Knjiga “Bolest kao put” ne govori o bolesti, nego zdravlju, tome kako ga stalno imati, kako živjeti svjesno, sretno, slobodno i cjelovito. Bolest nije ništa drugo nego druga strana zdravlja koja se događa samo zato da nas vrati na put prema nama samima. Bolest nije nužnost i može se spriječiti. Zdravlje je prirodno stanje, kao disanje. Jedini način da ga stalno imamo je da svjesno živimo, u skladu sa sobom, da znamo tko smo, kuda idemo i što želimo.

“Bolest je stanje čovjeka koje upućuje na činjenicu da čovjek u svojoj svijesti više nije u redu, odnosno u harmoniji. Taj gubitak unutarnje ravnoteže manifestira se u tijelu kao simptom. Simptom tako postaje signal i nositelj informacija, jer on svojim nastupanjem prekida dosadašnji tijek našeg života te nas tjera da mu poklonimo pozornost. Simptom nam signalizira da smo bolesni kao ljudsko, kao duhovno biće, tj. da smo izgubili ravnotežu svojih unutarnjih snaga. Simptom nas izvješćuje o tome da nam nešto fali.

Što vam fali? Ili, što imate? To su pitanja koja liječnici uobičajeno pitaju bolesnike. Oni na to pitanje odgovaraju onim što imaju, npr. „imam bolove“. Oba pitanja odgovaraju bolesniku. Bolesniku uvijek nešto fali i to u njegovoj svijesti. Kad mu ne bi nedostajalo ništa, on bi bio zdrav, tj. čitav i savršen. Ako mu nedostaje nešto da bi bio zdrav, on je ne-zdrav, dakle bolestan. To bolovanje pokazuje se u tijelu kao simptom da čovjek nešto ima. Tako je ono što se ima izraz za ono što nam fali. Fali nam svijesti i zato imamo simptom.

Kad čovjek jednom shvati razliku između bolesti i simptoma, iznenada će se promijeniti njegov temeljni stav i odnos prema bolesti. Simptom više neće promatrati kao velikog neprijatelja, čije mu je suzbijanje i uništenje najviši cilj, nego će u simptomu otkriti partnera koji mu može pomoći pronaći ono što nedostaje i time zapravo prevlada bolest. Simptom postaje nekom vrstom učitelja koji pomaže da se pobrinemo za vlastiti razvoj i osvještavanje, a može pokazati i mnogo strogoće i neumoljivosti ne poštujemo li taj naš najviši zakon. Bolest poznaje samo jedan cilj – pustiti nas da ozdravimo.

Simptom nam moze reći što nam još nedostaje na tom putu, ali pretpostavlja da razumijemo jezik simptoma. Ponovno ovladavanje kažemo zato jer taj jezik odavna postoji pa ga ne treba pronalaziti, nego samo naći. Naš cjelokupni jezik je psihosomatski, što znači da zna za sprege između tijela i psihe. Naučimo li ponovno osluškivati to dvostruko dno našeg jezika uskoro ćemo moći čuti naše simptome kako govore i razumjeti ih. Naši simptomi imaju nam reći više i vaznije stvari od naših bliznjih, jer oni su intimni partneri, u cijelosti pripadaju nama i jedini su koji nas zaista poznaju.




Na taj način nastaje iskrenost koja se ne podnosi posve lako. Naš najbolji prijatelj nikad se ne bi usudio tako iskreno i neuvijeno nam istresti u lice našu istinu kao što to svaki put čine simptomi. Nije dakle nikakvo čudo što smo zaboravili jezik simptoma, jer je neiskren život uvijek ugodniji. Međutim, simptomi neće nestati samo zato što ih nećemo slušati. Na neki način mi se uvijek bavimo njima. Usudimo li se osluhnuti ih i započnemo li komunikaciju sa njima, oni će postati nepotkupljivim učiteljem na putu prema ozdravljenju. Govoreći nam što nam zapravo nedostaje, upoznajući nas s temom koju još moramo svjesno integrirati pruzaju nam šansu da procesima učenja i osvještavanjem simptome u sebi samima učinimo izlišnima.

U tome je razlika između suzbijanja i transmutiranja bolesti. Ozdravljenje će proizaći isključivo iz transmutirane bolesti, a nikad iz pobijeđena simptoma, jer ozdravljenje već u jezičnom razumijevanju pretpostavlja da je čovjek postao zdraviji, dakle cjeliji, savršeniji. Ozdravljenje uvijek podrazumijeva približavanje zdravlju, onoj cjelini svijesti koju nazivamo i prosvjetljenjem. Liječenje se događa dodavanjem onog što nedostaje i zbog toga nije moguće proširenje svijesti. Bolest i ozdravljenje su pojmovni parovi koji se odnose samo na svijest i ne mogu se primijeniti na tijelo – tijelo ne može biti ni bolesno ni zdravo. U njemu se mogu zrcaliti samo odgovarajuća stanja svijesti.

Thorwald Dethlefsen, Ruediger Dahlke – “Bolest kao put”