Bivša urednica Voguea: “Pothranjene djevojčice s izgledom dječaka kolapsiraju i jedu papirnate maramice!”

6274

52




Modna industrija je surov posao. Jedna od onih koji su u njoj, bivša urednica australskog Voguea, Kirstie Clements opisuje kulturu opsjednutu mršavošću u kojoj gladni modeli jedu papirnate maramice i pribjegavaju operaciji kada dijeta nije dovoljna.

Kirstie Clements

Jedan od najkontroverznijih aspekata modnih časopisa i modne industrije su modeli. Preciznije, bitno je koliko su mladi i mršavi. To je tema koja nastavlja stvarati beskrajnu raspravu, u tisku i u zajednici.

Pošto sam bila urednica australskog Voguea, moje je mišljenje bilo stalno traženo o tim pitanjima, a slike koje smo stavili u časopis bile su pomno promatrane. To je opasna tema, a ispod površine postoje mnoge neugodne istine o kojima se javno ne raspravlja ili se ne priznaju, piše The guardian.

Kad sam se kasnih osamdesetih godina počela baviti modelima, obično smo pronalazili lokalne djevojke po bazenima, koje su bile prirodno vitke, imale su sjajnu kožu, sjajnu kosu i puno energije. Jele su malo, ali sigurno su jele. Nisu bile kost i koža. Mislim da nitko ne vjeruje da model može jesti sve što želi, ne vježbati i ostati u besprijekornoj veličini 8 (osim kada su vrlo mladi) pa bez obzira na režim koje su ove djevojke slijedile, održavao ih je zdravima.

39

Ali počela sam prepoznavati znakove da drugi modeli koriste različite metode kako bi ostali vitki. Odijevala sam model iz SAD-a na snimanju i primijetila sam ožiljke na njenim koljenima.

Kad sam je upitala odakle joj ožiljci, rekla je nonšalantno: “O, da, zbog toga što sam uvijek tako gladna, često padam u nesvijest.” Mislila je da je normalno padati u nesvijest svaki dan, a ponekad više od jednog puta.

Na drugom snimanju razgovarala sam s jednim od najboljih australskih modela tijekom ručka. Upravo je preselila u Pariz i dijelila mali stan s drugim modelom. Pitala sam je kako to funkcionira. “Doista imam mnogo vremena”, rekla je, uzevši salatu. “Moja cimerica je ‘model za probu odjeće’, tako da je u bolnici na infuziji puno vremena.”

Model na kojem se isprobava odjeća je onaj koji se koristi u vrhunskim dizajnerskim ateljeima, te se po njemu dizajnira odjeća. To što se za primjer idealnog oblika tijela koristi takav model, žena na rubu hospitalizacije od izgladnjivanja, je zastrašujuće.

Što sam duže radila s modelima, uskraćivanje hrane mi je postalo očitije. Cigarete i dijetna cola bile su glavne prehrambene namirnice. Ponekad biste vidjeli znakove otkrivanja anoreksije, kada bi djevojka dobila svijetle dlačice na licu i rukama zbog toga što se njeno tijelo borilo da ostane toplo. Nikad, u svojoj karijeri, nikad nisam čula da model kaže “Vruće mi je”, čak i ako bih ju je omotala u krzno i ​​stavila je u sredinu pustinje.

75



Društvo je razumljivo zabrinuto zbog problema oko slike tijela i poremećaja prehrane te opasnih i nerealnih poruka koje se šalju mladim ženama putem modnih časopisa. Kada se radi o tome koga bi se trebalo kriviti za prikaz pretjerano mršavih modela, urednici časopisa nalaze se izravno na liniji vatre, ali stvari su malo složenije od toga.

“Model za probu odjeće” započinje modni proces: dizajnerska odjeća kreirana je po živom hodajućem kosturu, ljudskoj vješalici.

Nekolicina dizajnera ima modele koji su zaobljeni ili niski modeli. Te se zbirke zatim šalju na pistu, koju nose visoki, tanki modeli jer dizajneri žele vidjeti da odjeća pada. Tu su zatim i casting direktori i stilisti koji imaju viziju žene koja treba nositi tu odjeću.

Uglavnom žele da je vrlo mlada, neobična, visoka 6 stopa (183 cm) i građena kao dječak u predpubertetu (špekulira se da je to zbog toga jer je većina vodećih ljudi u modnoj industriji gay).

Previše je jednostavno kriviti ljude koje mrze žene, iako u nekim slučajevima vjerujem da je kritika zaslužena. Neke muške modne dizajnere želim osobno zadaviti. No, postoje mnogi urednici modnih časopisa koji produžuju stereotip, žene koje i same često imaju poremećaj prehrane.

39

One su tako oduševljene kako odjeća sjajno izgleda u veličini 4, da ne mogu vidjeti inherentnu opasnost koju šalje ta poruka. Ne može se zanijekati da vizualno odjeća bolje pada na mršavom tijelu, ali postoji mršavo i postoji zastrašujuće mršavo.

