U sljedećem članku napravit ću jedan, malo čudan, eksperiment. Pomiješat ću fragmente jedne knjige, dakle, dijelove jednog sasvim autoriziranog stava i pogleda s fragmentima jednog potpuno osobnog razmišljanja, ne povlačeći strogu granicu između citiranog i onog što je tim citiranjem promišljeno. To bi, kolokvijalno rečeno, bilo nešto poput, ne razgovora s autorom knjige već upravo razgovor sa samom knjigom. Neka mi oprosti autor fascinantne knjige koja će se njenim dobrim poznavateljima ukazivati samo u tim blijedim fragmentima pomiješanim s nesugestibilnim razmišljanjima – stoga promišljanjima, možda i moje malenkosti. A riječ „ukazivati“ sam namjerno naglasio jer je za predmet te „fragmentologije“ najpodesnije reći da se tijekom povijesti civilizacije od posljednja dva tisućljeća u najvećoj mjeri ukazivao – i on sam, a u inicijalnom stadiju religiozne povjesnosti i onaj sadržaj kojeg je u jednom trenu skrivao. A taj sadržaj je, ni više ni manje nego – Isusovo tijelo. Dakle, fragmentolozi moji, pogađate, riječ je o Torinskom platnu.

Vežite se, polijećemo…

Autor knjige već sedam godina živi s mišlju koja će se nekome, u najmanjem, učiniti nevjerodostojnom, ako ne heretičkom, a to je da pravi osnivači kršćanstva nisu bili ni Petar ni Pavao, pa čak ni Isus, nego Platno. Smjelo promišljeno, nekmoli izrečeno. Pobornici takvoga razmišljanja čak mogu iznijeti i tezu da Platno, ako je i izraslo iz mita i legende, što opet implicira da je bilo krivotvoreno, i dalje može zadržati toliku snagu da bude nosivim temeljem čitave jedne vjere, nevezano s tim koliko je snaga jednog Misterija izrasla iz snage dokazive ili nedokazive Materijalnosti. I nevezano za kontradiktornosti koje su tijekom povijesti, osobito suvremene, povremeno izbijale na površinu. A jedno od kontradiktornosti odnosi se na njegovo datiranje pomoću ugljika.

Strogo govoreći, u vezi s raspravom o Uskrsu, datiranje ugljikom je irelevantno. Koji god datum da se dobije kao rezultat, Platno je dokaz da, ako razapnete čovjeka na način zabilježen u Evanđeljima, operete mu tijelo prema židovskim običajima, zamotate ga u dugačku plahtu proizvedenu u skladu s tekstilnim tehnikama iz prvog stoljeća i zatim je uklonite nakon nekoliko dana, možete na tkanini stvorit maglovit, antropomorfni otisak. Stoga, makar se inzistira na tome da Platno mora biti srednjovjekovnog podrijetla, može se legitimno tvrditi da je točno ista tkanina mogla biti nađena u Isusovoj grobnici. To se može činiti pedantnim, ali razotkriva uzaludnost pokušaja da se karbonsko datiranje koristi kao argument protiv teorije o Platnu.

Onog nedjeljnog jutra Marija Magdalena i njezine pratilje otišle su do grobnice dovršiti pogreb i otkrile su sliku na pogrebnom pokrovu. Možemo biti sigurni da su priče o ukazanju ženama u grobnici u svojoj osnovi povijesne, jer žene ne bi bile glavni likovi u nekoj apologetskoj fikciji. Niti bi Platno bilo sačuvano da je pogreb bio dovršen. Međutim, ne moramo vjerovati u u malo vjerojatnu okolnost prazne grobnice. Nebitna za vjeru u Uskrsnuće, ideja da je Isusuvo tijelo nestalo najbolje se može razumjeti kao kasnije izmišljeni dodatak, motiv nadodan pričama o grobnici kako bi upotpunio vjerovanje u Uskrsnuće od krvi i mesa.

Pitanje zašto je Platno tijekom povijesti bilo relativizirano pa i potpuno odbacivano kao značajnija relevantnost, moglo bi se bolje rasvijetliti ako bi se donijela studija o interaktivnom razvoju ljudske mašte. Ono što je kao plod ljudske fantazije egzistiralo u prvom stoljeću, takovim ne mora biti u suvremenim uvjetima i obratno. Nisu li ljudi sve pojave u prirodi i u društvu od davnina u manjoj ili većoj mjeri povezivali s nadstvarnim ako ne božanskim znakovljem? Što bi se reklo: davali su mašti na volju. No, to je u mnogim slučajevima značilo i davanje realnosti na nevolju. Od takvih pojava prevelikog „zamagljivanja“ ili „projašnjavanja“ ljudske svijesti, nažalost, ni Platno nije bilo izuzeto. Sve dosad smatralo se normalnim i prihvatljivim da istraživači Novoga zavjeta ignoriraju Platno, ali taj stav niti je bio niti jest opravdan. Platno govori protiv svake teorije o Uskrsnuću koja niječe osnovnu povijesnost priča o grobnici, jer ono je dokaz da je Isus imao nepotpun pogreb, da su ljudi naknadno posjetili njegovu grobnicu i da je nakon nekoliko dana tijelo bilo odvojeno od plahte koja ga je obavijala. Platno pobija svaku teoriju koja uključuje krađu tijela, jer je malo vjerojatno da su kradljivci odnijeli tijelo ostaviviši za sobom tkaninu u koju je bilo zamotano. Ono također osporava „teoriju o nesvjestici“, ideju da je Isus preživio raspeće, jer je čovjek umotan u platno bio doista i istinski mrtav. Svi koji su se bavili proučavanjem Uskrsnuća zaključili su da je ta relikvija nevažna i tako sami sebe oslijepili za najvažniji dokaz koji im je na raspolaganju.

Početkom dvadesetog stoljeća veliki njemački teolog Rudolf Bultmann iznio je slavnu tvrdnju da nikad neće biti moguće otkriti što je bila iskra koja je potaknula kršćanstvo. Bio je djelomično u pravu s obzirom da, zbog prirode pisanih izvora, proučavanje Novoga zavjeta nije bilo u mogućnosti deducirati pravu prirodu Uskrsnuća. No, pogriješio je kad je mislio da nikada nećemo saznati izvor kršćanske objave. Taj izvor trenutačno leži u vatronepropusnom kovčegu u torinskoj katedrali – jedan stari komad lanene tkanine na kojemu se vidi, poput kakve prikaze, lik razapetog muškarca. Daleko od toga da se radi o nekoj srednjovjekovnoj krivotvorini, Torinsko je platno upravo taj predmet koji je prije dvadeset stoljeća potaknuo vjerovanje u Uskrsnuće i iznjedrio novu religiju, kršćanstvo.

Torinsko platno najkontroverznija je slika na svijetu, ono je alfa i omega cjelokupne kršćanske povijesti.

Ali jedan takav neporecivi Realitet koji ima takovu povijesno-religiznu snagu, dopušta, dapače i iska, čini nam se, druga i drugačija mišljenja.

Snaga veličanstvenog Misterija mu to dopušta. Ili fragment te Misterije.




Prethodna objavaBez straha
Slijedeća objavaObratite pažnju na… pozitivno!
Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.