Sri Upadesamrita – 6 nepovoljnih stvari za duhovni razvoj

1
373
Artwork by Daniel B. Holeman

Evo 6 kratkih (ali ne i jednostavnih) savjeta što izbjegavati kako bi ojačali svoju duhovnu stranu. Tekst je tim više autentičan jer je star više od 500 godina, a napisao ga je priznati indijski guru i učenjak Srila Rupa Gosvami (1489–1564) u svojoj visoko cijenjenoj knjizi Upadesamrta ili “Nektar podučavanja”.

atyaharah prayasas ca  prajalpo niyamagrahah
jana-sangaš ca laulyam ca  sadbhir bhaktir vinasyati

“Napredovanju na duhovnom putu ne pogoduje preveliko zaplitanje u sljedećih šest djelatnosti:

  1. Atyahara – jedenje više hrane nego što je nužno ili prikupljanje više sredstava nego što je potrebno;
  2. Prayasa – ulaganje prevelika napora u svjetovne stvari koje se jako teško dostižu;
  3. Prajalpa – nepotrebno razgovaranje o svjetovnim temama;
  4. Niyamagraha – pridržavanje pravila i propisa iz svetih spisa samo pridržavanja radi, a ne radi duhovnog napretka, ili odbacivanje pravila i propisa iz svetih spisa te neovisno ili hirovito djelovanje;
  5. Jana-sanga – druženje s osobama svjetovnih nazora koje ne zanima duhovnost;
  6. Laulya – pohlepu za svjetovnim postignućima.” 

Sri Upadesamrita strofa 2

Svrha je ljudskoga života jednostavno življenje i visoko razmišljanje. Budući da su sva uvjetovana živa bića pod upravom Gospodinove treće energije, ovaj je materijalni svijet tako stvoren da je svatko primoran raditi. Prema Vedama Svevišnja Božanska Osoba posjeduje tri glavne energije, ili moći. Prva se naziva antaranga-šakti ili unutarnja moć, druga je tatastha-šakti ili granična moć, a treća je bahiranga-šakti ili vanjska moć. Živa bića čine graničnu moć i nalaze se između unutarnje i vanjske moći. Budući da su jivatme ili atomska živa bića podređena kao vječni sluge Svevišnje Božanske Osobe, moraju biti pod vlašću bilo unutarnje bilo vanjske moći. Kad su pod vlašću unutarnje moći, djeluju u skladu sa svojom pravom prirodom; naime, neprestano posvećeno služe Gospodina. U Bhagavad-giti (9.13) rečeno je:

mahatmanas tu mam partha
daivim prakrtim ašritah
bhajanty ananya-manaso
jnatva bhutadim avyayam

“O, Prthin sine, oni koji nisu obmanuti, velike duše, nalaze se pod zaštitom božanske prirode. Potpuno su zaokupljeni posvećenim služenjem, jer Me znaju kao prvobitnu i neiscrpnu Svevišnju Božansku Osobu.”

Riječ mahatma odnosi se na širokogrudne, a ne na uskogrudne osobe. Uskogrudne osobe, koje su uvijek zaokupljene zadovoljavanjem svojih osjetila, ponekad proširuju polje djelatnosti da bi pomogle drugima pomoću nekih “izama” kao što su nacionalizam, humanitarizam ili altruizam. Mogu se odreći ugađanja vlastitim osjetilima radi ugađanja osjetilima drugih, kao što su članovi obitelji, zajednice ili društva – bilo nacionalnog bilo međunarodnog. Ustvari, sve ovo predstavlja prošireno ugađanje osjetilima, od osobnog do zajedničkog i društvenog. Takve djelatnosti mogu biti vrlo povoljne s materijalističkog stajališta, ali nemaju nikakvu duhovnu vrijednost. Temelje se na ugađanju osjetilima, osobnom ili proširenom. Samo onaj tko ugađa osjetilima Svevišnjeg Gospodina može se nazvati mahatmom ili širokogrudnom osobom.

U prethodnoj strofi iz Bhagavad-gite, riječi daivim prakrtim odnose se na upravu unutarnje moći, ili moći zadovoljstva Svevišnje Božanske Osobe. Kad se individualne duše, jive, nalaze pod upravom unutarnje energije, zaokupljene su samo time kako da zadovolje Boga. To je položaj mahatme. Ako netko nije mahatma, onda je duratma, uskogrudna osoba. Takve duratme uskih pogleda nalaze se pod upravom Gospodinove vanjske moći, mahamaye.

