Susreo sam samoga Vraga. Nisam se prestrašio. Bio je uljudan, kulturan, civiliziran, toliko je morao, ali toliko je i htio biti. Kako bi me, inače, uvjerio da on nije ni đavolji vrag ni vražji đavo već jedan obični, visokoškolovani, disciplinirani mladi pilot koji je, unatoč jučer mu povjerenoj misiji, noćas imao miran san (sve nekakve ozbiljne ljepotice su mu kačile raznobojno cvijeće u kosu), urednu jutarnju toaletu, dobar tȇk pri jutrošnjem obilnom doručku u vojničkoj kantini; na nebu ni oblačka, u srcu ni maslačka… da, da… volio je vrag, pardon… pilot, i poeziju, ali ovo danas, to nije bila poezija, ili ipak jest s nekakvim vraški slobodnim prijevodima kao npr: Poezija raskidanih i opečenih udova, Pjesništvo izgorenih pluća, Poetika pougljenjene kože i sl. Ozbiljan je to mladi čovjek, taj prerušeni vrag, govore to i njegovi odlučni pokreti stavljanja blještave pilotske kacige na glavu, penjanje u još bještaviji vojni zrakoplov… eno mi i maše rukom dok mu je jedna noga već u pilotskoj kabini – sjetio se: čitavu zbirku užarenih pjesama koje će danas rasipati s neba nazvat će: Poetika napalm bombe u školskom dvorištu. I smije se pilot, pardon… vrag… ovaj… nebeski pjesnik na tu svoju dosjetku, i sklapa staklenu kupolu zrakoplova nad svojom glavom, a meni prestravljenom, zaleđenom, oduzetom, samo jedna misao prolijeće glavom: što prije dojaviti svim televizijskim postajama da promptno pošalju svoje vragolaste snimatelje da u nevinom školskom dvorištu ovjekovječe prijem ovih vatrenih pjesama s neba – ni trenutak prije ni trenutak poslije već upravo Prijem ovih napalm-pjesama… A da je dojaviti učenicima, profesorima… roditeljima, roditeljima, ha! Ne vrijedi, tko bi povjerovao tim mojim napalm-snovima, smijali bi mi se u lice kao da sam neki hirošimski histerik u sedmom koljenu.
I sve bȉ po vojno-bezdušnom, po vražje-zdušnom, po napalm-protokolu, tek jednu vatrenu pjesmu shvatio nisam: onog malog dječačiča iskidanih prstiju i izgorenih ruku koji je tim svojim udovima, što su jedva sličili na tanke dječje ručice, tresao kao da ga je struja od tisuću volti pogodila, dok mu se u krupnim, tamnim, očima nastanjivao sav strah ovoga svijeta. Hoće, mora jednom ta jezovita kadenca, taj osmuđeni stih ući u tvoje pilotske snove i snove generalštapskih ti urednika – vas izdavača koji ste objavili tu jezovitu pjesmu te napalm-zbirke. Da, da, moj nebeski vatreni pjesniče, više bih volio biti u pilotskoj kabini tvogazrakoplova kad na nekakvoj vojnoj paradi budeš izvodio luping negoli u tvojoj koži tog trenutka kad tvoja savjest bude izvodila samo tebi znani recital.
Možda će ti tada, mladi i ambiciozni avijatičaru, pasti na pregoreni um ideja kako bi trebalo otputovati iz vlastite pameti, jer teško ćeš se tada izboriti za njen rub onako kako se Krležin fikcionalni junak izborio u njegovu genijalnom romanu Na rubu pameti. Ma, poznato ti je to, ako nisi pročitao knjigu onda si svakako preletavao taj pitomi krajobraz:
Otputovati bi trebalo. Otputovati iz ove strašne, crnim zavjesama zamračene sobe, u pastelnoplava svitanja, negdje daleko na jugu. Škrinula su vrata tihe osamljene kućice na dnu drvoreda, bijelo jare provirilo je između dva kamena stupa, jutarnji lahor nad plohom ustalasane rosnate trave, cvrkut ptičji nad lovorikama i oleandrima. Frascati, Grottaferrata, Castel Gandolfo, kao crta svijetle plave simfonije, u prozirnom pianissimu obrisa albanskih brda, pinije, čempresi, klokot vodoskoka, svjetlomrak teške, smeđe, mračne zlatnouokvirene renesansneslike. Žubori vrelo u sjeni hrastika, bijeli oblaci plove iznad krajine, zvone klepke, čuje se frula: idila. U jednu riječ: idila.
Ista ona koja je vladala i u onom školskom dvorištu dok ti nisi izmislio novu, jezovitu vrst poezije…
[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]
