Vrijeme ne postoji – postoji samo naš proces promjene u vječnom Sada

0
4221
Art: Cameron Gray / ParableVisions.com

160×600 text-47 lijevo

Zašto vrijeme ne postoji?

Kad se pitamo zašto mislimo da vrijeme postoji, većina bi rekla – jer vidimo da se sve uvijek mijenja. To i jest tako – sve u nama i oko nas se stalno mijenja, od početka do kraja.

Međutim, pitanje je: da li se razlog za ovu stalnu promjenu može naći izvan subjekta koji se mijenja (uzrokovan fenomenom koji se zove vrijeme) ili sve promjene dolaze iz unutrašnjosti subjekta samog?

Mislim da nije teško uvidjeti ispravnost potonje tvrdnje. Ono što čini da se stvari promijene (ciklus života) u cvijet, ljudsko biće ili životinju određeno je obilježjima te posebne životne forme, a ne od strane nekog vanjskog uzroka, kao što je vrijeme.

Ono što mi nazivamo „vremenom“ je samo metoda za mjerenje „trajne promjene“.

Zbog naše potrebe za mjerenjem ove stalne promjene, odlučili smo podijeliti „cikličke promjene“, kao što su godišnja doba i dan i noć, u mjesece, dvadeset i četiri sata, minute i sl. Ove poznate promjene uzrokovane su stalnim pomicanjima planetarnih pozicija unutar našeg Sunčevog sustava, a ne zato jer postoji nešto kao „vrijeme“.

Dakle, nema minuta, ali odlučili smo da nakon prebrojavanja 60 ( sekundi) možemo reći da je prošla minuta. Temeljem minuta mi računamo sate, dane, mjesece, godine, stoljeća i sl. Na taj način možemo računati broj otkucaja srca u minuti, godina od rođenja do smrti, možemo čak izračunati i broj godina od Velikog praska do danas.

Ali, mi također kažemo: „Čini se kao da je vrijeme stalo (u tom starom selu), ništa se nije promijenilo“.

Zapravo postoji samo SADA – u kojem se sve što se manifestira pojavi, mijenja i nestaje.

Kako smo i mi sami dio tog procesa promjena, može nam biti teško shvatiti da se i mi mijenjamo u vječnom sada. Ako možemo gledati na sebe izvan našeg vlaka u pokretu (svjedočeći kako nam život prolazi), vjerojatno ćemo moći vidjeti da je uvijek sada i da prolazimo kroz to vječno, nepokretno, SADA .

Kao što znamo, Albert Einstein je postao poznat po svojoj teoriji relativnosti. U našem kontekstu zanimljivo je shvatiti da je Einstein proučavao način izračunavanja vremena. On je otkrio – trenutak u vremenu iz moje pozicije ne mora nužno biti isti iz vašeg položaja. Ne znam je li Einstein ikada izjavio da vrijeme uopće ne postoji. Što se mene tiče, bolje mu je da je to rekao! Možda je mudro i dobro za bolje razumijevanje dati još neke primjere metoda mjerenja koje koristimo svaki dan, a koje se također temelje na ne-postojećim načelima.

Udaljenost: centimetar, metar,  kilometar, itd. ne postoje, ali smo se dogovorili koju prazninu premostiti i nazvati je metrom.

Težina: gram, unca, kilogram, tona, itd. ne postoje, ali opet, mi smo dogovorili koju ćemo težinu nazvati jednim kilogramom.

Ove metode izračunavanja su, naravno, najkorisnije i neophodne u našem svakodnevnom životu. Kako nismo svjesni da vrijeme ne postoji, mi ne osjećamo potrebu da se usredotočimo na sada u kojem se naš život odvija. Međutim, bilo bi puno pametnije da su naši preci (i mi) to činili u prošlosti. Nastavite s čitanjem da vidite zašto …

Vječno Sada

Neograničeni prostor svemira proteže se na „mjesto gdje živimo“. Čak i tako, tko, kada i gdje smo, pojavili smo se i nestat ćemo u postojanoj stvarnosti prostora, u praznini u kojoj se odvijaju sve promjene. Grčki mislioci iz prošlosti nazivali su ovu prazninu: „Biće“ ili „Apsolut“, jer se odnosi na ono što ne može NE biti, što je apsolutno.

