Umijeće življenja; gorjeti, a ne pregorjeti

0
2873
160×600 text-59 lijevo slikovni



U današnje vrijeme kada nam je gotovo sve dostupno na dlanu; brojne prilike, riješenja, načini, koji svi odreda garantiraju uspijeh u našem životu ako ih redovito upražnjavamo – teško je u određenom trenutku ne osjetiti zasićenje. Osjećaj kao da ćeš pregorjeti od silnih informacija u glavi, to do i must have lista koje ne moraju biti štetne i negativne u bilo kojem pogledu da izazovu potpuni overload mozga.

Otvorenog sam uma i volim učiti. Otkrivati nove, zanimljive stvari, teorije, zapisivati ih, primjenjivati u svom životu. Educirati se, napredovati, usavršavati. Lijep je to osjećaj. Ovladati nečim što ti je do jučer bila nepoznanica, obogatiti svoj duh. No ponekad osjetim strahoviti umor. Od svega onoga što bi trebala jer je dobro za mene i osjećaja napetosti koji se javlja usljed konstantnog razmišljanja kako kvalitetno ispuniti svoj dan, tjedan, mjesec, godinu. 

Svatko će vam reći da je recept za uspjeh u bilo čemu, ako ne potpuno jednostavan, onda je uvijek manje-više isti; radi na sebi, budi ustrajan, planiraj, zapisuj, vizualiziraj, budi svoj, meditiraj, vježbaj, čitaj, piši…obrati pozornost na aktivnosti koje ti kradu vrijeme i energiju, a ničemu ne služe; poput ležanja na kauču i buljenja u strop ili ekran TV-a prateći program koji bi svatko bez puno razmišljanja ocijenio potpuno nekorisnim i nekvalitetnim, besciljnog surfanja internetom, višesatnog ispijanja kave čitajući kakav jeftin ljubić čije korice skrivaš i kolutaš očima na svaku scenu koja nema veze sa realnošću, ali nastavljaš jer ti se jednostavno ne da baš ništa drugo.

I sve to stoji. Sve to je istina, sve je to ono u što i sama vjerujem i što ću svima predložiti.

Naravno da sada slijedi ono ALI. 

Duboko vjerujem u balans, ravnotežu apsolutno svega. Onu zlatnu sredinu koje se mnogi užasavaju jer iz nekog su razloga ekstremi daleko visočije na ljestvici vrijednosti, hod po rubu svojih mogućnosti sve dok ti i tijelo i duh ne klonu.

Na taj se valjda način više osjećamo živima, svrhovitijima. Kad nas drma u samu srž, unatoč potpunom kaosu, reći ćemo: Postojim. Nisam tek hrpa nečega koja plovi kroz život…Daj što više obveza jer se tako osjećamo vrijednima. Što više postignuća jer vjerujemo da će nas učiniti sretnima. Što više novih informacija jer smo tako u prednosti pred ostalima.

Čujem negdje u pozadini svog mozga kako se ego buni kad pokušam svu krivnju svaliti na njega. Svejedno mu, kriv je.

300×250 centar text-39

Previše bilo čega, nije dobro. Od previše bilo čega se gubimo, fokus nam je nigdje i teško nam je odrediti što prije, što poslije, što sad odmah, što nikad. Previše bilo čega iscrpljuje, dovodi do rezerve onaj drugi dio nas koji, makar nam se čini da ne služi ničemu, ima svoju svrhu, razlog svog postojanja.

Nema dobrog bez lošeg, kvalitetnog bez nekvalitetnog, naših dana ispunjenih svrhom, bez onih bez ikakve svrhe. Jin ima svoj jang, dan svoju noć, čovjek potrebu da sja poput najsjajnije zvijezde koju vidiš na nebu dok je još dan, kao i potrebu da bude ona koju jedva zamijetiš i po najbistrijoj noći dok te sjaj svih ostalih gotovo zasljepljuje…

Znaš li da nas neke od najljepših ideja, najboljih riješenja posjete upravo onda kad nam je um stišan, kad ne radimo ništa, odnosno ništa što ima neku dublju svrh, konačan cilj? Prekidanjem svog konstantnog mozganja zamotanog u brojna očekivanja, naša urođena kreativnost kao da se oslobađa, pronađe put da dopre do naše svijesti.

Zašto se onda toliko bojimo tog ništa? Zašto nas proganja, zašto se korimo svaki put kad se uhvatimo da tom ništa dajemo prostor u svom životu? Poput začaranog kruga; kad smo stalno u pogonu i činimo sve ono što treba, iscrpljujemo se, klonemo duhom, ali guramo jer…pa tako treba, ne?  Kad pustimo onom ništa da nas posjeti – krivnja što trošimo svoje vrijeme na trivijalnosti nam ne da mira, pa da je se što prije riješimo, hvatamo prvu kvalitetnu aktivnost pod ruku i nastavljamo svoj ples koji na kraju najviše koristi samo našem egu.

I onda onog dana kad nanižeš sve one silno željene uspjehe, pitaš se zašto i dalje nisi potpuno sretna? Zašto osjećaš da nešto fali?

Zbog nedostatka ravnoteže.
Stanja kojeg je u današnjem svijetu sve teže i teže postići.
Stanja kojem svi trebamo težiti jednakom silinom kojom se hvatamo svojih neostvarenih čežnji.

Ostajte mi dobro,
vaša Brankica
brankicastanic.com

300×250 centar text-39
PODIJELI
Prethodna objavaŠto smo to učinili sa životom: Imamo velike kuće, a male obitelji, više diploma, nimalo znanja!
Slijedeća objavaSjemenke jabuke i rak: Što vlada već godinama skriva od vas?
Brankica Stanić
Brankica Stanić je spisateljica, blogerica i kolumnistica. Autorica je romana Putevima svitanja, a na brankicastanic.com piše inspiracijsku prozu, kolumne na APortalu. Možete ju pratiti i na Facebooku, te Instagramu.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here