Bila jednom tri brata. Imali su tri prekrasna imena koja za ovu priču uopće nisu bitna pa ih stoga nećemo ni navoditi. Uostalom, tamo gdje su se oni kretali i u onomu čime su se oni bavili, zapravo, imena nisu ni značila ništa; tko tamo nije uzviknuo pravu uzicu, pravi klin, pravi remen, tko tamo nije komunicirao s prvim do sebe, zvao se ovaj kako se zvao, lako se mogao svrstati u onu grupaciju u kojoj svi imaju isto ime koje započinje slovom m, a završava slovom c, i još k tomu njegovu vlasniku izvjesno vrijeme po dobivanju tog zajedničkog imena rastu dlake. Da ne duljimo, njihova zanimanja bjehu vrlo opasna – planinarenje i špiljarenje. Poglavito im bješe izazov istraživanje najskrovitijih špilja na najnepristupačnijim planinskim djelovima, na liticama, iza nepristupačnih stijena i sl. No, bjehu jako uigrani, ritmični, anticipativni. Dovoljan je podatak da se još pri njihovu obiteljskom objedu nije dogodilo da je jedan prinio žlicu ili vilicu svojim ustima, a da drugi to već nije sažvakao, a treći progutao. Ali, imadoše oni i četvrtog brata koji je bio četvrti kotačić tog genijalnog obiteljskog speleološkog stroja, no jednom je s neke stijene nesretno pao i obogaljio se pa više nije bio sposoban za pothvate premda je on držao da jest; no dobro, obećali su mu da će ga još jednom povesti kad budu istraživali kakvu pristupačniju, neopasniju špilju.

I prilika se ubrzo ukazala. Ne zna se točno zašto su odabrali baš tu neveliku špilju, koja se nalazila na omanjoj uzvisini, da udovolje nesretnom bratu kojemu je i takva bila lavlji zalogaj? Da se malo narugaju s njim? Ili se malo posprdaju i sa sobom, jer po tomu kakvu su poširoku odjeću na se navukli bilo je očito da im je nekakvo rugalaštvo bilo na pameti? A bratu-bogalju je bilo krajnje sumnjivo i to što ih pritom ni osmješčić nije odao – u krajnjoj ozbiljnosti su se pripremili i otišli u ovu akciju. Podnio bi on i veće ruganje od ovog samo da je bio siguran da je ruganje ruganje, ali ovo… ni šutnjom ni rječju ništa od njih nije uspio izmamiti.

I sve je dobro teklo, lako su se uspeli, ušli u špilju, razmiljeli se po njenim džepovima da je malo istraže. Brat-bogalj je bez većeg napora sve dobro izdržavao, bio je razdragan, dijelio osmijehe braći, no oni su i dalje, zbog njemu posve nejasnog razloga, bili vrlo ozbiljni, jedva dočekavši da jedan drugome okrenu leđa i nečim se jako preokupiraju. Čim? U špilji je vladao mrak pa nije vidio ni gdje su ni što rade, a i vid mu je u posljednje vrijeme popuštao – ustvrdio je, a, osim toga, dugo nije ni bio u ovakvoj sredini, mogla su braća pokazati malo više obzirnosti i pozornosti prema njemu makar mu se i željeli narugati (što su donedavno sve manje skrivali, kao da je on kriv za svoju nesreću i vidno šepanje). No, unatoč svemu, ljubavi u njemu za braću nije manjkalo; paradoksalno, volio je on čak i svoju nesreću jer mu je pomogla da se odmakne malo od ovog avanturizma, čak zasnuje obitelj i ima djecu, što ostala trojica još nisu uspjela napraviti. Ne, ni zbog čega nije kudio svoje mile… hajd’mo im reći imena: Žudimira (od milja ga je zvao Žud), Hlepimira (od milja ga je zvao Hlep), Mamira (od milja ga je zvao Mam), a on sam se zvao… ali, zaboga… što je sad ovo? Špilja je odjednom počela podrhtavati, polagano pa sve jače, prijeteći da se uruši, i odjednom se od egzotičnog planinskog dijela pretvorila u mjesto opasnog življenja.

Učas su se stvorili na špiljskom ulazu (bogalj malo sporije), a tamo ih je čekalo još neugodnije iznenađenje: iz špiljskih zidova, iz poda, sa svoda, počela je prodirati voda i izlijevati se van, ubrzo stvorivši mali vodopad ispod i malo jezero na tlu pod špiljom. Žudimir i Hlepimir nisu ni časom časili. Skočiše u jezero i… prirediše braci bogalju treće, ništa manje iznenađenje od prethodna dva. Naime, šepavcu je učas bilo razvidno zašto su odjenuli poširoku odjeću, zašto su se onako prema polovici od svog brata (kako su ga često posprdno nazivali) odbojno odnosili kad su ovamo polazili, pa i kasnije. Još dok su letjeli zrakom, iz bezbrojnih džepova počelo im je ispadati drago kamenje, zlatne polugice i nakit koji su pronalazili u zakutcima špilje. No veći dio tog blaga je ostao zarobljen u njihovim džepovima, višestruko ih oteščao, stoga nisu ni izronili, već su, tako teški, vjerojatno od snažnog udarca o plitko dno, na licu mjesta poginuli.

Špilja se već počela jače tresti, čak se i urušavati – više nije bilo vremena za čekanje – šepavi se vinuo zrakom i, zamislite, na glavu skočio u jezerce! Laganom zbog jedne suhe noge, neopterećenom i jednim jedinim kamenčićem u oba džepa, koliko ih je imao, ništa mu se nije dogodilo; neozlijeđen je izronio i osvrnuo se oko sebe da vidi gdje je Mamir. Ovaj je, neodlučan, još stajao na vrhu.

— Skači! – drekne odlučno Šepko.

— Ne mogu, po… po… poginut ću.

— Ne ćeš, po… po… Po-Mame! Po… po… pobacaj to što ti je u džepovima, po… Po-Žud i po… Po-Hlep su iz razloga po… po… pokrcanih džepova i nastradali – sad se već i brat-bogalj rugao svom prestravljenom bratu. (Na ovom mjestu i jedna mala autorova zamjerka svom liku: “Nije, brate, ovo bio pravi trenutak da im rugom na rug uzvraćaš.”).

Je li po… po… Po-Mam zaista ispraznio svoje džepove, skočio, ubio se ili se nije ubio, više uopće nije bilo bitno, jedino je ostalo za napomenuti da policijskim istražiteljima koji su ubrzo pristigli nije trebalo posebno locirati mjesto nesretnog događaja jer im je učas bilo jasno da se špilja zvala Dječje oko, da je fenomen potresa i urušivanja u špilji zapravo bio dječji plač, a golema tekućina u kojoj su Po-Žud i Po-Hlep zaglavili bila je tek jedna mala, nevina dječja suza, suzica, štono bi se reklo, a tako moćna, tako dijamantna i biserna i tako neukradiva.

Blago onima koji se ne moraju utapati u njoj da bi pronašli sebe.

 

Autor: Zlatko Tomić

[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti imoderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]

Podudarni sadržaj

Prethodna objavaSuperhrana – hrana koja vam može spasiti život
Slijedeća objavaUkusni namazi: grah i leća
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here