Na spomen riječi guru, obično zamišljamo karikirani lik starca bizarna izgleda s dugom,  zamršenom bradom i lepršavom odjećom, koji meditira na daleke, ezoterične istine. Ili nam na um pada svjetski varalica koji iskorištava duhovnu lakovjernost mladih ljudi u potrazi za istinom (pogledaj Kumare).

Guru se obično povezuje s nekom duhovnom školom ili yogom kao osoba koju trebamo slijediti da  bismo ostvarili nekakav unutrašnji duhovni napredak.

Postavlja se logično pitanje… Ako se radi o našem osobnom duhovnom napretku, našem osobnom odnosu s Bogom, našem osobnom životu, je li nam nekakav vanjski medij uopće potreban?

Naravno, kao i u svemu na ovom svijetu, često se u tematiku ne ulazi dovoljno duboko pa se donose i površni zaključci. ‘Guru priča’ nije izuzetak…

 

Tko je guru?

Guru je netko tko nas poučava, tko oplemenjuje naše znanje i iskustvo. To je njegova primarna uloga. Ukoliko od guru-a ne primamo znanje i iskustvo te ga slijedimo zbog nekakve dogme, mode, tradicije ili lakovjernosti onda se cijeli koncept drži na vrlo klimavim nogama.

U smislu primanja znanja i iskustva možemo primjetiti kako te stvari možemo primiti od raznih osoba u našoj okolini, naših roditelja, prijatelja, pa čak i od životinja, prirode ili prirodnih pojava. Sve što nas okružuje može nas nečemu podučiti, što je zapravo i smisao ljudskog života. U tom kontekstu sve što nas okružuje može biti naš guru.

Također, često i u našem srcu možemo dobiti nekakve odgovore ili inspiraciju i to je također ‘guru u našem srcu’…

Ali zadržimo se ipak na onoj izvanjskoj manifestaciji gurua kao fizičke osobe koja se prihvaća kao duhovni učitelj.

Budući da živimo u svijetu u kojem smo okruženi varalicama i prevarantima, od političara i bankara do onih sitnih malih lopova ili smo jednostavno razočarani u svakodnevnim ljudskim odnosima u kojima često doživljavamo nepoštenje, nepovjerljivost, zavist i sl… potpuno je normalno da takvu skepsu projiciramo i na ideju duhovnog učitelja.

Međutim, kako u životu ipak nije sve crno, te je potrebno i detaljnije proučavanje, tako možemo doći i do pravih odgovora na ovu našu temu. Naš prvi savjet – prestanite biti površni! 😉 Jer ako smo uvijek povšrni onda nikad nećemo biti – duboki! 🙂

 

Sam svoj majstor

Isus Krist

Na svijet dolazimo sami, i s njega odlazimo sami… Sve u životu proživljavamo sami, čak iako smo u društvu. Sami smo i odgovorni za svoje postupke, sami smo kažnjavani ili nagrađivani.

Ali ipak, od mnogih vanjskih utjecaja primamo informacije kako bi opet u konačnici te informacije sami procesuirali na nama svojstven način.

U tom smislu, guru nije netko tko će stvari odraditi za nas. Nije dovoljno samo izvanjski prihvatiti guru-a i smatrati da je time naš duhovni cilj osiguran.

Na pr. mnogi ljudi na taj način prilaze Isusu Kristu. Smatraju da samim tim što su ga prihvatili, iako ne prave nikakve promjene u svom životu, dobijaju ‘spasenje od vječnog pakla’. Smatraju da Isus prihvaća sve njihove grijehe te da oni mogu nastaviti grješno živjeti.

Guru je učitelj. On nas poučava kako živjeti u ovom svijetu, a paralelno i njegovati svoj duhovni život. On je učitelj poput onoga u školi. On nas uči, ali neće govoriti za nas.

Također je zanimljiva poanta da, ako želimo učiti neki strani jezik, možemo odbaciti autoritet učitelja, ali naš će rezultat biti vrlo upitan. Autoriteti su u našem životu jako bitni jer ih, u konačnici ne možemo ni izbjeći, i jedino što nam ostaje jest saznati kako odabrati one prave, u svim aspektima naših života.