Unatoč prosvjedima žena koje prepoznaju opasnost od prikaza bilo kojeg tipa tijela kao “savršenog”, situacija se ne poboljšava. Ako se osvrnete na uzbudljive dane krajem 80-ih i ranih 90-ih, kada su vladali modeli poput Cindy Crawford, Eve Herzigove i Claudie Schiffer, one su izgledale kao žene s oblinama u usporedbi s današnjim modelima koji izgledaju kao čačkalice.

U protekle tri godine bilo je razdoblja kada su neke od djevojaka na pisti bile toliko mlade i mršave, a cipele koje su nosile bile su ekstremno visoke da je sve izgledalo kao pravo barbarstvo. Gledala bih revije s ruba svog sjedala, prestrašena i zabrinuta. Nije mi bilo ugodno svjedočiti  takvom zlostavljanju tinejdžera gotovo na mjestu kolapsa.

Nakon revije, kolekcija je dostupna za tisak i mogu početi s fotografiranjem. To su uzorci s kojima svi radimo i oni su očito veličine modela koji ih je nosio na pisti. Dakle, stilist mora uzeti model koji će se uklopiti u ove sitne veličine. A one su postale manje nego što su bile ranih 90-ih. Imamo couture haljine koje dolaze iz Europe, a toliko su male da podsjećaju na haljine za krštenje.

75



Nema većih dostupnih uzoraka, a dizajner vjerojatno ne želi gledati svoju odjeću na većim ženama. Mnoge modne marke se gnušaju ideje da se proizvodi veličina 14, a zasigurno ne bi željele vidjeti to na stranicama renomiranog magazina.

Kao urednica Voguea, bila sam mišljenja da ne trebamo uvijek nužno prikazivati ​​veličine 14-plus modela. To je modni časopis; predstavljamo odjeću. Uvjerena sam da inteligentni čitatelj razumije da je odabran određeni model jer dobro nosi odjeću. Neka odjeća odgovara zaobljenijim djevojkama, neka ne.

Ne vidim nikakav problem u prikazivanju zdrave, australske veličine 10 [UK 8-10]. No, kako su veličine uzoraka s revija postale manje, 10 nije više bila opcija, a djevojke su se drastično trudile ostati u igri.

To je krajnji začarani krug. Model koji dobije nekoliko kilograma ne može ući u uzorak veličine s castinga i dobiva ukor njezine agencije. Ona započinje dijetu, gubi težinu, a svi je hvale kako izgleda dobro. No, umjesto da ostane na toj težini i pokušava je zadržati pažljivom prehranom i tjelovježbom, ona misli da će je ako izgubi još više kilograma to učiniti još poželjnijom. Nitko joj ne govori da prestane.

52




Djevojke koje ne mogu smanjiti grudi dijetom otići će na kirurški zahvat. Zatim ulaze u opasne obrasce ponašanja koje industrija – šokantno – počinje prihvaćati kao nešto normalno. Imali smo naziv za ovo u uredu.

Kada bi se model, koji je dobivao dobar posao u Australiji, izgladnjivao i smršavio dvije veličine kako bi mogao otići na revije u zemlje preko oceana – prvi korak u međunarodnoj karijeri – rekli bismo u uredu da će postati “Pariški mršava”. Ovo sumnjivo postignuće uglavnom je bilo popraćeno promjenama raspoloženja, ekstremnim zamorima, jadnom prehranom, a ponekad i samoozljeđivanjem. Sve to kako bi stala u uzorak Balenciage.

Nemaju svi modeli poremećaj u prehrani, ali ja bih rekla da ipak svaki model ne jede onoliko koliko bi htio. Godine 1995. na castingu za snimanje u studiju u Parizu upoznala sam prekrasnu djevojku, ruski model, i primijetila sam da do sredine poslijepodneva nije pojela ništa (uvijek poslužujemo hranu).

Njezina energija je blijedjela pa sam predložila da napravi pauzu kako bi mogla nešto pojesti. Odmahnula je glavom i odgovorila: “Ne, ne, moj posao je ne jesti.” To je bila jedna od samo nekoliko rečenica koje je znala reći na engleskom.

75



Nekoliko godina kasnije bukirali smo još jednu rusku djevojku koja se također izgladnjivala na putu za  Marakeš. Kad je cijeli tim izašao na večeru, ništa nije naručila, ali glad bi je svladala pa bi pokupila male komadiće hrane s tuđih tanjura. Vidjela sam da se to događa na mnogim izletima. Modeli nekako racionaliziraju da, ako nisu ništa naručili, onda zapravo nisu unijeli kalorije.

Mogu reći bukeru u njihovoj agenciji prije spavanja da su jeli samo salatu. Do kraja putovanja, nije imala energije čak ni da sjedne; jedva je držala oči otvorenima. Zapravo smo ju polegli pokraj fontane da bi napravili zadnje fotografije.

Godine 2004., modna sezona u kojoj se očekivalo da će djevojke biti osobito mršavo – koščate, ručala sam u New Yorku s vrhunskom agenticom koja je povjerljivo izrazila svoju zabrinutost meni, jer nije htjela biti ona koja bi otkrila zavjeru. “Postaje ozbiljno”, rekla je. Spustila je ton i pogledala kako bi vidjela može li netko s obližnjih stolova čuti ono što govori.

