13. tithi – Krišna Trijodaši
Čandra ili Mjesec u nakšatri Dhaništa

Priroda današnjeg dana je “svjetlo spoznaje”.

Prije četiri tisuće godina postojao je čovjek sasvim nalik vama i meni, a živio je u Indiji na obali rijeke Sarasvati. Čovjek je učio kako bi postao veliki jogin, da bi naučio znanje svojih predaka, ali nije se u potpunosti slagao sa svim što je učio. U svome je srcu osjećao da se tu mora kriti nešto više.

Jednoga dana, dok je spavao u špilji, sanjao je da promatra svoje vlastito tijelo. Izašao je iz špilje u noći mladoga mjeseca. Nebo bijaše bistro, i ugledao je milijune zvijezda. Tada se u njegovoj unutrašnjosti dogodilo nešto što je njegov život zauvijek preobrazilo. Pogledao je svoje ruke, osjetio svoje tijelo i začuo svoj vlastiti glas kako progovara: “Načinjen sam od svjetlosti; načinjen sam od zvijezda”.

Ponovno je pogledao zvijezde, a onda je shvatio da nisu zvijezde izvor svjetlosti, nego da svjetlost stvara zvijezde. “Sve je stvoreno od svjetlosti”, rekao je “a prostor između njih nije prazan”. I spoznao je da je sve što postoji jedno živo stvorenje, a da je svjetlost glasnik života, jer je živo, i u njemu su sadržana sva znanja. Tada je shvatio da, iako bijaše načinjen od zvijezda on sam nije zvijezda. “Ja sam između zvijezda”, razmišljao je. “Zvijezde i planete samo utječu na mene jer sam izgrađen od iste tvari koja je njihov sastavni dio”.

Tako je nastao jyotish, znanje o svjetlu i zvijezdama, a čovjek je postao poznati vedski mudrac Parašara, začetnik vedske astrologije.

Evo što je još otkrio: sve što postoji očitovanje je jednoga živoga stvora kojega nazivamo Bogom. Sve je Bog. I zaključio je da je ljudska spoznaja tek svjetlo koje primjećuje svjetlo. Isto je tako spoznao da je materija zrcalo – zrcalo je sve ono što odražava svjetlost i od toga svijetla stvara slike – a svijet je obmane, iluzije, maye, san, upravo nalik dimu koji nam ne dopušta da uvidimo ono što doista jesmo. “Pravi mi smo čista ljubav, čista svjetlost”, govorio je.

Ta je spoznaja promijenila njegov život. Kad je jednom shvatio tko on doista jest, osvrnuo se oko sebe na druge ljude i na ostatak prirode i bijaše zaprepašten onim što je ugledao. U svemu je ugledao sebe – u svakom čovjeku, u svakoj životinji, u svakom drvetu, u vodi, u kiši, u oblacima, u zemlji. U tih je nekoliko trenutaka sve spoznao. Bijaše jako uzbuđen, a srce mu bijaše ispunjeno spokojem. Jedva je čekao da da svojim prijateljima ispriča što je otkrio. Ali nije bilo riječi kojima bi to mogao objasniti. Pokušavao je reći drugima, ali nisu ga mogli razumjeti. Uvidjeli su da se promijenio, da iz njegovih očiju i njegova glasa izbija nešto prekrasno. Zamijetili su da više nikoga i ništa ne prosuđuje. Više nije bio nalik nikome drugome.

Svakoga je mogao dobro razumjeti, ali nitko nije mogao razumjeti njega. Vjerovali su da je Božja inkarnacija, a on se nasmijao kad je to čuo i rekao: “To je istina. Ja sam Bog. Ali i vi ste isto tako Bog. Mi smo isti, vi i ja. Mi smo svjetlosne slike. Mi smo Bog”. Ali ljudi ga još ni tada nisu razumjeli. Sebe je zapažao u svima, ali nitko nije njega video kao sebe. I shvatio je da svi snivaju, ali bez svjesnosti, bez znanja o tome tko doista jesu. Nisu ga mogli sagledati kao same sebe, jer se između zrcala uzdizao zid magle ili dima. Tu maglu ili dim nazvao je Rahu i Ketu, prema drevnoj zmiji koja zaklanja spoznaju, ali je također možemo i ukloniti vlasitim duhovnim radom.

Tada je shvatio da će uskoro zaboraviti sve što je naučio. Želio je zapamtiti sve vizije koje je doživio tako da je pozvao svojeg učenika Maitreju koji je zapisao svo njegovo znanje. Jedan dio tog znanja je i znanje o jyotishu, znanje o čistom svjetlu i o utjecaju planeta na ljudski život.

Mario Piškur, jyotishi
www.vedskijyotish.com