Uistinu, sva živa bića u ovom materijalnom svijetu nalaze se pod upravom mahamaye, čija je dužnost da ih podvrgava utjecaju trostrukih bijeda:

  1. adhidaivika-kleši – patnjama koje uzrokuju polubogovi, kao što su suše, potresi i oluje
  2. adhibhautika-kleši – patnjama koje uzrokuju druga živa bića kao što su kukci ili neprijatelji
  3. adhyatmika-kleši – patnjama koje uzrokuje vlastiti um i tijelo, poput psihičkih i fizičkih oboljenja

Daiva-bhu-tatma-hetavah: uvjetovane duše, podvrgnute ovim trostrukim bijedama pod upravom vanjske energije, ispaštaju različite poteškoće. Glavni problem s kojim se suočavaju uvjetovane duše je ponavljanje rođenja, starosti bolesti i smrti. U materijalnom svijetu osoba treba raditi da bi održala tijelo i dušu, ali kako takav rad može biti povoljan za prakticiranje duhovnosti i razvijanja ljubavi prema Bogu? Svakom je potrebna imovina poput hrane, odjeće, novca i ostalih stvari nužnih za održavanje tijela, ali ne treba prikupljati više nego što je neophodno za stvarne osnovne potrebe. Ako se pridržavamo ovog prirodnog načela, neće biti nimalo teško održavati tijelo.

Prema uređenju prirode, živa bića koja su niže na evolutivnoj ljestvici niti jedu niti prikupljaju više nego što im je neophodno. Zato u životinjskom carstvu uglavnom nema ekonomskih problema niti nestašica. Ako se vreća riže stavi na javno mjesto, ptica će pojesti nekoliko zrna i otići. Međutim, ljudsko će biće odnijeti cijelu vreću. Jest će onoliko koliko mu želudac može podnijeti, a ostatak će pokušati sačuvati. Prema svetim spisima, zabranjeno je prikupljati više od nužnog (atyahara). Zbog toga sada ispašta cijeli svijet. Sakupljanje i jedenje više od nužnog također uzrokuje prayasu, ili nepotreban napor. Po Božjem uređenju, svatko u bilo kojem dijelu svijeta može vrlo spokojno živjeti ako ima komad zemlje i kravu koja daje mlijeko. Nije potrebno da se seli iz jednog mjesta u drugo kako bi zaradio za život, jer može proizvesti žitarice u mjestu u kojem živi, a mlijeko dobiti od krava. To može riješiti sve ekonomske probleme. Srećom, čovjeku je data viša inteligencija za razumijevanje Boga, svog odnosa s Njim i krajnjeg cilja života, ljubavi prema Bogu.

Nažalost, takozvani civilizirani čovjek, ne mareći za spoznaju Boga, svoju inteligenciju koristi da bi stekao više nego što mu je potrebno i jede da bi zadovoljio jezik. Po Božjem uređenju, u cijelome svijetu ima dovoljno prostora za proizvodnju mlijeka i žitarica za ljudska bića, ali umjesto da svoju višu inteligenciju koriste za njegovanje svjesnosti Boga, takozvani inteligentni ljudi zloupotrebljavaju je za proizvodnju mnogih nepotrebnih i nepoželjnih stvari. Tako se otvaraju tvornice, klaonice, javne kuće i prodavaonice alkoholnih pića. Kad ljudima savjetujete da ne prikupljaju previše stvari, ne jedu previše i ne rade nepotrebno da bi stekli umjetne pogodnosti, misle da ih savjetujete neka se vrate primitivnom načinu života.

Ljudi općenito ne žele prihvatiti jednostavan život i visoko razmišljanje. To je njihov nesretan položaj. Ljudski život namijenjen je spoznaji Boga i zato je ljudskome biću data viša inteligencija. Oni koji vjeruju da je svrha te više inteligencije dostizanje jednog višeg položaja trebaju se pridržavati uputa vedskih spisa. Prihvaćanjem takvih uputa od viših autoriteta, osoba se može doista utemeljiti u savršenom znanju i dati pravi smisao svom životu. U Srimad-Bhagavatamu (1.2.9) Sri Suta Gosvami ovako opisuje istinsku dharmu za ljude:

dharmasya hy apavargyasya
nartho ‘rthayopakalpate
narthasya dharmaikantasya
kamo labhaya hi smrtah

“Sva su zanimanja [dharma] svakako namijenjena konačnom oslobođenju. Nikad se ne bi trebala obavljati radi materijalnog dobitka. Uz to, onaj tko obavlja krajnju propisanu dužnost [dharmu] nikad ne bi trebao koristiti materijalni dobitak za njegovanje ugađanja osjetila.”

