Piše: Krešimir Mišak

Prije nekoliko godina s police antikvarijata u nekoj zemlji u ruke mi je pala knjiga dr. Michaela Newtona „Journey od Souls“, zapis nevjerojatno zanimljivog sadržaja. Jer svi smo čuli za iskustva bliska smrti i za reinkarnaciju, ali kad smo imali priliku čuti što se zbiva nakon prolaska kroz onaj famozni tunel svjetlosti, a prije nove reinkarnacije? Ja nikad. Barem do te knjige.

Michael Newton tu je knjigu objavio 1994, a kasnije su uslijedile još dvije, sve na istu temu – života duša između života. Naime, dr. Newton je u svojim hipnotičkim regresijama primijetio da ljudi ponekad pričaju baš o tom razdoblju (ako se to uopće može nazvati vremenskim razdobljem u smislu vremena kakvog mi poznajemo).

Nakon što je počeo pisati o tome, osnovao je i institut pod nazivom „Michael Newton Institute for Life between Lives Hypnotherapy“. Danas je to već čovjek u godinama pa nije baš da radi turneje po svijetu. No, zato ima mlađe od sebe da to rade umjesto njega, hipnoterapeute koji nastavljaju njegov rad i koji se također kroz regresije klijenata uvlače u to čarobno područje, gdje se grupe duša sastaju između života kako bi ih prokomentirali, odmorili se, smislili nova iskustva. Svi ćemo se jednom opet naći tamo, ali za sada, u doba amnezije, poslužit će svrsi i to da u glavnim crtama od drugih saznamo čega se to ljudi prisjećaju.

Prva regresija u prošli život

Psihijatar Michael Newton započeo je kao tradicionalni psihoterapeut, koristeći hipnozu na tradicionalni način, primjerice, pomažući ljudima da se riješe trauma iz djetinjstva. S vremenom se pojavilo zanimanje za vraćanje u ono što su ljudi doživljavali kao prošle živote i u modu su ušle hipnotičke regresije te vrste. Kao hipnoterapeuta, potencijalne stranke su ga počele nazivati i pitati može li ih vratiti u prošle živote. Ispočetka im je odgovarao da se ne bavi takvim stvarima i da bi bilo bolje da odu nekome drugom.

No, onda je dobio prvi slučaj s prošlim životom. Pacijent se žalio na bolove u boku kojima nije znao razlog, a imao ih je cijeli život. Pitao je Newtona može li otkriti uzrok te boli i deprogramirati je. Pacijent je već bio na svim mogućim snimanjima i pretragama i kod mnogih liječnika, koji su mislili da se radi o psihosomatskom poremećaju jer je s njim fizički sve bilo u redu. Newton je mislio da je osoba u djetinjstvu možda pala na kuhinjski nož i da se bol odnosi na taj događaj, dakle da je u korijenu boli ipak neki medicinski razlog. Pristao je pokušati pomoći osobi te su u hipnozi prošli kroz cijelo njegovo rano djetinjstvo, ali nisu mogli pronaći pravi uzrok njegove boli.




Kako terapija nije nikako napredovala, već frustrirani Newton je naposljetku rekao čovjeku da ode do izvora svoje boli. Dotični gospodin je vrlo brzo zapao u duboku hipnozu i izmicao mu je kontroli. To je bilo ključno za sljedeće događaje, jer se odjednom našao na jednom polju u Francuskoj u vrijeme Prvoga svjetskog rata. Bio je 1. lipnja 1916. godine, a on je bio britanski narednik u prvoj bitci na rijeci Sommi. Newton je znao nešto malo o povijesti, ali, kako je kasnije saznao, dotični gospodin nije znao gotovo ništa, a pogotovo ne o britanskoj povijesti. No, govorio mu je najsitnije pojedinosti o bitci i načinu na koji je poginuo.

Prema vlastitim riječima, Newton je bio potpuno izgubljen, pa je upitao je čovjeka iz koje je divizije, rekavši mu da pogleda oznaku na rukavu. „Taj je jadnik umirao u blatu“, rekao je kasnije Newton, „a ja sam ga ispitivao za ime, čin i broj“. No, ubrzo mu je postalo jasno da se događa nešto neobično jer je iskaz bio iznimno precizan.

Ta priča, koja je bila početak Newtonovog interesa, imala je sretan kraj jer je na kraju čovjeku uspio deprogramirati bol, liječivši ga kao da se radilo o događajima iz ovog života. No, malo jer reći da je Newton bio zbunjen. Nakon deprogramiranja boli, probudio je pacijenta i porazgovarao s njim o njegovu slučaju. Obojica su bili začuđeni. Newton je bio toliko skeptičan da je, kad je klijent otišao iz ureda, nazvao britansko Ministarstvo rata, u nevjerici da se tako nešto može dogoditi. Naposljetku su ga spojili s Britanskim muzejom rata i doznao je da je doista postojao jedan narednik iz te divizije koji je poginuo u toj bitci na taj dan i u to vrijeme. To nije bio podatak koji je mogao zanemariti, pa je počeo primati stranke koje su zanimale takve stvari i baviti se istraživanjem prošlih života.

Sve je više ljudi vraćao u prošle živote. Nije prošlo dugo, i došao je do neobičnog otkrića – da je ljude u vrlo dubokoj hipnozi moguće „vratiti“ i u razdoblje između dva života. Psihijatru Newtonu to je promijenilo život. S vremenom je postao toliko opsjednut željom da nauči tko smo, odakle dolazimo, zašto smo ovdje i kamo idemo da više uopće nije primao pacijente koje nije zanimalo razdoblje između dva života. Pred njim se počela rasprostirati mapa duhovnog svijeta.

Ustroj duhovnog svijeta

Iskazi koje je dobivao bili su vrlo dosljedni što se tiče mape duhovnog svijeta, opisa mjesta na koje duše odlaze, odnosno, kamo ih odvode, kao i svega ono što rade između života, bez obzira na to koje su ljudi bili vjere ili filozofskog opredjeljenja. Razlike u njihovim sjećanjima bile su malene. S vremenom je, na temelju stotina snimljenih sessiona tijekom desetak i više godina, sabrano podatke predstavio u knjigama.

Dakle, što se zbiva s druge strane, iza onog famoznog tunela, kojeg desetljećima opisuju ljudi koji su imali „iskustvo tik do smrti“? Pa, krenimo redom, od ulaznih vrata u taj neobični svijet kojeg ćemo prije ili kasnije svi prijeći prag.

Informacije o samoj smrti, primijetio je Newton, često su ovisile o dobi i razvijenosti duše. Ako se radi o mladoj duši koja je imala tek nekoliko prijašnjih života, na početku dolazi do šoka i dezorijentacije. Te se duše često zadržavaju oko mjesta na kojem su umrle i dugo im treba da krenu dalje. No, s druge strane čekaju „vodiči“, koji su svjesni zbunjenosti tih mladih duša, kako su ih okarakterizirali Newtonovi klijenti u hipnotičkim regresijama. Stoga vodiči čekaju. Ako duše nisu spremne otići, neće ih tjerati da krenu dalje. Postoje neke tehnike koje duhovi koriste kako bi utješili voljene osobe koje su napustili. Kad te duše budu spremne, vodiči će biti tu da ih povedu za ruku. Drugačije od mladih duša ponašaju se one opisane kao sredovječne ili stare duše, dakle, one već iskusne koje pomisle nešti u smislu: Super! Opet sam slobodna! Idem kući! One vrlo brzo napuštaju astralni svijet Zemlje i kreću prema vratima duhovnog svijeta.