Vrlo je važno shvatiti da pravo samopouzdanje ne ovisi o tome što smo postigli i što smo osvojili, jer takvo samopouzdanje ne donosi stvarno unutrašnje postignuće. Štogod da radimo, uvijek želimo imati sve više i više.Pravo samopouzdanje znači pronaći ispunjenje i zadovoljstvo s onim što predstavljamo u ovom svijetu. Neku budalasti ljudi misle da je takvo razmišljanje, takvo samopouzdanje, takva vrsta unutarnjeg mira zapravo prepreka u postizanju velikih stvari.

atma.hr – 52




Međutim, istina je upravo suprotna tome. Što su čišći naši motivi, što je veća naša odvažnost i vjera postizanje stvari koja su iznad naše mašte. Kad imamo takvo unutarnje samopouzdanje, sve čemu težimo postaje lako. Može biti teško mentalno, i može biti teško psihički, ali kad imamo volju, samopouzdanje i vjeru, to stvari čini lakšim.

Bhagavad-gita poučava kako bismo trebali biti vezano za obavljanje svoje dužnosti, ali da ne bismo trebali biti vezani za plodove svoga rada. Uspjeh ili neuspjeh, poštivanje ili nepoštivanje, pobjeda ili poraz, ako smo previše vezani i postanemo depresivni zbog neuspjeha ne možemo zaista postići neki uspjeh.

Poznata je priča o Wilmi Rudolf iz Tennessija u Americi. U svom ranom djetinjstvu imala je dječju paralizu i nosila je pomagala za hodanje što je uzrokovalo teške povrede na nogama koje medicina nije mogla tretirati. Specijalisti su joj rekli: “Nikada u životu nećeš moći zakoračiti, napraviti jedan korak, moraš se pomiriti s invalidskim pomagalima do svoje smrti.”

atma.hr – 52




Bila je samo malo dijete, ali je rekla svojoj majci: “Želim trčati ovim nogama i biti najbrža žena na svijetu!” Liječnike je zabavljala njena mašta jer s medicinske strane nije postojala nikakva nada. Ali majka joj je rekla: “Sve sposobnosti dolaze od Boga. Zadrži svoju vjeru i nemoj se obeshrabriti.” Već nakon nekoliko godina ona je mogla skinuti sva ta pomagala koja su joj štilila noge. Učinila je prve korake i pomalo počela hodati. Ubrzo je krenula u školu i sudjelovala u utrci, ali je izgubila. Ne samo što nije pobijedila već je na cilj stigla zadnja, daleko iza svih drugih. Ljudi su joj se smijali i ismijavali je “Što ti uopće radiš u ovoj utrci?” Slijedeća utrka, opet zadnje mjesto, daleko iza ostalih. Na svakoj utrci zadnje mjesto, ali imala je vjeru. “Ako ustrajem, uz božju pomoć mogu postići velike stvari!”

Nekoliko godina kasnije, 1960-te osvojila je tri olimpijske zlatne medalje i postigla svjetske rekorde u trčanju. Njezino samopouzdanje se nije temeljilo na njenim uspjesima i postignućima; njeno se samopouzdanje temeljilo na vjeri u Boga i vjeri u sebe – “Bilo da pobijedim ili izgubim neka bude, ja ću se nastaviti truditi.”