Zanimanja koja se obavljaju u skladu s nalozima svetih spisa predstavljaju prvi korak u ljudskoj civilizaciji. Razvijeniju inteligenciju ljudskoga bića treba obučiti da shvati osnovnu dharmu. U ljudskom društvu postoje razna religijska shvaćanja određena kao budistička, hinduistička, kršćanska, židovska, islamska itd., jer bez religije, ljudsko društvo nije bolje od životinjskoga. Kao što je gore navedeno (dharmasya hy apavargyasya nartho ‘rthayopakalpate), svrha je religije dostizanje oslobođenja, a ne dobivanje kruha. Ponekad ljudsko drušvo izmisli sustav tobožnje religije koja za cilj ima materijalni napredak, ali to je daleko od svrhe prave dharme. Religija podrazumijeva shvaćanje Božjih zakona, jer pravilno slijeđenje tih zakona naposljetku izbavlja osobu iz materijalne zapletenosti. To je pravi smisao religije. Zbog atyahare, prevelike želje za materijalnim bogatstvom, ljudi nažalost prihvaćaju religiju da bi stekli takvo bogatstvo. Međutim, istinska religija poučava ljude da budu zadovoljni samo s najnužnijim stvarima za život dok njeguju svjesnost Boga. Iako nam je ekonomski razvoj potreban, istinska ga religija dopušta samo da bismo se opskrbili najnužnijim stvarima za materijalno postojanje. Jivasya tattva-jijnasa: prava je svrha života raspitivanje o Apsolutnoj Istini. Ako napor (prayasu) ne uložimo u raspitivanje o Apsolutnoj Istini, samo ćemo povećati napor za zadovoljavanjem umjetnih potreba. Osoba duhovnih težnji treba izbjegavati svjetovni napor.

Druga zapreka je prajalpa, nepotrebno razgovaranje. Kad se nađemo s nekoliko prijatelja, odmah započnemo beskorisne razgovore koji ponekad nalikuju kreketanju žaba. Ako moramo govoriti, onda trebamo govoriti o temama koje su relevantne za duhovne spoznaje. Ljude koje ne zanima duhovnost provode svoje vrijeme čitajući hrpu novina, časopisa i romana, rješavajući križaljke i upuštajući se u mnoge druge besmislice. Na taj način, ljudi samo trate dragocjeno vrijeme i energiju. U zapadnim zemljama starci, koji se povuku iz aktivnog života, igraju karte, pecaju, gledaju televiziju i raspravljaju o beskorisnim društveno-političkim planovima. Sve ove i druge bezvrijedne djelatnosti smatraju se prajalpom. Inteligentne osobe zainteresirane za napredak na duhovnom putu nikada ne bi trebale sudjelovati u njima.

Jana-sanga odnosi se na druženje s osobama koje ne zanima razvijanje svjesnosti Boga. Osoba treba strogo izbjegavati takvo društvo. Druženje s onima koji se bave sličnim poslom jako je povoljno za napredovanje u tom poslu. Zato materijalističke osobe osnivaju razna udruženja i klubove kako bi unaprijedili svoje napore. Na primjer, u poslovnom svijetu nalazimo institucije kao što su burza i trgovačka komora. Slično tome, duhovni tragatelji osnivaju razne pokrete, udruge i zajednice kako bi ljudima pružili priliku da se druže s onima koji nisu zaboravili Boga.

U svome komentaru Anuvrtti, Srila Bhaktisiddhanta Sarasvati Thakura piše da preveliki napori koje umni spekulanti i suhoparni filozofi ulažu kako bi stekli znanje spada u kategoriju atyahare (prikupljanja više nego što je potrebno). Prema Srimad-Bhagavatamu, napor filozofskih spekulanata da napišu tomove knjiga o suhoparnoj filozofiji lišenoj svjesnosti Boga potpuno je besplodan. U kategoriju atyahare spada i rad karmija – materijalističkih ljudi koji pišu tomove knjiga o gospodarskom razvoju. Slično tome, oni koji nemaju želje za svjesnošću Boga i koji su zainteresirani samo za posjedovanje sve većeg i većeg broja materijalnih stvari – bilo u obliku znanstvenoga znanja, bilo novčane zarade – u vlasti su atyahare. Ljudi teško rade da bi nakupili što više novca za buduće naraštaje samo zato što ne znaju svoj budući položaj. Zainteresirane jedino za zgrtanje čim više novca za svoje sinove i unuke, takve budalaste osobe ne znaju čak niti kakav će im biti položaj u sljedećem životu.