Što se još može reći o tome apsolutu, nepromjenjiv je (ali sve što se u njemu pojavljuje stalno se mijenja), sveprisutan (ne postoji mjesto gdje ga nema) i bezvremen (nema početka, nema promjena, nema kraja).

Tijekom povijesti uvijek je bilo onih koji su uspijevali vidjeti kroz stvarnost svakodnevnog života i koji su otkrili apsolutnu stvarnost vječnog sada (oni su otkrili ono što je ranije bilo zakriveno). Začudo, ispostavilo se da je ovo otkriće apsoluta od presudne važnosti za one koji su imali takvo iskustvo. Intenzivna svjesnost vječnog sada može se smatrati egzistencijalnim iskustvom. Osoba shvati, moje postojanje bitno je povezano s vječnim sada, bezvremenim.

U našoj kulturi i „vremenu“ transcendentna iskustva poput ovih su vrlo rijetka i izazivanju nepovjerenje kod filozofa i psihologa, ali u minulim vremenima takva iskustva su smatrana mističnima ili religioznima. To je tako već tisućama godina, u različitim kulturama i vremenskim razdobljima.

Vrijedno je zapaziti da se ljude koji žive iz svijesti o apsolutu uvijek na slikama prikazuje s krugom (aureolom) oko njihovih glava. Krug nema početka i nema kraja i na taj način simbolizira bezvremeno, vječno sada. Očito je da umjetnici u prošlosti, u različitim kulturama i različitim vremenima, nikada nisu uspijevali priopćiti kako prikazati „poznavatelja apsoluta“.

Zadivljujuće je da su „oni koji žive iz bezvremenosti“ uvijek prikazivani istim tipom simbolike. Pogledajte svece i mudrace iz kršćanstva, hinduizma i budizma. Tim spominjanjem velikih svjetskih religija (u Islamu slikanje svetih ljudi nije dopušteno) smisao života iz vječnoga (bezvremenosti) dobiva dodatnu dimenziju.

Ne samo da je „netko povremeno vidio kroz iluziju vremena“ nego izgleda kao da je razumijevanje stvarnosti vječnosti toliko impresivno da je možda bilo početak religijskog razmišljanja čovječanstva.

160×600 text-47 lijevo

Značenje Apsoluta unutar religije

Prije sam rekao: „intenzivna svjesnost vječnog sada može se smatrati egzistencijalnim iskustvom. Osoba shvati, moje postojanje bitno je povezano s vječnim sada, bezvremenim“. U prijašnjim kulturama temeljito su istraživana ta mistična iskustva i njihov mogući smisao.

Kao rezultat toga sve velike kulture zaključile su (iako je to svaka na svoj način izrazila), živjeti iz svijesti o bezvremenom, apsolutu, ljudima daje uvid u smisao života i daje im stvarnu sreću („oslobođenje“). Kako se ovaj zaključak može naći u svakoj od velikih svjetskih religija (osim Islama u tom kontekstu) biti će prikazano u sljedećim primjerima:

Hinduizam

Bit najstarije od velikih svjetskih religija može se naći u Upanišadama (napisanima u razdoblju između 800. i 300. godine prije Krista). Ovi spisi sadrže srž drevne, iz generacije u generaciju usmeno prenošene, duhovne tradicije.

Teme se uvijek svode na -To (bezvremensko, apsolut) je ono što ti jesi u svom najdubljem biću (mantra Tat Tvam Asi ). Ili: apsolutni i vidljivi svijet su povezani (Sat, apsolut i Ti, sve što jest, povezani su, Yam. To je postala mantra Satyam).