“Vrhunski direktori castinga zahtijevaju da modeli budu sve tanji i tanji, imam četiri djevojke u bolnici, a neke druge su pribjegavale konzumiranju papirnatih maramica, očito su nabubrile i napunile trbuh.”

39

Bila sam užasnuta kada sam čula što industrija skriva i osjećala sam se kao suučesnik. Svi smo bili suučesnici. No, iz mog iskustva, praktički je nemoguće dobiti priznanje od fotografa ili modnog urednika – muškarca ili žene – kakve su posljedice zapošljavanja vrlo mršavih djevojaka. Ne žele. Za njih, to je sve drama fotografije. Oni se uvjeravaju da su djevojke samo genetski blagoslovljene ili su postigle takav izgled jogom ili su jele goji bobice.

Čekala sam na svoju prtljagu s modnim urednikom nakon izleta i primijetila sam ženu koja je stajala u blizini. Bila je najmršavija osoba koju sam ikada vidjela i osjetila sam bolno suosjećanje. Pokazala sam je uredniku koji je promotrio jadnu ženu i onda je rekao: “Znam da zvuči strašno, ali mislim da izgleda stvarno super.” Industrija je prepuna ove razine tjelesne dismorfije.

U mojim ranijim godinama u časopisu nije bilo minimalne dobne granice za modele, a bilo je i slučajeva kada su korištene djevojke mlađe od 16 godina. Pod mojim uredništvom, modni ured pronašao je novi omiljeni model – Katie Braatvedt, 15-godišnjakinju s Novog Zelanda. Imali smo ugovor: ideja je bila da Vogue štiti djevojke na početku njihove karijere.

No, u travnju 2007. na naslovnicu sam stavila Katie koja je stajala u kućici na stablu u haljini Alex Perryija. Primila sam bujicu prosvjeda, od čitatelja i medija, optuživši nas za seksualiziranje djece.

52




Duboko sam raspravljala o tom pitanju, tvrdeći da su fotografije trebale biti nevine i šarmantne, ali na koncu sam se morala složiti s čitateljima. Osjećala sam se glupo čak i pokušavajući to opravdati. Odmah sam pokrenula politiku da nećemo zaposliti modele ispod 16 godina.

Vogue je od tada pokrenuo međunarodni projekt Zdrava inicijativa, pokrenut od strane glavne urednice američkog Voguea Anne Wintour, koja zabranjuje korištenje modela ispod 16 godina i obećava da neće koristiti modele za koje se zna da pate od poremećaja u prehrani. Prvi dio možete kontrolirati. Drugi je nevjerojatna glupost, jer ako ne pratite njihovu prehranu 24 sata dnevno, jednostavno ne možete biti sigurni.

U tim godinama nisam imala veze s Wintour, u nekoliko navrata smo se upoznale, a njezina rezerviranost je bila opipljiva. Poštovanje i pažnju koju zahtjeva od ljudi je nevjerojatna. Čini se da postoje neka psihološka stanja koji uzrokuju da naizgled zdrava i uspješna odrasla osoba pada po podu u njezinoj nazočnosti. Nije samo poštovanje – to je nešto drugo. Ljudi se zapravo žele bojati.

Nakon što bi me upoznali, ljudi bi često rekli: “Ti si tako draga i normalna” – i često bih osjetila malo razočaranje, želeći da sam malo više poput Wintour. Nikad ne bih mogla pobijediti. Očekivalo se da budem zastrašujuća ili snob. A ja ne smatram da sam i jedno od toga dvoje.

39

Biti urednik Voguea je neizvjesno. To je posao koji svi žele u industriji, a većina ljudi je uvjerena da to mogu učiniti bolje. Bila sam više stroga prema sebi od bilo koga drugog kada bih pogriješila, a kad si urednik Voguea, vaše pogreške su javne.

Tradicionalno izdavaštvo pod stresnim je pritiskom, a kada dođe do pada prihoda i čitateljstva, odluke se donose kako bi se radikalno smanjili troškovi i kako bi se učinilo sve da oglašavač bude zadovoljan. Za mene je to opasno. Još uvijek vjerujem u čaroliju.

ATMA – Pripremila: Suzana Prnjak

27 OSHO: MOĆ LJUBAVI

OSHO: MOĆ LJUBAVI - SUŠTINA ŽIVLJENJA

Između rođenja i smrti najvažnija stvar koja se može dogoditi čovjeku jest ljubav

Zaljubljivanje je jedan od najvažnijih ljudskih događaja kroz koje prolazimo, ali o njemu nikada ne učimo u školi.

U knjizi Moć ljubavi, Osho nam pomaže da usmjerimo svoju potragu za ljubavi tako da proširimo naš pogled – pokazujući nam da ljubav ima mnogo manifestacija i ne staje sa drugom osobom. Jedna manifestacija ljubavi je meditacija, iskustvo koje mijenja život i dozvoljava cvjetanje prave ljubavi unutar pojedinca i prema drugima.

152 stranice, format: 15×23

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.