Postoje mnogi slučajevi koji to ilustriraju. Jednom je neki veliki karmi zgrnuo veliko bogatstvo za svoje sinove i unuke, ali se kasnije, prema svojoj karmi, rodio u kući postolara koja se nalazila u blizini zgrade koju je u prethodnom životu izgradio za svoju djecu. Kad je jednom taj isti postolar došao u svoju nekadašnju kuću, njegovi su ga bivši sinovi i unuci izudarali cipelama. Ako se karmiji i jnaniji ne zainteresiraju za svjesnost Boga, samo će nastaviti tratiti život u besplodnim djelatnostima.

Prihvaćanje nekih od propisa svetih spisa radi trenutne dobrobiti, što zagovaraju utilitaristi, naziva se niyama-agraha, a zanemarivanje pravila i propisa šastra, koji su namijenjeni duhovnom napretku, također se naziva niyama-agraha. Riječ agraha znači “želja za prihvaćanjem”, a agraha “neuspjeh u prihvaćanju”. Riječ niyamagraha dobije se kad se bilo kojoj od ove dvije riječi doda riječi niyama (pravila i propisi). Tako niyamagraha ima dvostruko značenje, ovisno o izvjesnoj kombinaciji riječi. Osobe zainteresirane za duhovni napredak ne bi trebale željno prihvaćati pravila i propise radi gospodarskog razvoja, već pravila i propise svetih spisa trebaju vrlo vjerno prihvatiti da bi napredovale na duhovnom putu. Trebaju strogo slijediti propisana načela tako što izbjegavaju nezakoniti seks, jedenje mesa, kockanje i opojna sredstva.

Osoba također treba izbjegavati društvo mayavadija, koji samo kleveću vaisnave (posvećenike). Bhukti-kamiji, koji žele materijalnu sreću, mukti-kamiji, koji žele oslobođenje kroz stapanje s bitkom neosobnog Apsoluta (Brahmana) i siddhi-kamiji, koji žele savršenstvo u primjeni mističke jogičke prakse, svrstavaju se u atyaharije. Druženje s takvim osobama nije nimalo poželjno. Želje za proširenjem uma kroz usavršavanje mističke yoge, stapanjem s bitkom Brahmana ili postizanjem hirovitog materijalnog napretka ubrajaju se u kategoriju pohlepe (laulye). Svi pokušaji da se postignu takve materijalne dobrobiti ili takozvani duhovni napredak jesu zapreke na istinskom duhovnom putu razvijanja ljubavi prema Bogu.

Suvremeni rat koji se vodi između kapitalista i komunista posljedica je njihova izbjegavanja savjeta Srila Rupe Gosvamija glede atyahare. Suvremeni kapitalisti nagomilavaju više bogatstva nego što je nužno, a komunisti, zavidni na njihovo blagostanje, žele nacionalizirati sve bogatstvo i imovinu. Nažalost, komunisti ne znaju kako riješiti problem bogatstva i njegove raspodjele. Zato se ne dolazi ni do kakvog rješenja kad bogatstvo kapitalista padne u ruke komunista. U ideologiji bhakti filozofije, suprotno ovim dvjema filozofijama, tvrdi se da sve bogatstvo pripada Bogu. Stoga, dok sve bogatstvo ne dođe pod Božju upravu, ekonomski se problemi čovječanstva neće moći riješiti. Ništa se ne može riješiti, ako bogatstvo dođe u ruke komunista ili kapitalista. Ako na ulici leži novčanica od pedeset funti, netko je može podignuti i staviti u džep. Takav čovjek nije pošten. Netko drugi možda će vidjeti novac i odlučiti ga tamo ostaviti, misleći da ne treba dirati tuđe vlasništvo. Premda ta druga osoba ne krade novac za sebe, nije svjesna pravilnog načina njegove uporabe. Treći čovjek koji vidi novčanicu od pedeset funti, možda će je podići, pronaći čovjeka koji ju je izgubio i vratiti mu je. Taj čovjek ne krade novac da bi ga potrošio za sebe, niti ga zanemaruje i ostavlja da leži na ulici. Tim što novac uzme i vrati osobi koja ga je izgubila, on je i pošten i mudar.