 

Kako prepoznati kvalificiranog guru-a?

Bhakti-Siddhanta Saraswati Thakur

Guru mora imati određene vrline kako bi bio vjerodostojan. U Vedama su detaljno opisane kvalifikacije vjerodostojnog duhovnog učitelja. Spomenut ćemo samo neke:

– ne smatra sebe Bogom
– smatra se slugom
– pripada vjerodostojnom učeničkom naslijeđu
– ovladava nagonima tijela i uma
– živi ono što govori
– ne mijenja znanje ili vjerodostojnu praksu kako bi dobio puno učenika
– oslobođen je požude, pohlepe, zavisti, gnjeva i iluzije …

Da, takve su osobe vrlo rijetke. One ne moraju biti savršene, jer savršeno u ovom svijetu ne postoji, ali njihov je karakter savršen ukoliko sebe smatraju samo instrumentom poruke koju prenose.

Budući je ova tematika vrlo duboka i ništa što mi kažemo ne može biti toliko duboko kao riječi pravog duhovnog učitelja, prenosimo odlomak iz knjige “Nauka o samospoznaji” A.C. Bhaktivedante Swamija Prabhupade, jednog vjerodostojnog i vrlo cijenjenog duhovnog učitelja bhakti-yoga škole. Moramo napomenuti kako su ponekad njegove naizgled oštre riječi znale pobuditi otpor u nekim tzv. duhovnim krugovima, ali od pravog guru-a i ne očekujemo da će nas samo tapšati po ramenu. On ima zadatak izbaviti nas iz iluzije materijalnog postojanja te njegove riječi znaju zvučati oštro, ali su uvijek izgovorene s ljubavlju i dubokim osjećajem poniznosti i poštovanja…

 

Uživajte… 🙂

 

* * *

 

Što je uistinu guru? Što on to zna, a mi ne znamo? Kako nas on prosvjetljuje?

Sri Srimad A.C Bhaktivedanta Swami Prabhupada

U jednom govoru održanom u Engleskoj 1973. godine, Šrila Prabhupada daje neke odgovore koji to razjašnjavaju.

om ajnana-timirandhasya
jnananjana-salakaya
caksur unmilitam yena
tasmai-sri-gurave namah

„Rodio sam se u najgušćoj tmini neznanja, a moj guru, moj duhovni učitelj, otvorio mi je oči bakljom znanja. Ponizno mu odajem poštovanje.”

Riječ ajnana znači „neznanje” ili „tama”. Kad bi se sva svjetla u ovoj sobi odjednom ugasila, ne bismo mogli reći gdje sjedimo mi, a gdje drugi. Tako bi nastala zbrka. Slično tome, svi se mi nalazimo u tami materijalnog svijeta, koji je svijet tamasa. Tamas ili timira znači „tama”. Ovaj je svijet taman i zato mu je potrebna svjetlost sunca ili mjeseca.

Međutim, iznad ove tame postoji drugi, duhovni svijet. Taj je svijet opisao Šri Krišna u Bhagavad-giti (15.6):

na tad bhasayate suryo
na sasanko na pavakah
yad gatva na nivartante
tad dhama paramam mama

„Moje vrhovno prebivalište ne osvjetljavaju sunce, mjesec, vatra ni elektricitet. Oni koji ga dostignu nikada se ne vraćaju u materijalni svijet.”

Gdje ima svjetla, nema tame

Dužnost je gurua da svog učenika izvede iz tame na svjetlo. U današnje vrijeme svatko pati zbog neznanja, kao što obolijeva zbog neznanja. Ako netko ne zna pravila higijene, neće znati što ga može zaraziti. Tako zbog neznanja biva zaražen i pati od bolesti. Kriminalac može reći: „Nisam poznavao zakon”, ali mu neće biti oprošteno ako počini zločin. Neznanje nije isprika. Dijete će dodirnuti vatru, ne znajući da će ga vatra opeći. Vatra ne misli: „Ovo je dijete i ne zna da ću ga opeći.” Ne, ne postoji nikakva isprika. Kao što postoje državni zakoni, tako postoje strogi zakoni prirode. Ti će zakoni djelovati čak i ako ne znamo za njih. Ako iz neznanja pogriješimo, moramo patiti. To je zakon. Bez obzira radi li se o zakonu države ili zakonu prirode, ako ga prekršimo, izlažemo se opasnosti da patimo.

