Kada bismo život uspoređivali s elektroničkom poštom, odmah bismo se suočili sa sličnim problemom.
Problemom naziva spam.
Kad ujutro otvorim pretinac svoje elektroničke pošte, redovito je zatrpan spamovima. Petnaest mailova kako se riješiti gljivica na nogama, deset mailova kako se učinkovito pozabaviti problemom kurjih očiju i (tek da se nađe) osam mailova s uputama kako postupiti u slučaju mobbinga. I tako, dok se borim sa svrabom gljivica i boli kurjih očiju istovremeno pokušavajući riješiti mobbing, nerijetko mi se dogodi da previdim važne poruke zbog kojih sam ujutro i otvorila svoj pretinac elektroničke pošte. Jednostavno nisu imale šanse za preživljavanje, premazala ih je krema protiv gljivica.
Bezuspješno pokušavamo riješiti problem spama. Bjesomučno stišćemo unsuscribe i ostale magične tipke, ali sve do jedne otkazuju poslušnost. Ono što ne možemo kontrolirati su interni spam filteri koji su potpuno izvan naše kontrole. Toliko izvan da su se našli prozvani i one važne poruke često spremiti u spam, dok gljivice istovremeno gnjile u našem inboxu.
Koliko se to uopće razlikuje od našeg životnog inboxa? Koliko se to razlikuje od života koji se našao prozvan da organizira filtere protiv naše volje kroz koje propušta gomilu nepotrebnog sadržaja za kojeg nam nameće da se njime pozabavimo. Sadržaja koji nas uopće ne zanima, potpuno je nepoželjan i uzima nam dragocjeno vrijeme. Možemo naštimavati opcije do besvijesti, grupirati sadržaje, blokirati pošiljatelje, a oni bez obzira na to nemilosrdno pristižu, obraza debelih poput džona, koje ne bi mogla zgaziti ni najčvršća vojnička čizma.
Svi smo se susreli s ovim situacijama. Susrećemo se s njima svakoga dana. Kako u pretincima svoje elektroničke pošte, tako i u pretincima svog života. Ponekad jednostavno imamo osjećaj da smo bespomoćni. Imamo osjećaj da zamahujemo lopatom i čistimo prilaz do svojih vrata, a snijeg nemilice pada i konstantno prekriva tek očišćeni dio.
Kao Sizif i njegov kamen. I naravno nizbrdica. Uvijek nizbrdica.
To je ključno mjesto na kojem većina ljudi zapne. Odustane. Spotakne se par puta za taj kamen koji se kotrlja nizbrdicom, baci lopatu i uđe u kuću puštajući pahuljama da zatrpaju prilaz toliko da nestane. Ostaju ležati ispod Sizifovog kamena ili gledati kroz prozor kuće ne vidjevši ništa osim snijega koji je izbrisao boje i oblike obavivši ih nepreglednom bjelinom. Prvo pitanje nakon što onaj mali Sizif, ili lopatar u njima digne ruke i padne na koljena jest: Čemu sve ovo? Čemu trud, čemu pokušaji, čemu iznova pokušavati? Mjesto mi je pod ovim kamenom, mjesto mi je iza ovog prozora zarobljenog u bjelini.
I tu vas je život uhvatio. Uhvatio za grkljan i glavu gurnuo u ono u što ste mu dozvolili. Glavu vam je gurnuo u ono za što ste sami rekli da zaslužujete. Jer ste dali sve od sebe, jer ste se borili do posljednjeg daha, jer više nemate snage.
Zatrpao vas je spam. Važne poruke više ne vidite, a život ih nekako sve manje i manje isporučuje. Dali ste mu do znanja da ih više i ne očekujete.
I živite. I dalje živite prihvaćajući sve što vam se nudi, što vam se servira. Plešući kolo u folklornoj skupini većine, ponekad zagrmite glasom pobune s daljinskim upravljačem u ruci kako biste ga bili spremni utišati kad procijenite da bi vam mogao stvarati neugodnosti.
U trenutku u kojem ste sami sa sobom potpisali prešutni sporazum o odustajanju, život vas je pozvao na izravnu borbu. Sve do tog trenutka iritantno vas je izazivao i bockao s leđa, iskušavajući vaše strpljenje i ustrajnost. Zatrpavao vas spamom. Problemima. Brigama. Skretao vas s puta na koji ste se nebrojeno puta pokušavali vratiti, provocirao vas pitanjima poput onoga gdje su nestali tvoji snovi? istovremeno dajući sve od sebe da ih što dublje zakopa u ruševine nepreglednih zadataka koje vam zadaje svakoga dana odvlačeći vas od vas samih. Skrivao od vas ono što vam je važno iskušavajući vašu želju i namjeru da do toga i dođete.
Jer, ponekad baš među tim fucking spamom pronađete neke od najvažnijih poruka. Nećete ih pronaći prestanete i tražiti, nećete ih naći prestanete li očekivati.
Jer, život je jebeni igrač. Tanka mu je granica između saveznika i protivnika. Gledat će vas u oči svaljujući na vas svu odgovornost, a onda se prilagoditi onome za što ste se vi odlučili da bude. Saveznik ili protivnik. Njemu je baš svejedno jer, odavno je postavio svoje uvjete – da bi vam postao saveznik jebeno ćete se namučiti.
Do onda, čistite taj prilaz do svojih vrata. Ne odustajte. Svakodnevno čistite spam u svom životu. Bit će dana kada će vas zatrpati toliko da ćete jedva vidjeti oko sebe. Tada samo odložite lopatu i odmorite. Pustite taj kamen da se otkotrlja. Barem na trenutak. A onda krenite ponovno.
Sreća i ostvarenje snova najčešće čekaju iza vrata na kojima ste trenutak prije htjeli odustati.
Jana Krišković Baždarić, 33etc.blog