Također, stvarna sreća za ljudsko biće se ne može naći u privremenim (promjenjivim) stvarima, već samo u nepromjenjivom, bezvremenom apsolutu. Zbog toga se ljudima preporuča da ovladaju svojom potrebom za privremenim užicima, u ime oslobađajućeg uvida u stvarnost odnosa s vječnim sada, apsolutom.

Originalni Hindu spisi pisani su sanskrtskim jezikom. Tim jezikom, mistična viđenja ljudi iz jako davnih vremena predstavljena su nam s bezvremenom relevantnošću.

Budizam

Poput svih velikih kultura, Hinduizam je također prošao kroz razdoblje recidiva nakon razdoblja snage. Kad realizacija mistične stvarnosti postojanja zaprijeti da će biti zamijenjena vjerovanjem u transcendentalnu silu (Boga), gubi se duboko značenje na stvarnosti (apsolutu) utemeljene duhovnosti i javlja se zbunjenost.

To je bio razlog pojave Budizma. Prije oko 2500 godina princ Gautama shvatio je jedinstvo suštine čovjeka s bezvremenim, apsolutom, i postao je Buda (prosvijetljeni).

Da bi izbjegao konfuziju, spomenutu zbunjenost u Hindu kulturi, on nije govorio o najvišem stanju duhovne spoznaje. On je to stanje samo nazvao „Nirvana“. Ova riječ doslovno znači „izumiranje, gašenje“. To se odnosi na bistro (nepomično) stanje samosvijesti koje ostaje kad je nemirno razmišljanje (ego) ugašeno (znači, odmara se). Time je življenje iz promjenjivog (vrijeme) evoluiralo u život s nepromjenjivim (bezvremenošću).

Kršćanstvo

Kao što Hinduizam (a i Budizam) imaju korijene u dalekoj prošlosti, Kršćanstvo je ukorijenjeno u staroj Židovskoj kulturi. I tu su ljudi bili (jesu) svjesni „spone“ između Boga i čovjeka (to da se ova veza odnosi isključio na Židove mora da je neki „nesporazum“).

Kultura u kojoj se Isus pojavio bila je duhovno na mnogo nižoj razini nego Hindu kultura tog vremena, gdje je jedinstvo ljudske duše i apsoluta bilo (jest) glavno pitanje svetih spisa. Očito, sam Isus bio je itekako svjestan tog jedinstva, što je razvidno iz njegovih riječi.

Međutim, morao je govoriti u prispodobama jer ljudi u njegovo vrijeme nisu još bili spremni razumjeti duboka metafizička učenja. Govoreći u prispodobama nadao se da će ljude dovesti do samospoznaje i na kraju do oslobađajućeg uvida u čovjekov odnos s apsolutom, kojeg je nazvao ocem ili Bogom.

Najpoznatije izreke „Sina Božjeg“ su: „Ja i otac smo jedno“ i „Kraljevstvo nebesko je u vama“. To su vrlo jaki izrazi njegove vizije jedinstva čovjeka i bezvremenog, apsolutna.

Ne znači da su samo drevni Hindu mudraci, Buda i Isus dokučili „tajnu života“. Oni su potpirili plamen uvida i mnogi su mu posvetili svoje ​​živote, nesumnjivo sa svim duhovnom putu pripadajućim iskustvima teškoća i ispunjenja.

 Također je vjerojatno da se nepostojanje vremena nije ekskluzivno učilo u duhovnom obrazovanju ljudi u prošlosti. No, možemo biti sigurni da su „sveci“ u vjerskim kulturama vidjeli kroz iluziju vremena (zapamtite simbol bezvremenosti, aureolu).

Sve religije su razvile vlastite temeljne vrijednosti i formirale vlastite tradicije. Međutim, vrlo je razočaravajuće vidjeti da religije općenito nisu uspjele postići zajednički cilj: voditi ljude prema oslobađajućem uvidu u njihov odnos s onim što ih je stvorilo, bezvremeni apsolut ( Bog). Da je to bio drugačije, svijet bi bio u potpuno drugačijoj situaciji.

