Anthony de Mello: Budite svjesni sebe i poslušajte život

0
5659
Art: Cameron Gray / ParableVisions.com

160×600 text-47 lijevo

Može li čovjek biti u potpunosti čovjek ako ne doživi tragediju?

Jedina tragedija na svijetu je neprosvjećenost; to je izvor svega zloga. Jedina tragedija ovoga svijeta je nedostatak budnosti i svjesnosti. To je uzrok straha, a iz straha se rađa svako zlo, ali smrt nije nikakva tragedija.

Umiranje je divno; užasno je samo za one koji nikada nisu shvatili život. Smrti se bojite samo ako se bojite života. Samo mrtvaci se boje smrti. Živi ljudi se, međutim, ne boje smrti.

Jedan vaš američki pisac jako je to lijepo postavio. Rekao je da je buđenje smrt vašeg vjerovanja u postojanje nepravde i tragedije. Ono što je kraj svijeta za gusjenicu, za učitelja je leptir. Smrt je uskrsnuće.

Ne govorimo o uskrsnuću koje će se tek dogoditi, nego o uskrsnuću koje se događa upravo sada. Kad biste umrli prošlosti, kada biste umrli svakom njezinom trenutku, bili biste potpuno živi jer potpuno živa osoba je ona koja je puna smrti. Stalno umiremo stvarima.

Uvijek sa sebe skidamo naslage kako bismo mogli biti potpuno živi i uskrsli svakoga trenutka. Mistici, sveci, i drugi, jako se trude ne bi li probudili ljude. Ako se ne probude uvijek će imati te manje bolesti kao što su glad, ratovi i nasilje.

Najveće zlo su ljudi koji spavaju, neprosvijetljeni ljudi.

Jedan isusovac napisao je poruku o. Arrupeu, generalu svog reda. Zanimalo ga je što o. Arrupe misli o relativnoj vrijednosti komunizma, socijalizma i kapitalizma. O. Arrupe zgodno mu je odgovorio: “Sustav je otprilike toliko dobar ili loš koliko i ljudi koji se njime služe.” Ljudi sa zlatnim srcima postigli bi to da i kapitalizam, i socijalizam, i komunizam funkcioniraju divno.

Nemojte tražiti od svijeta da se promijeni – promijenite prvo sebe. Tada ćete dobiti dovoljno dobar pogled na svijet da budete sposobni promijeniti što god smatrali nužnim da se promijeni. Uklonite prvo brvno iz svojeg oka. Ako to ne učinite, izgubit ćete pravo da mijenjate bilo koga i bilo što.

Dok niste svjesni samog sebe nemate pravo dirati bilo koga, niti se upuštati u mijenjanje bilo čega u svijetu. Kada pokušavate promijeniti ljude ili stvari postoji opasnost da to činite zbog vlastite koristi, ponosa, dogmatskih uvjerenja i mišljenja, ili samo zato da ispraznite svoje negativne osjećaje. Imam negativne osjećaje i zato se morate promijeniti tako da se ja osjećam dobro.

Prvo se pobrinite za svoje negativne osjećaje tako da, kada krenete mijenjati druge, nećete biti potaknuti mržnjom ili negativnim osjećajima nego ljubavlju. Može izgledati čudno, ali čovjek može biti strog prema drugima i istovremeno pun ljubavi. Kirurg može biti strog prema pacijentu i istovremeno pun ljubavi. Ljubav može biti jako stroga.

160×600 text-47 lijevo

Uvid i shvaćanje

U čemu se sastoji promjena samoga sebe? Više puta sam već to opisao s toliko puno riječi, ali sada ću to raščlaniti u male dijelove. Prvo: uvid. Ne napor, ne stvaranje navika, ne ideali. Ideali nam pričinjaju puno štete. Cijelo vrijeme ste usredotočeni na ono što biste trebali biti umjesto da se usredotočite na ono što jest. I tako namećete ono što bi trebalo biti onome što je sada stvarnost, a da nikada ne shvatite što je trenutačna stvarnost.

Dat ću vam jedan primjer uvida iz svog osobnog iskustva u savjetovanju. Dođe mi jedan svećenik i kaže mi da je lijen. Želio bi biti radišan, aktivniji, ali lijen je. Pitam ga što za njega znači biti lijen. U starim vremenima bio bih mu rekao: “Da vidimo. Zašto ne biste napravili popis stvari koje biste svaki dan željeli napraviti, a onda svaku večer provjerite što ste napravili. To će vam pružiti dobar osjećaj. Tako ćete stvoriti naviku.”

Ili sam mu mogao reći: “Tko vam je uzor – vaš svetac zaštitnik?”, i da je rekao sv. Franjo Ksaverski, rekao bi mu: “Vidite koliko je Franjo radio. Morate razmatrati o tome i to će vas pokrenuti.” To je jedan od mogućih odgovora, ali, na žalost, površan. Ako ga natjerate da koristi snagu volje ili napor, to neće dugo potrajati. Može se promijeniti njegovo ponašanje, ali on se neće promijeniti.