Dužnost je gurua pobrinuti se da nijedno ljudsko biće ne pati u materijalnom svijetu. Nitko ne može tvrditi da ne pati. To nije moguće. U materijalnom svijetu postoje tri vrste patnje: adhyatmika, adhibhautika i adhidaivika. To su bijede koje potječu od materijalnog tijela i uma, od drugih živih bića i od prirodnih sila. Bol nam može zadavati um ili druga živa bića – mravi, komarci ili muhe – ili možemo patiti zbog djelovanja viših sila. Može vladati suša ili nastati poplava. Može biti previše vruće ili previše hladno. Tako priroda nameće razne vrste patnje. U materijalnom svijetu postoje tri vrste bijeda i svatko pati od jedne, dvije ili sve tri. Nitko ne može reći da je potpuno osloboñen patnje. Možemo se, stoga, zapitati zašto živo biće pati. Odgovor glasi: iz neznanja. Ono ne misli: „Pogrešno postupam i vodim grješan život; zbog toga patim.” Zato je prva dužnost gurua izbaviti svog učenika iz ovog neznanja. Djecu šaljemo u školu kako bismo ih spasili od patnje. Ako ne dobiju naobrazbu, bojimo se da će u budućnosti patiti. Guru vidi da je patnja posljedica neznanja, koje se uspoređuje s tamom.

Kako osoba u tami može biti spašena? … Svjetlošću.

Guru uzima baklju znanja i iznosi je pred živo biće obavijeno tamom. To znanje oslobađa živo biće patnje koju uzrokuje tama neznanja.

Učeničko naslijeđe

Guru je jedan

Netko se može zapitati je li guru apsolutno potreban. Vede nas obavještavaju da jest:

tad-vijnanartham sa gurum evabhigacchet
samit-panih srotriyam
brahma-nistham
(Mundaka Upanišada 1.2.12)

Vede nam nalažu da potražimo gurua. Određenog gurua, ne bilo kojega gurua. Guru je jedan, jer pripada učeničkom naslijeđu. Učenje koje su Vyasadeva i Krišna naučavali prije pet tisuća godina još se i danas naučava. Nema razlike između ta dva učenja. Iako je mnogo tisuća acarya došlo i otišlo, poruka je jedna. Ne postoje dva prava gurua, jer pravi guru ne govori drugačije od svojih prethodnika. Neki duhovni učitelji kažu: „Po mome mišljenju trebaš tako postupiti”, ali to nije guru. Takvi tobožnji gurui obični su nitkovi. Pravi guru ima samo jedno mišljenje – mišljenje koje su iznijeli Krišna, Vyasadeva, Narada, Arjuna, Šri Caitanya Mahaprabhu i Gosvamiji.Prije pet tisuća godina, Gospodin Šri Krišna izgovorio je Bhagavad-gitu, a Vyasadeva ju je zapisao. Šrila Vyasadeva nije rekao: ,To je moje mišljenje.'” Napisao je – sri bhagavan uvaca: „Svevišnja Božanska Osoba reče.” Sve što je Vyasadeva napisao, prvobitno je izgovorila Svevišnja Božanska Osoba. Šrila Vyasadeva nije iznio svoje mišljenje. Stoga je Šrila Vyasadeva guru. On ne tumači pogrešno Krišnine riječi, već ih prenosi onako kako su izgovorene. Ako šaljemo brzojav, osoba koja isporučuje brzojav ne treba ga ispravljati ili mu nešto dodavati. Jednostavno ga predaje. To je dužnost gurua. Guru može biti ova ili ona osoba, ali poruka je ista. Zato se kaže da je guru jedan.