Samim prijenosom bogatstva iz ruku kapitalista u ruke komunista ne može se riješiti problem suvremene politike, jer se pokazalo da komunist, kad dobije novac, isti koristi za ugađanje vlastitim osjetilima. Bogatstvo svijeta pripada Bogu te svako živo biće, i čovjek i životinja, ima prirođeno pravo da koristi Božje vlasništvo za svoje održavanje. Kad netko uzme više nego što mu je potrebno za održavanje – bio on kapitalist ili komunist – lopov je, i kao takav podložan je kazni po zakonima prirode. Bogatstvo svijeta treba se koristiti za dobrobit svih živih bića, jer je to plan Majke Prirode. Svi imaju pravo živjeti koristeći Gospodinovo bogatstvo. Kad ljudi nauče umijeće znanstvenog korištenja Gospodinova vlasništva, više neće jedan drugom zadirati u prava. Tada će se stvoriti idealno društvo. Temeljno načelo takva duhovnog društva navodi se u prvoj mantri Šri Išopanisade:

Isavasyam idam sarvam
yat kinca j agatyam j agat
tena tyaktena bhunjitha
ma grdhah kasya svid dhanam

“Gospodin je upravitelj i vlasnik svega živog i neživog u svemiru. Zato osoba treba prihvatiti samo one stvari koje su joj nužne, koje su joj određene kao kvota. Ostale stvari, znajući dobro kome pripadaju, ne bi trebala uzeti.”

Inteligentni ljudi jako dobro znaju da je ovaj materijalni svijet stvoren po potpunom Gospodinovom uređenju kako bi živa bića mogla zadovoljiti sve svoje životne potrebe, a da pri tom ne ugrožavaju tuđi život ili prava. Ovo cjelovito uređenje pruža svima pravilan udio bogatstva prema njihovim stvarnim potrebama i tako svi mogu mirno živjeti u skladu s načelom jednostavnog življenja i visokog razmišljanja. Nažalost, materijalisti koji nemaju vjeru u Božji plan niti ikakvu težnju za višim duhovnim razvojem, zloupotrebljavaju inteligenciju koja im je Bogom dana samo da bi povećali svoje materijalne posjede. Izmišljaju mnoge sustave kao što su kapitalizam i materijalistički komunizam, da bi unaprijedili svoj materijalni položaj. Ne zanimaju ih Božji zakoni niti neki viši cilj. Uvijek žude da ispune svoje neograničene želje za ugađanjem osjetilima, pa se ističu po sposobnosti da iskorištavaju sebi bližnja živa bića.

Kad ljudsko društvo prestane praviti ove osnovne pogreške koje je naveo Srila Rupa Gosvami, prestat će sve neprijateljstvo između ljudi i životinja, kapitalista i komunista, itd. Uz to, riješit će se svi problemi ekonomske ili političke neprilagođenosti i nestabilnosti. Ova se čista svjesnost budi pravilnim duhovnim obrazovanjem i praksom koju znanstveno nude Bhagavad-gita, Srimad Bhagavatam i ostali cjerodostojni vedski spisi. Oni nude znanje kojim se postiže duhovno zajedništvo koje može donijeti mir svijetu. Svaki inteligentan čovjek treba pročistiti svoju svjesnost i osloboditi se gore navedenih šest zapreka na putu duhovnog razvoja.

PODIJELI
Prethodna objavaZakonom privlačnosti sredite svoj neuredan ili nepostojeći ljubavni život
Slijedeća objavaDnevni Jyotish Horoskop 30.12.2016.
A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada
Učenjaci i duhovni vođe diljem svijeta cijene ga kao jednog od najistaknutijih učitelja indijske kulture i filozofije suvremenog doba. 1965-te godine, u svojoj 70-toj godini života, putuje na zapad kako bi proširio poruku Bhagavad Gite i Srimad Bhagavatama. Za samo 12 godina, usprkos svojoj poodmakloj dobi, proputovao je svijet četrnaest puta, održavajući predavanja na šest kontinenata. Usprkos tako intenzivnom programu, nastavlja s plodonosnim spisateljskim radom. Njegova djela sačinjavaju pravu biblioteku vedske filozofije, mudrosti, književnosti i kulture.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here