvo”, a Boutta na sanskritu znači “mudrost”. Dakle, Tibet je bio poznat kao zemlja “Mudrosti Božanstva” ili “Inkarnacija mudrosti”, što se svakako odnosi na neprestane inkarnacije dva najveća Lame – Dalai i Panchen. Samo se najnapredniji monasi nazivaju Lame. Oni se u budističkoj tradiciji prihvaćaju kao najuzvišenije duše koje se inkarniraju ponovno i ponovno kako bi pomagali ljudima da dostignu prosvjetljenje.
Zbog toga se na Tibetu dan rođenja ne smatra posebno važnim jer smo se mi već reinkarnirali bezbroj puta.
U kineskom budizmu nalazimo veću privrženost ljepoti prirode, a ovaj utjecaj dolazi ponajviše od učitelja poput Lao Tzea i Confucija koji su najviše posvećivali pažnju prirodnim ljepotama “ovdje i sada”. No, postoji knjiga ranog kineskog budizma pod nazivom Prajna Paramita Sutra koja je napisana na drvenim pločicama i koja prema mnogima sadrži izvorne riječi Buddhe.
U njima se potvrđuje učenje o reinkarnaciji. No, postojale su i osobe poput Vatsiputriya koji je osnovao svoju sektu Pudgalavada, čiji su monasi putovali uokolo i nijekali učenje o postojanju duše i ponovnom rođenju.
Zen budizam
Zen učitelji tradicionalno prihvaćaju ideju reinkarnacije, iako se više usredotočuju na tehniku meditacije, negoli na metafizičku filozofiju o pitanju reinkarnacije. Veliki je učitelj zena Chao-Chou (778-897) zapisao: “Prije postanka svijeta, postojala je priroda Jastva. Nakon uništenja svijeta, Jastvo je nastavilo živjeti.”
Hui-neng (638-713), jedan od šestorice kineskih patrijarha zena, ovako je jednom odgovorio svome učeniku koji je plačući žalio što on, njegov učitelj umire: “Za kime plačeš? Ti plačeš zato što ne znaš gdje odlazim. Kada bi to znao, prestao bi plakati jer stvarna je naša priroda bez rođenja i smrti, bez dolazaka i odlazaka.”
U 13. stoljeću, učitelj Dogen (1200-1253) utemeljio je svoju školu Sofo zen i širio ideju reinkarnacije. U svome eseju Shoji (japanski termin za samsaru, krug ponovnog rođenja i smrti) Dogen analizira rođenje i smrt, kao i filozofiju reinkarnacije.
Veliki budistički učenjak Buddaghosh (oko 5. st. prije Krista) u svome poznatom radu Visuddhimagga (Put pročišćenja) dijeli meditacije na smrt u dvije kategorije. Ovim meditacijama svojim je učenicima htio pomoći da shvate svoju smrtnost i pripreme se suočiti sa smrću. Tijelo je osuđeno da bude uništeno, govorio je, stoga treba odbaciti svoju vezanost za njega i nužno naučiti prebivati u najdubljim sferama Atmana ili pravoga Jastva koji postoji unutar transcendentalnog tijela.
Možemo sada, u sljedećem odjeljku, načiniti generalni zaključak dalekoistočnih tumačenja reinkarnacije.
Zaključni dio
U svojoj knjizi “Koncepti transmigracije” (Concepts in Transmigration), prof. P.D. Premasiri odbacuje Theravada doktrinu nepostojanja duše.
On je briljantno rekonstruirao povijest Theravada budizma i citirao njene najranije zapise kao što su Pali Suttapitaka i Milindapanha, zapise Abhidhamma, Budhagosha, itd.
Nakon detaljne analize ovih spisa došao je do zaključka kako je ideja duše i reinkarnacije sastavni dio filozofije budizma.
Također, jedan drugi profesor, Ricard Pilgrim, u svojem eseju “Istočno-azijski Mahayana budizam” (East Asian Mahayana Buddhism) opisuje kako je reinkarnacija u Theravada učenju previše literarna i linearna.
Zbog svoga straha od literarne interpretacije riječi atma, Theravada budisti radije su odbacili postojanje duše, nego li stvarno razmotrili samu originalnu ideju.