U učeničkom naslijeđu ponavljaju se iste pouke. U Bhagavad-giti (9.34) Šri Krišna kaže:

man-mana bhava mad-bhakto
mad-yaji mdm namaskuru
mam evaisyasi yuktvaivam
atmanam mat-parayanah

„Uvijek misli na Mene, postani Moj bhakta, odaji Mi poštovanje i obožavaj Me. Tako ćeš, potpuno svjestan Mene, sigurno doći k Meni. ”

Te iste upute su ponovili svi acarye, kao što su Ramanujacarya, Madhvacarya i Caitanya Mahaprabhu. Šestorica Gosvamija prenijeli su istu poruku, a mi jednostavno slijedimo njihove stope. Nema nikakve razlike. Mi ne tumačimo Krišnine riječi izjavljujući: „Po mome mišljenju, bojno polje Kuruksetra predstavlja ljudsko tijelo.”

Ja sam Bog!?

Takva tumačenja izlažu nitkovi. U svijetu ima mnogo nitkovskih gurua koji iznose vlastita mišljenja, ali mi možemo izazvati bilo kojeg nitkova. Nitkovski guru može reći: „Ja sam Bog” ili „Svi smo mi Bog.” To je u redu, ali trebamo saznati iz rječnika što znači riječ Bog. U većini rječnika naći ćemo da riječ Bog ukazuje na Vrhovno Biće. Stoga takva gurua možemo zapitati: „Jesi li ti Vrhovno Biće?” Ako to ne može shvatiti, trebamo potražiti značenje riječi vrhovno. Svaki će rječnik nas obavijestiti da vrhovno znači „najveći autoritet”. Tada ga možemo upitati: „Jesi li ti najveći autoritet?” Takav nitkovski guru, iako se proglašava Bogom, ne može odgovoriti na takvo pitanje. Bog je Vrhovno Biće i najviši autoritet. Nitko Mu nije ravan, niti je itko od Njega veći. Pa ipak, ima mnogo guru-bogova, mnogo nitkova koji tvrde da su Svevišnji. Takvi nam nitkovi ne mogu pomoći da izađemo iz tmine materijalnog postojanja. Ne mogu osvijetliti našu tamu bakljom duhovnog znanja.

Vjerodostojan će guru jednostavno predstaviti ono što vrhovni guru, Bog, kaže u vjerodostojnim spisima. Guru ne može mijenjati poruku učeničkog naslijeđa. Moramo shvatiti da Apsolutnu Istinu ne možemo naći istraživanjem. Sam Caitanya Mahaprabhu rekao je: „Moj Guru Maharadža, moj duhovni učitelj, smatrao Me velikom budalom.” Onaj tko ostane velika budala pred svojim guruom i sam je guru. Ali ako tvrdi: „Ja sam tako napredan da mogu bolje govoriti od svoga gurua”, onda je običan nitkov.

Šri Krišna kaže u Bhagavad-giti (4.2):

evam parampara-praptam
imam rajarsayo viduh
sa kaleneha mahata
yogo nastah parantapa

„Tko se ovaj nauzvišeniji nauk prenosio lancem učeničkog naslijeđa i sveti su ga kraljevi shvatili na taj način. No s vremenom se učeničko naslijeđe prekinulo i zato se čini da je znanje u svom izvornom obliku izgubljeno.”

Zašto bismo ‘imali’ guru-a?

Prihvaćanje gurua nije stvar mode. Onome tko ozbiljno želi shvatiti duhovni život potreban je guru. Guru je prijeko potreban, jer osoba mora biti veoma ozbiljna da bi shvatila duhovni život, Boga, pravilno djelovanje i svoj odnos s Bogom. Kad ozbiljno želimo to shvatiti, potreban nam je guru. Ne bismo trebali prići guruu samo zato što je to trenutačno u modi. Mora biti prisutno predavanje, jer bez predavanja ne možemo ništa naučiti. Ako priđemo guruu samo da bismo ga izazvali, nećemo ništa naučiti.

