Jesi li se barem jednom u životu osjetila kao žrtva jer si “žrtvovala” nešto svoje za drugoga? Vjerojatno jesi. I to mnogo puta. I opravdala si to izgovorima da si empatična. Senzibilna. Dobra osoba. Da si emotivna. Da voliš. Da ti je stalo. Rekla si sebi da je sasvim normalno da se rastavljaš na komade, iako te to nitko nije tražio. Da se javljaš i kad te nitko ne zove. Da budeš od potrebe iako nisi potrebna. Da pomažeš iako te nitko nije pitao za pomoć. Da daješ savjete koje nitko nije tražio. Da daješ ljubav koju nitko nije objeručke primio. Uvjerila si sebe da je normalno da budeš žrtva nekome tko tvoju žrtvu nije ni tražio. Zapamti: “Jednog će se dana osoba za koju se toliko žrtvuješ, okrenuti i reći da nije tražila da to sve radiš za nju. I bit će u pravu.”
Koliko puta u životu si pomislila kako se žrtvuješ za nekog? Koliko puta u životu si to isto izrekla nekome? “Ali ja sam se žrtvovala!” Kao da si herojski spasila nekog zanemarujući sebe. Kao da si izjednačila dobrotu sa žrtvom.
Kao da si nekome dala do znanja da si “platila” za njih i da su ti dužni. Stvorila si to “ropstvo” u kojem živiš i koje si poistovjetila s ljubavlju. U kojem daješ nešto, kao ne očekujući ništa, a zapravo očekuješ najviše. Nije to ljubav. Žrtva je žrtva.
Ne postoji bolje vrijeme, od ovih dana, da objasnimo sebi da žrtvovanje za one koji nikakvu žrtvu od nas nisu tražili, nije nikakav sveti čin. Više je to ne proganjanje. I sebe i njih. I gubitak vremena u kojem se “raspadaš” na komade iako te to nitko nije tražio. I podmećeš leđa i ruke i noge i jezik i glasnice i grudi. I daješ svoje disanje. Umjetno disanje. Onima kojima to nije potrebno. Jer znaš što? Savršeno su živi.
A ti? Jesi li danas odbila zadovoljiti sebe jer misliš da moraš zadovoljiti nekog drugoga? Jesi li ustala i preskočila svoju šalicu kave jer si trebala ranije doći na posao? Jesi li otkazala svoje slobodno vrijeme i čekala uzaludno da se jave tvoji “planovi” koji odavno imaju svoje?
Jesi li barem jednom u svom životu osjećala da si žrtvovala nešto svoje zbog drugoga? Svoje vrijeme. Emocije. Znanja. Energiju. Novac. Zdravlje. Sreću. Ljubav. Mir. Snove. Pokušaje. Prilike. Iskupljenja.
Jesi li se barem jednom u životu osjetila kao žrtva jer si “žrtvovala” nešto svoje za drugoga? Vjerojatno jesi. I to mnogo puta. I opravdala si to izgovorima da si empatična. Senzibilna. Dobra osoba. Da si emotivna. Da voliš. Da ti je stalo.
Rekla si sebi da je sasvim normalno da se rastavljaš na komade, iako te to nitko nije tražio. Da se javljaš i kad te nitko ne zove. Da budeš od potrebe iako nisi potrebna. Da pomažeš iako te nitko nije pitao za pomoć. Da daješ savjete koje nitko nije tražio. Da daješ ljubav koju nitko nije objeručke primio.
Uvjerila si sebe da je normalno da budeš žrtva nekome tko tvoju žrtvu nije ni tražio.
I pričat ćeš kako si izgubila vrijeme, snove, živce, emocije. Sebe. Zbog nekog drugog. Kako bi pomogla. Voljela. Utješila. Sačekala. Sačuvala. Nekoga čija namjera nikada nije ni bila da ga čekaš, voliš, tješiš. Sve si to izabrala.
Kada daješ “žrtvu” najčešće je zapravo istina da ti ju nitko ni ne traži. Nosiš ju na “pladanj” sama… Očekujući da ćeš biti u milosti onih… Kao što su nekad ljudi Bogovima prinosili “žrtve” da ih oraspolože. Umole. Privuku sebi. S ciljem. Tako si i ti prinijela svoju … Njemu. Njoj. Prijateljima. Partnerima. Ljubavnicima. Roditeljima. Djeci. I onda im ju “prebacila” kao da je njihova. Kao da su ti ju tražili.
I ponovila si to sigurno još bezbroj puta: “…ali, ja sam se žrtvovala zbog tebe”. A zapravo, najčešće to činiš zbog sebe. Samo da ti još to postane jasno. Pa će biti i lakše.
Žrtvovanje nije nikakva “sveta” stvar. I najčešće je samo “stvar”.
Stvar tvog odnosa prema sebi. I prema onome tko te, najčešće, ništa nije ni tražio. Čemu onda sve to?
Zapamti: “Jednog će se dana osoba za koju se toliko žrtvuješ, okrenuti i reći da nije tražila da to sve radiš za nju. I bit će u pravu.”