Što je pošlo po zlu i koje su posljedice?

Katastrofa ne poznavanja Bezvremenog, Apsoluta

Prenošenje duhovnog znanja krene u krivom smjeru kada „student želi biti učitelj“. U drevnoj Indiji mudraci su pokušali spriječiti „duhovno zagađenje“ dijeleći svoje znanje samo iniciranima. U našoj kršćanskoj tradiciji nešto vrlo iznenađujuće („katastrofalno“) dogodilo se negdje oko 300. godine. Kršćanski način života postao je „institucionaliziran“.

To znači da ljudi više nisu trebali pokušavati razumjeti i slijediti Isusa na svoj način, već je osnovana crkvena organizacija koja i danas kontrolira kršćanske doktrine. To znači da je tumačenje Isusove poruke prepušteno u ruke ljudi (uvijek muškaraca) za koje su Kršćani morali prihvatiti da bolje od njih samih razumiju ono što je Isus htio da shvate i da su oni (crkva ) savjesno propisali ono što treba vjerovati, a što ne.

Porivi ljudi za produbljivanjem ili obnavljanjem službenog Kršćanskog nauka nisu bili (nisu) cijenjeni i stotinama su godina ljudi čak završavali na lomači kad su odstupali od službene doktrine (sjetite se primjerice Katara, koji su zatrti do posljednjeg čovjeka).

Na taj način Isusovo učenje je pretvoreno u vjerovanje i poticaj ljudima da sami postignu mudrost se ugasio. Još gore, „vjerovanje“ je, u stvari, postalo druga riječ za „nadu“ … Tako kršćanstvo daje nadu u zamjenu za vjernost nauku. Što je to? Zločin protiv čovječanstva ili blagoslov za čovječanstvo?

Posljedice izostavljanja poticaja za ljude da shvate bezvremenske sebe nepojmljivo su važne. Tamo gdje bi religija trebala dirati čovjeka u samoj dubini njegovoga bića (u euforiji doživljavanja jedinstva s blistavim i neiscrpnim izvorom života) ostaje tek površno poimanje dubokih učenja.

Ne samo da to može dovesti do sumnje i odbacivanja, već i naša duboko skrivena etička svijest, savjest ( koja želi djelovati i uskladi se s bezvremenim koje je postalo mi) nije ili je nedovoljno dotaknuta. Tako je površnost umjesto duhovnosti postala temeljem našeg kršćanskog društva.

Nesreće koje je ta površnost donijela čovječanstvu lako je utvrditi. Da spomenemo samo neke – od križarskih ratova, vjerskih progona, ropstva, imperijalizma i svjetskih ratova (uključujući holokaust), dolazimo do pošasti našeg vremena poput neobuzdanog kapitalizma („kulture pohlepe“) i iskorištavanja naše lijepe Zemlje (što je rezultiralo klimatskih promjena i nestašicom energije).

Na individualnoj razini, nedostatak dubine naše kršćanske kulture dovodi do sebičnosti (nedovoljno empatije za naše susjede), stresa (fokus na rezultat, a ne na ispravnost akcije), zamućenje moralnih vrijednosti (sve bi trebalo biti moguće) i zbrke („Koji je smisao mog života?“).

Kako je zapadna civilizacija zasnovana na Kršćanstvu bila dominantna stoljećima u mnogim dijelovima svijeta (s neprimjerenom bahatošću naspram neshvaćene istočne dubine), duhovna površnost se široko rasprostranila.

Danas se čini da se, od Kršćanstva pokrenuto, udaljavanje od našeg izvora (započeto eliminiranjem potrage za transcendentalnim, vječnim sada) više ne može preokrenuti. Štoviše, u posljednjih nekoliko godina, stalnim razvojem komunikacijske tehnologije dodana je jedna nova dimenzija. Nekritički smo doveli mlađe generacije do uvjerenja da trebaju biti „povezani bilo kada i bilo gdje s bilo kim“.

