Neprežaljena moja ljubavi,
dok budeš čitala ovo pismo, ja ću biti daleko ne samo od tebe nego i od sveg onog što je u tebi, meni, što je u svakom svjesnom biću čovjekom očovječeno, ja ću biti zvijer koja je rastrgala, koja je ubila i koja će sve svoje zaljubive impulse što ih je nekad davno posjedovala pretvoriti u munjeviti refleks i u još munjevitiji bljesak vučjeg oka jer na nju će nasrnuti neviđena hajka i jedino što će joj preostati bit će borba do posljednjeg onemoćalog ugriza, i vjeruj da bi na ovom loše uređenom svijetu, svijetu mračnih strasti koji nedvoumno osigurava tajanstvenu protočnost i krvi rodoskvrnuća, vučji, dakle moj, rod davno izumro da ranjeni vuk i u jednoj svojoj progonjenoj stopi želi vidjeti svoju družicu; on će radije lipsati u neravnopravnoj borbi osiguravajući njen bijeg, makar je morao i tjerati od sebe čim se oglasi prvi pucanj progonitelja.
Znam da mi nećeš oprostiti što onog jutra barem usne nisam približio tvom uhu spavačice, makar ništa i ne šapnuo; znam da ćeš me jednom prokleti što sam te podcijenio jer ti si vučica koja nikad ne ostavlja svog druga, ali sljepoća mog razdrtog tkiva i prije tog jutra je nabujala toliko da je počela mrziti sve, čak i nas koji smo toj mračnoj pojavi odrekli pravo da ikada poremeti sklad naše ljudskosti, ako i ispremiješa naše osjećaje.
Kamo sreće da između ljubavi i mržnje vlada zakon spojenih posuda – mi, ja i ti, jutrom bi se budili manje zaljubljeni, ali više osviješteni da ne smijemo ništa nažao učiniti svojim očevima, pa bili oni i braća naših majki, jer, eto, nisu krivi oni, kriva je strast koja ponekad grdno eksperimentira, uobličuje nešto što ljudskim obličjem nikako ne bi smjelo biti, i, ako su svemir i sve njegove sile spavale dok sam se ja začinjao, ja ću ih sada, rukama s kojih će se cijediti krv moga monstruoznog oca, protresti, žalostan što nisam umro još u onom posljednjem našem snu, ali očajnika u snu nikad ne pohodi sretna smrt jer nju su već čisti i presveti odabrali; on se može samo sretno smiješiti u snu zahvalan što mu je to veličanstvo tame uopće dopustilo da sniva kao da je još živ.
Ako postoji neki Bog koji brine za ovakve izgubljenike kao što sam ja, molit ću se njemu da te nitko nikad više ne povrijedi ovako kao što sam to ja učinio; ako postoji netko tko će te usrećiti više od mene, gorjet ću vječnom vatrom ako će mu to biti potrebnim putokazom do tebe; dopusti mi jedino da sačuvam sjećanje na onaj jedan sinkroni otkucaj naših srdaca koji je bio toliko ugodan da se i ona vječna putnica kroz neistrošeno vrijeme, koja se božanskom ljepotom naziva, načas skrasila u njemu.
Ostaj mi zbogom, moja vječna ljubavi – ako meni, osuđeniku, dopuštaš jednu malu želju na kraju, onda je to nada da ćeš donositelju ovog pisma, mom vrlom bratu Josefu, darovati malo svoje dobrohotnosti jer je i on puno propatio zbog mene
Zauvijek tvoj
Rolf
(Odlomak iz romana GLAS)
[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]