U Bhagavad-Giti, Arjuna prihvaća Krišnu kao svog duhovnog učitelja.

Moramo prihvatiti gurua na isti način na koji je Arjuna prihvatio svoga gurua, samog Šri Krišnu:

karpanya-dosopahata-svabhavah
prcchami tvam dharma-sammudha-cetah
yac chreyah syan niscitam bruhi tan me
sisyas te ‘ham sadhi mam tvarh prapannam

„Ne znam više što je moja dužnost. Zbog bijedne sam slabosti srca izgubio svu pribranost. U tom stanju, molim Te, kaži mi što je najbolje za mene. Sada sam Tvoj učenik i duša predana Tebi. Molim Te, pouči me.” (Bhagavad-gita 2.7)

To je proces prihvaćanja gurua. Guru je predstavnik Krišne i prethodnih acarya. Krišna Kaže da su svi acarye njegovi predstavnici. Zato guru-u trebamo ukazati jednako poštovanje kao Bogu. Višvanatha Cakravarti Thakura piše u svojoj molitvi upućenoj duhovnom učitelju – yasya prasadad bhagavat-prasadah: „Milošću duhovnog učitelja osoba prima Krišnin blagoslov.” Predajući se vjerodostojnu guruu, predajemo se Bogu. Bog prihvaća naše predavanje guruu.

U Bhagavad-giti (18.66) Krišna nalaže:

sarva-dharman parityajya
mam ekam saranam vraja
aham tvam sarva-papebhyo
moksayisyami ma sucah

„Napusti sve vrste religija i samo se predaj Meni. Oslobodit ću te svih posljedica grijeha. Ne boj se.”

Netko može reći: „Gdje je Krišna? Predat ću se Njemu.” Ali ne, prvo se trebamo predati Krišninu predstavniku; potom se predajemo Krišni. To je proces. Zato se kaže – saksad dharitvena samasta sastraih: guru je jednako dobar kao Bog. Kad odajemo poštovanje guruu, odajemo poštovanje Bogu. U nastojanju da postanemo svjesni Boga trebamo naučiti odavati poštovanje Bogu kroz Božjeg predstavnika. U svim je šastrama (vjerodostojnim spisima) objašnjeno da je guru jednako dobar kao Bog, ali guru nikad ne kaže: „Ja sam Bog.” Učenik je dužan odati poštovanje guru-u, kao što odaje poštovanje Bogu, ali guru nikad ne misli: „Moji mi učenici ukazuju jednako poštovanje kao Bogu; zato sam postao Bog.” Čim to pomisli, postaje pas, umjesto Bog. Višvanatha Cakravarti kaže: kintu prabhor yah priya eva tasya. Guru-u se ukazuje jednako poštovanje kao Bogu, jer je najpovjerljiviji sluga Boga. Bog je uvijek Bog, a guru je uvijek guru. Po pravilima oslovljavanja, Bog je obožavani-Bog, a guru je Bogobožavatelj (sevaka-bhagavan). Zato se guru oslovljava kao prabhupada. Riječ prabhu znači „gospodin”, a pada znači „položaj”. Tako prabhupada znači „onaj tko je prihvatio položaj Gospodina”. Smisao je isti kao u stihu saksad dharitvena samasta sastraih.

Guru nam je potreban samo ako ozbiljno želimo shvatiti znanost o Bogu. Ne bismo trebali imati gurua samo iz mode. Onaj tko je prihvatio gurua govori inteligentno. Nikad ne govori gluposti. To je znak prihvaćanja vjerodostojna gurua. Duhovnom učitelju trebamo odavati poštovanje, ali trebamo zapamtiti i kako trebamo izvršiti njegove naredbe. U Bhagavad-giti (4.34) Šri Krišna nas osobno poučava kako trebamo pronaći gurua i prići mu:

tad viddhi pranipatena
pariprasnena sevaya
upadeksyanti te jnanam
jnaninas tattva-darsinah

„Pokušaj saznati istinu prilazeći duhovnom učitelju. Ponizno mu postavljaj pitanja i služi ga. Samospozanta ti duša može prenijeti znanje, jer je vidjela istinu.”

