atma.hr – 45

Gotovo svakodnevno svjedočimo životnim pričama ljudi koji su, usprkos teškom odrastanju, tragedijama i traumama, uspjeli izaći kao pobjednici, jači i plemenitiji nego ikada. Zašto je tome tako? Postoje li među nama oni koji su „jači“ i oni koji  su „slabiji“? Jesmo li svi jednako otporni na stresore i možemo li svi podnijeti baš sve situacije? Kako to da nekoga naizgled benigna situacija dovode u stanje nemoći, dok drugi iz teških tragedija izlaze još jači?

Isto pitanje  bilo je zanimljivo i mnogim znanstvenicima, posebno američkoj psihologici Emmy Werner, koja je definirala pojam psihičke otpornosti ili rezilijentnosti (engl.resilience). U istraživanju koje je provela na nekoliko stotina djece koja su kroz svoje odrastanje bila izložena rizičnim faktorima (življenju s roditeljima oboljelima od teških psihičkih ili fizičkih bolesti, alkoholizmu, ekstremnom siromaštvu i sl.), pokazalo se kako ih dvije trećine u odrasloj dobi razvije patološke oblike ponašanja, dok ih jedna trećina odrastanjem postaje slična ili jednaka svojim vršnjacima koji su odrastali bez rizičnih faktora.

Upravo su djeca koja su zaživjela normalnim životom i postigla uspjehe razvila  kapacitet da se uspješno adaptiraju na promjene, odole negativnim stresorima i izbjegnu pojavu značajnih disfunkcija. Namjerno govorimo o razvijanju otpornosti jer ona nije, kao što većina nas misli, karakterna osobina. Psihička otpornost je nešto što se uči i vježba, odnosno stječe. Govorimo o procesu koji obuhvaća stjecanje nekoliko kvaliteta, a to su:

Svjesnost, odnosno razumijevanje što nam se događa, čime zadržavamo kontrolu nad onim s čim se suočavamo. Drugi je postizanje unutarnje kontrole, odnosno svijesti kako smo sami odgovorni za svoje reakcije. Dalje slijede neovisnost tj. vjerovanje kako uvijek postoji izlaz te da imamo dovoljno znanja i unutarnjih resursa za prevladati teškoće koje nas snađu, kao i mogućnost izgradnje stabilnih i podržavajućih međuljudskih odnosa, odnosno kruga ljudi u koje se možemo pouzdati i s kojima zajedno tražimo rješenja. Otpornost podrazumijeva i preuzimanje inicijative, odnosno osvještavanja da smo jedino mi ti koji možemo i moramo poduzeti korake kako bismo riješili problem, te mogućnost upotrebe humora kao zdravog obrambenog mehanizma.

atma.hr – 45

Poznata nam je izreka –„lako je reći, teško je to učiniti“, pa se postavlja pitanje: odakle krenuti i kako postići istu tu otpornost?

Psihoterapija kao dubok i snažan proces upoznavanja svojeg unutarnjeg svijeta, te većeg razumijevanja okoline u kojoj smo odrasli, kao i faza i događaja koji su utjecali na formiranje naše ličnosti, pruža nam priliku da razvijamo psihičku otpornost. Ako na život gledamo kao na nepravilnu liniju gdje se neprestano izmjenjuju dobre i loše faze, onda se nije loše ni podsjetiti kako smo, prema tvrdnjama psihoanalitičara Otta Ranka, svi pri rođenju preživjeli prvu traumatičnu situaciju, odnosno nagonom za preživljavanjem prošli kroz porođajni kanal i odlučili se na život. Ako smo tako mali i nezaštićeni imali snage i izdržali, sigurno i kao odrasle osobe možemo proširiti i ojačati potencijale do mjere u kojoj kormilo života ipak držimo sami. Koliko god to more s vremena na vrijeme uzburkano bilo.

Napisala: Ana Pulek, psihodramska psihoterapeutkinja

Centar za psihodramu u okviru svojih edukacija zadovoljava uvjete EAP-a (European Association for Psychotherapy) i punopravni je član SPUH-a (Saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske)

Svi zainteresirani za uključivanje u terapijsko iskustvenu grupu za rad na sebi mogu se javiti putem prijavnice.

PRIJAVNICA

POVEZANI TEKSTOVI

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.