Jasno je da iza toga stoje posebni komercijalni motivi. Nema sumnje da će se strategija „kontrole potrošača“ nastaviti ( preko Google -naočala, mobitela i čipova) , stvarajući neku vrstu robotiziranih ljudskih bića. Bez slobodne volje i s malom tabletom pri svakom znaku neugodnog ponašanja.

160×600 text-47 lijevo

Kako se pokrenuti dalje?

Nedostatak znanja o transcendentalnoj stvarnosti (bezvremeno koje je postalo mi i cijeli svijet) ljudi kao takvi ne osjećaju. Mi naše „osjećaje nelagode“ pripisujemo različitim vidljivim razlozima, kao što su naš posao, naši odnosi, društvo, itd. Ako ostane ovako, naša sudbina će ostati u rukama dominantnih sila u svijetu (politika, ekonomija). Hoće li to poboljšati našu situaciju?

Ako ste u nedoumici, uzmite u obzir sljedeće: Zar ne bi bilo sjajno kada bi cijeli svijet shvatio da je ono što mi zovemo „vrijeme“ zapravo naš vlastiti proces promjene? Ogroman kozmički proces koji se događa u vječnom Sada! Ne bi li nas to probudilo i učinilo da sve to zajedno shvatimo i da, inspirirani vječnim sada, poduzmemo sljedeći korak u našem duhovnom razvoju?

To bi doista napravilo razliku. Ljudi bi nastojali prilagoditi se životu onakvom kakav bi on trebao biti, što znači preuzeti odgovornost za Zemlju i njezine stanovnike.

Uvid u iluziju vremena fokusira nas na SADA. Time mi stojimo na vratima mističnog znanja o našem podrijetlu i sudbini. Sjetite se što je Isus rekao? „Kucaj i biti će ti otvoreno“. Da to malo razradimo?

Ako stvarno razumijete da vrijeme ne postoji i da se vaš život odvija u vječnom sada, onda se usredotočite na to vječno sada svaki dan i pokušajte se toga držati za neko vrijeme (“kucanje na vrata”). Jednog dana vrata će se otvoriti i vidjet ćete: „T0 je isto na obje strane. Bog je imanentan, kao i transcendentan …

Široka realizacija bezvremenog (apsoluta, stvarnosti) mogla bi biti os koja pokreće globalno duhovno buđenje. To će iz ljudi izvući najbolje i dati toliko potrebnoj „mudrosti“ priliku za promjenu svijeta.

Dakle, moj savjet – nemojte odbaciti svoj sat, ali pokušajte živjeti iz vječnog SADA

Hans Meijer , suradnik Waking Times

O autoru

Hans Meijer je autor „Inicijacije u stvarnost“ i mistik koji je „iniciran u stvarnost“ u svojoj 21. godini. Prvih 10 godina nakon njegove inicijacije autor je posvetio integraciji „božanskog znanja“ u svoj svakodnevni život, ne govoreći nikome o tome. Postao je računovođa i zasnovao obitelj. Radi svog posla živio je osam godina u Curacau (Karibi), gdje je počeo predavati ( 1975.). Vrativši se u Nizozemsku ( 1977.) nastavio je predavati i razvio je radionice s “inicijacijom” kao ciljem. Već više od 20 godina predaje “drevnu duhovnu mudrost” u Nizozemskoj. 2000.te je završio svoju svjetovnu karijeru i povukao se u francuske Pirineje. Posjetite njegovu web stranicu , www.initiationintoreality.com

Ovaj članak je ponuđen pod Creative Commons licencom. Možete ga ponovno objaviti bilo gdje ukoliko dodate atribuciju autora, a tekst i linkovi ostanu neizmijenjeni.

2012-transformacijasvijesti.com

PODIJELI
Prethodna objavaDeepak Chopra i kvantna svijest – Mi smo zatočeni u prividnoj realnosti!
Slijedeća objava20 stvari koje istinski dobar partner neće uraditi
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here