Šri Išopanišada je jedna od 108 upanišada, izvornih vedskih tekstova za koje se, prema tradiciji, smatra da su zapisani prije 5000 godina. Zapisana na sanskrtu, jeziku starodrevne Indije, pruža nam znanje o prirodi vrhovne inteligencije koja upravlja svemirom. Za izvorne tekstove Veda se vjeruje da dolaze od samog Boga, da su apaurušeja, tj da ih nije izgovorio čovjek. One su poput uputstva za korištenje materijalnog svijeta…

Bez tog znanja čovječanstvo ne može pronaći izlaz iz slijepe ulice u koju su ga navela materijalistička shvaćanja.

Šri Išopanišada – Šesta mantra

yas tu sarvani bhutany
atmany evanupašyati
sarva-bhutešu ćatmanam
tato na vijugupsate

yah – onaj tko; tu – ali; sarvani – sva; bhutani – živa bića; atmani – u odnosu sa Svevišnjim Gospodinom; eva – samo; anupašyati – sustavno promatra; sarva-bhutešu – u svakom živom biću; ća – i; atmanam – Naddušu; tatah – zato; na – ne; vijugupsate – mrzi nikoga.

Onaj tko sve sustavno gleda u odnosu sa Svevišnjim Gospodinom, tko sva živa bića vidi kao Njegove sastavne djeliće i tko u svemu vidi Svevišnjega Gospodina, nikada ništa i nikoga ne mrzi.

Ovo je opis maha-bhagavate, velike osobe koja sve vidi u odnosu sa Svevišnjom Božanskom Osobom. Prisutnost Svevišnjega Gospodina spoznaje se u tri stadija.

  1. Kaništha-adhikari je u najnižem stadiju spoznaje. On posjećuje mjesta bogoslužja, kao što su hram, crkva ili džamija, u skladu sa svojom vjeroispovijesti, i tamo obožava Boga prema nalozima svetih spisa. U ovom stadiju smatra da je Gospodin prisutan samo na mjestu bogoslužja i nigdje drugdje. Oni ne mogu utvrditi tko je u kojem stadiju predanog služenja, niti uočiti tko je spoznao Svevišnjega Gospodina. Takve se osobe pridržavaju uobičajenih pravila i katkada se međusobno prepiru, smatrajući da je jedan oblik predanosti bolji od drugih. Kaništha-adhikariji su materijalistički obožavatelji Boga koji pokušavaju nadići materijalne granice kako bi dostigli duhovnu razinu.
  2. Oni koji su dostigli drugi stadij spoznaje nazivaju se madhyama-adhikarijima. Takve osobe razlikuju četiri kategorije živih bića: 1) Svevišnjega Gospodina; 2) Gospodinove bhakte (osobe koje prakticiraju bhakti-yogu); 3) prostodušne ljude koji koji nemaju znanje o Gospodinu, 4)ateiste koji ne vjeruju u Gospodina i koji mrze bhakte. Madhyama-adhikari se različito ophodi prema svakoj od ove četiri vrste ljudi. Gospodina obožava, smatrajući Ga predmetom ljubavi; s bhaktama koji predano služe sklapa prijateljstvo; u srcima prostodušnih ljudi pokušava probuditi uspavanu ljubav prema Bogu, a izbjegava ateiste koji ismijavaju i samo Gospodinovo ime.
  3. U višem stadiju od madhyama-adhikarija je uttama-adhikari, koji sve vidi u odnosu sa Svevišnjim Gospodinom. Takva osoba ne pravi razliku između bezbožnih i pobožnih, već svakoga vidi kao sastavni djelić Boga. On zna da nema bitne razlike između učenoga brahmane i psa na ulici, jer su obojica Gospodinovi sastavni djelići, iako su zatočeni u različitim tijelima zbog različite prirode djelatnosti kojima su se bavili u prošlim životima. Vidi da djelić Svevišnjega Gospodina u tijelu brahmane nije zloupotrijebio svoju malu neovisnost koju mu je dao Gospodin, dok je djelić u tijelu psa to učinio, pa ga je po zakonima prirode stigla kazna i dobio je tijelo psa. Ne obazirući se na njihova djela, uttama-adhikari pokušava pružiti dobrobit i brahmani i psu. Takvu osobu ne zavaravaju materijalna tijela, već ga privlači duhovna iskra u pojedinom biću.

Oni koji oponašaju uttama-adhikarije, ističući osjećaj jedinstva ili zajedništva, ali onda djeluju na tjelesnoj razini, lažni su dobrotvori. Smisao univerzalnoga bratstva moramo naučiti od uttama-adhikarija, a ne od budalaša koji ne shvaća pravilno ni dušu ni Naddušu, ekspanziju Svevišnjega Gospodina prisutnu u svemu.

U ovoj mantri je jasno rečeno da trebamo „promatrati” ili sustavno gledati. To znači da moramo slijediti prethodne aćarye, učitelje koji su dostigli savršenstvo. U vezi s tim, upotrijebljena je sanskrtska riječ anupašyati. Anu znači „slijediti”, a pašyati znači „promatrati”. Tako riječ anupašyati znači da na stvari ne trebamo gledati onako kako se one vide golim okom, već pri tom trebamo slijediti prethodne aćarye.

Zbog materijalnih nedostataka, golo oko ne može ništa pravilno vidjeti. Ne možemo imati pravilan pogled na svijet, ako nismo slušanjem primili znanje iz višega izvora, a najviši izvor je vedska mudrost koju je izgovorio sam Gospodin. Vedske istine se prenose učeničkim slijedom od Gospodina, preko Brahme, Narade i Vyase, do drugih učenika. Ranije nije bilo potrebno zapisivati poruke Veda, jer su ljudi bili inteligentniji i bolje pamtili. Držali bi se uputa vjerodostojnoga duhovnog učitelja čim bi ih jednom čuli.

U današnje vrijeme postoje razna tumačenja svetih spisa, ali ona se većinom ne temelje na učeničkome slijedu koji počinje sa Šrila Vyasadevom, koji je prvobitno zapisao vedsku mudrost. Posljednje, najsavršenije i najuzvišenije djelo Šrila Vyasadeve je Šrimad-Bhagavatam, prirodno tumačenje Vedanta-sutre. Tu je i Bhagavad-gita, koju je izgovorio sam Gospodin, a zapisao Vyasadeva. To su dva najvažnija sveta spisa i svako tumačenje koje proturječi njihovim načelima nije ovlašteno. Upanišade, Vedanta-sutra, Vede, Bhagavad-gita i Šrimad-Bhagavatam u potpunosti se slažu i nitko ne bi trebao donositi zaključke o Vedama ako nije primio upute od pripadnika Vyasadevinog učeničkog slijeda, koji vjeruju u Božansku Osobu i Njegove različite energije, kao što je objašnjeno u Šri Išopanišadi.

Prema Bhagavad-giti (18.54), samo onaj tko je već dostigao razinu oslobođenja (brahma-bhuta) može postati uttama-adhikari i vidjeti svako živo biće kao svoga brata. Takvu viziju ne mogu imati političari, koji uvijek tragaju za materijalnim dobitima. Onaj tko oponaša simptome uttama-adhikarija, služit će izvanjska tijela drugih radi vlastite slave ili materijalne nagrade, ali neće zadovoljiti duhovnu dušu. Takav oponašatelj ne može posjedovati znanje o duhovnome svijetu.