Nauka o Samospoznaji

Kako učiti od guru-a?

Prvi je proces predavanje. Trebamo pronaći uzvišenu osobu i predati joj se. Šastre nam nalažu da pažljivo proučimo gurua prije nego što ga prihvatimo. Ne bismo ga trebali prihvatiti naglo, iz fanatizma. To je veoma opasno. Guru također treba proučiti osobu koja želi postati njegov učenik kako bi utvrdio je li spremna za to. Na taj se način uspostavlja odnos između gurua i učenika. Sve je tu, ali moramo ozbiljno prihvatiti proces. Onda se možemo podvrći obuci kako bi postali vjerodostojan učenik. Prvo moramo naći vjerodostojna gurua, uspostaviti odnos s njim i djelovati u skladu s tim. Onda ćemo postići uspjeh u životu, jer guru može prosvijetliti iskrena učenika koji je u tami.

Svatko se rađa u neznanju. Ako se rađamo učeni, zašto trebamo ići u školu? Kad ne bismo njegovali znanje, ne bismo bili bolji od životinja. Životinja može reći da knjige nisu potrebne i da je postala guru, ali kako netko može steći znanje bez proučavanja autoritativnih knjiga o znanosti i filozofiji? Nitkovski gurui pokušavaju to izbjeći. Moramo shvatiti da smo svi rođeni u neznanju i da se moramo prosvijetliti. Moramo primiti znanje kako bismo usavršili svoj život. Ako ne usavršimo svoj život, bivamo poraženi. Što je taj poraz? Borba za opstanak. Pokušavamo postići bolji standard života, viši položaj, i zbog toga se veoma teško borimo. Ali ne znamo što je zaista viši položaj. Koji god položaj imali u ovome materijalnom svijetu, moramo ga ostaviti. Možemo imati dobar ili loš položaj; u svakom slučaju, ovdje ne možemo ostati. Možemo zarađivati milijune dolara i misliti: „Sada se nalazim u dobrom položaju”, ali mala gripa ili kolera promijenit će naš položaj. Ako banka propadne, gotovo je s našim položajem. U ovome materijalnom svijetu nema dobra položaja. On je samo farsa. Oni koji pokušavaju steći bolji položaj u materijalnom svijetu na kraju će biti poraženi, jer bolji položaj ne postoji.

U Bhagavad-giti (14.26) opisan je bolji položaj:

mam ca yo ‘vyabhicarena
bhakti-yogena sevate
sa gunan samatityaitan
brahma-bhuyaya kalpate

„Onaj tko uvijek predano služi i ni u kakvim okolnostima ne pada odmah transcendira gune materijalne prirode i tako dostiže razinu Brahmana.”

Pruža li nam ijedna grana znanosti znanje o dostizanju besmrtnosti? Da, možemo postati besmrtni, ali ne u materijalnom smislu. To znanje ne možemo steći na takozvanim sveučilištima. Međutim, vedski spisi sadrže znanje zahvaljujući kojem možemo postati besmrtni. Besmrtnost je naš bolji položaj. Nema više rođenja, smrti, starosti i bolesti. Tako guru preuzima veliku odgovornost. Mora voditi svog učenika i omogućiti mu da postane dostojan kandidat za savršen položaj – besmrtnost. Guru mora biti sposoban odvesti učenika kući, Bogu.

 

Pripremio: Dario Duišin Džunić

Prethodna objavaRumi – Kad se u Boga zaljubiš
Slijedeća objavaStari fosili, nove zablude
Dario Duišin Džunić
Glavni urednik portala Atma, predsjednik udruge Atma, glazbenik, fitness entuzijast... Duhovnost ga je počela intenzivno zanimati 1992-te godine i od tada proučava i prakticira razne duhovne prakse, prvenstveno bhakti-yogu. Održao je brojna predavanja, pisao tekstove i bio urednik nekoliko alternativnih tiskovina. Dugogodišnje iskustvo je rezultiralo pokretanjem Atma portala 2012-te godine.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.