Zato sada krećem u drugom smjeru. Kažem mu: “Što znači biti lijen? Postoji milijun vrsta lijenosti. Da čujemo koja je vaša vrsta. Opišite mi što mislite pod lijenošću.”

Kaže: “Pa nikada ništa ne uspijem napraviti. Čini mi se kao da ništa ne radim.” Pitam ga: “Mislite, od trenutka kada se ujutro probudite?” “Da”, kaže on. “Ujutro se probudim, i ne postoji ništa zbog čega bi se isplatilo ustati.” “Znači da ste depresivni”, kažem ja. “Može se to i tako nazvati”, kaže on, “Nekako sam povučen.” “Jeste li uvijek bili takvi?”, pitam ga ja. “Pa, ne uvijek. Kada sam bio mlađi, bio sam aktivniji. Dok sam bio na bogosloviji bio sam pun života.” “Kada je onda ovo počelo?” “Ah, prije otprilike tri-četiri godine.”

Pitam ga što se tada dogodilo. Stao je razmišljati. Kažem mu: “Ako morate tako dugo razmišljati onda se prije četiri godine sigurno ništa posebno nije dogodilo. Što se dogodilo godinu dana ranije?” Kaže: “Te godine sam bio zaređen.” “Da li se te godine išta dogodilo?” pitam ga. “Jedna manja stvar. Pao sam na završnom ispitu iz teologije.

To je bilo malo razočarenje, ali prebrodio sam ga. Biskup je planirao poslati me u Rim, kako bi jednoga dana mogao predavati na bogosloviji. Ta zamisao mi se prilično svidjela, ali pošto sam pao na ispitu, promijenio je svoje mišljenje i poslao me je na župu. U stvari, bilo je do djelomično nepravedno jer…” I tada se uzrujao; u njemu je ostalo srdžbe s kojom još nije izašao na kraj. Morao bi poraditi na tom razočarenju.

Beskorisno je propovijedati mu. Savjeti mu neće koristiti. Moramo mu pomoći da se suoči sa svojom srdžbom i razočarenjem, da dobije uvid u sve to. Kada bude sposoban s time izaći na kraj, vratit će se životu. Da sam mu održao govor i rekao mu kako njegova oženjena braća i udate sestre moraju naporno raditi, to bi u njemu samo potaklo osjećaj krivnje. Nije posjedovao uvid u samoga sebe koji bi ga ozdravio. To je, dakle, prva stvar.

Ima još jedan važan zadatak – shvaćanje. Jeste li zaista mislili da će vas to učiniti sretnima? Samo ste pretpostavljali da će vas to učiniti sretnima. Zašto ste željeli predavati na bogosloviji? Zato jer ste željeli biti sretni. Mislili ste da ćete kao profesor, s određenim položajem i prestižem biti sretni. Da li bi vas to učinilo sretnim? Tu je potrebno shvaćanje.

Od velike je pomoći ako razlikujete “ja” i “pripadajuće” da shvatite što je na stvari. Dat ću vam jedan takav primjer. Došao mi je jedan mladi isusovac, svećenik. Drag čovjek, poseban, nadaren, šarmantan, ljubazan – imao je sve. Ali imao je i neku čudnu vrstu mušičavosti – bio je užasan prema zaposlenima. Bilo je poznato da ih je čak i napadao. Malo je nedostajalo da se ne uplete i policija.

Njegov problem se javljao uvijek kada je bio zadužen za imanje, školu, bilo što. Kada je bio na onome što mi isusovci nazivamo trećom probacijom, na velikim duhovnim vježbama, svaki dan je razmatrao o Isusovoj strpljivosti i ljubavi za one koji su bili na rubu društva, itd. Ali znao sam da to neće ništa pomoći.

Ipak, vratio se kući i tri-četiri mjeseca njegovo ponašanje bilo je bolje. (Netko je rekao da većinu duhovnih vježbi započinjemo u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga, i završavamo ih kako je bio u početku, tako i sada, i vazda, i u vijeke, vijekova. Amen.)

Nakon toga vratio se je stari problem, i zato je došao k meni. U to vrijeme bio sam jako zaposlen. Nisam ga mogao primiti iako je došao iz drugog grada u Indiji. Rekao sam mu: “Idem na svoju večernju šetnju. Možeš ići sa mnom jer te ne mogu primiti u drugo vrijeme.” I tako smo zajedno krenuli u šetnju. Poznavao sam ga otprije, i dok smo šetali imao sam neki čudan osjećaj.

