Mjesec se sprema u zagrljaj Sunca. Dočekuje nas eklipsa. Retrogradna Venera hvata podršku Saturna. Stvar svega je u strpljenju. Načinu na koji možeš sačekati. Saslušati. Utišati sebe.
Sastaviti mir kad te rastavlja. Izmiriti svađu. Pokušati razumjeti. Dati truda sebi. Drugima. Svemu što jesmo. Ljude srećemo u svakakvim njihovim izdanjima. Trebamo ih sresti baš takve. Tamo gdje jesu.
Ne ondje gdje mi mislimo da trebaju biti, na načine na koje ih mi želimo gledati. Možeš se potruditi i kad ne možeš, jer uvijek možeš.
Samo se ljudima ne da. Zašto bi radili na nečemu što imaju, kad mogu odbaciti svaki trud i krenuti ispočetka. Promijeniti partnere, veze, odnose. Nije stvar u početcima. Oni su uvijek isti.
Lakši na svoje načine. Trebaš naučiti, ući u nešto. Prihvatiti to do kraja i nositi naprijed. Krenuti iznova iste stvari, započinjati odnose, prekidati kad se pojave problemi, to je lako.
To kretanje iznova nije ništa novo. Na to si navikao. To je poznato. To je siguran bijeg u područje koje znaš. Treba naučiti ostati u nečemu sto te uči. U prostorima koje nisi obišao.
I situacijama koje nisu idealne. U ljudima. S ljudima s kojima jesi. Misliš da to ne može biti ništa novo? Može. Ako iznova sebi dopustiš da se raduješ upoznavanju jedne osobe na sve načine na koje bi upoznao možda nekog drugog, trećeg, petog.
Nije stvar upoznavanja stotinu ljudi. Stvar je upoznavanja one jedne osobe. Svaki čovjek može biti dovoljno zanimljiv ako mu daš priliku da ga upoznaš cijelog.
U kozmetičkom salonu sjedi čovjek od 80-tak godina. Čeka svoju ženu. Mogao je otići već mnogo puta. Prošetati dosadu. Ubiti vrijeme.
Mogao je to napraviti godinama prije. Ali nije. Tu je. Sjedi i čeka. Strpljivo. I cijela poanta je u tome.
U onome tko te čeka kad možda nitko drugi ne bi. Tko te dočeka kad ne bi dočekao ni sam sebe.