Kada imam takav čudan osjećaj, obično provjerim osobu o kojoj je riječ. Rekao sam mu: “Imam neki čudan osjećaj da nešto skrivaš od mene. Je li to točno?” Na to se naljutio. Rekao je: “Kako to misliš da nešto skrivam? Zar misliš da bih išao na tako dugi put, i da bih te molio da me primiš kako bih nešto skrivao?” Rekao sam: “Imam čudan osjećaj i to je sve. Htio sam samo provjeriti što ti misliš.”

Nastavili smo šetati. Nedaleko od kuće gdje živim ima jedno jezero. Točno se sjećam tog prizora. Rekao je: “Možemo li negdje sjesti?” Rekao sam: “O.K.” Sjeli smo na nizak zid koji okružuje jezero. Rekao je: “U pravu si. Nešto skrivam od tebe.” I tada je zaplakao. Rekao je: “Reći ću ti nešto što još nikada nikome nisam rekao otkad sam postao isusovac.

Otac mi je umro dok sam još bio jako mali, a majka je postala služavka. Njezin posao bio je čišćenje umivaonika, zahoda i kupaonica. Ponekad je radila šesnaest sati dnevno kako bi nas mogla prehraniti. Toliko se toga sramim da sam to skrivao od sviju i iracionalno sam se osvećivao njoj i svim slugama i služavkama.”

Osjećaji su se prenosili. Nitko nije mogao shvatiti zašto je to taj šarmantan čovjek radio, ali onoga trenutka kada je to shvatio, nikada više nije bilo problema, nikada. Bio je u redu.

160×600 text-47 lijevo

Poslušati život

Dakle, potrebni su vam svjesnost i dobra prehrana. Potrebna vam je dobra, zdrava prehrana. Naučite uživati u pravoj hrani života. Dobra hrana, dobro piće, dobra voda. Okusite ih. Oslobodite svoj um i uključite svoja osjetila. To je dobra, zdrava prehrana. Sjetilni i umski užici. Dobro štivo, ako volite pročitati dobru knjigu. Ili zaista dobra rasprava, ili razmišljanje. To je prekrasno.

Nažalost, ljudi su poludjeli i postaju sve teži i teži ovisnici jer ne znaju kako uživati u dražesnim stvarima života. Zato traže sve jače i jače umjetne podražaje.

Godine 1970. predsjednik Carter pozvao je Amerikance na umjeren život. Mislio sam: ne bi ih smio pozivati na umjerenost. Trebao bi im, u stvari, reći da uživaju u stvarima. Većina ih je izgubila sposobnost uživanja. Zaista mislim da je većina ljudi u bogatim zemljama izgubila tu sposobnost.

Moraju imati sve više i više skupih aparata; nisu sposobni uživati u jednostavnim stvarima života. Zalaze u sva ona mjesta gdje svira divna glazba, gdje možete dobiti nosače zvuka s popustom, svi su izloženi na policama, ali nikada nisam vidio da ih slušaju – nikada, nikada, nikada. Sami su krivi – nemaju vremena uživati u životu.

Prezaposleni su: naprijed, naprijed, naprijed. Ljudi u sebi imaju unutarnji sukob kojeg životinje nemaju. Uvijek se osuđujemo i pobuđujemo u sebi osjećaj krivnje. Znate o čemu pričam. Nekada sam o sebi mogao reći ono što mi je jedan prijatelj, isusovac, rekao prije nekoliko godina: makni taj tanjur sa slatkišima ispred mene, jer pred slatkišima i čokoladom više nisam slobodan.

To je također bio slučaj i sa mnom: izgubio sam svoju slobodu pred mnogim stvarima, ali nikada više! Zadovoljan sam s malim stvarima i u njim silno uživam. Kada u nečem silno uživate, potrebno vam je jako malo. To je kao kad ljudi planiraju godišnji odmor: planiraju ga mjesecima, a kada stignu na odredište, već brinu o rezervacijama za let kući.

I cijelo vrijeme fotografiraju, a poslije će vam pokazati album slika s mjestima koje, osim na tim slikama, nikada nisu vidjeli. To je prispodoba suvremenog života. Ne mogu vas previše upozoravati na ovaj način asketizma. Usporite malo; osjetite okus i miris, poslušajte, i dopustite da vam osjetila ožive.

Ako želite kraljevski put u misticizam, sjednite i slušajte sve zvukove oko vas. Nemojte se usredotočiti ni na jedan određeni zvuk; pokušajte ih sve čuti. O, vidjet ćete čuda koja će vam se događati kada oslobodite svoja osjetila. To je neizmjerno važno za tijek promjene.

2012-transformacijasvijesti.com

PODIJELI
Prethodna objavaNekad treba djelovati korak po korak, a ne samo maštati o budućnosti
Slijedeća objavaOrgonska piramida BLACK – Crni Turmalin & “Zlatna Mjed”
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here