Foto: Pete Linforth/pixabay.com

“Dokle će oni ubijati naše proroke, dok mi stojimo po strani i gledamo?”  – Bob Marley

Upoznala sam Kena. Vidjevši komentar koji je ostavio na prijateljevu blogu, osjetila sam da je potrebno da ga upoznam. Ispostavilo se da je imao knjigu o borbi s mentalnom bolešću.

Knjigu sam pročitala u dva dana.  Nije bila kratka, ali pročitala sam je u jednom dahu. Ono što me je dirnulo, tijekom trajanja cijele njegove duševne bolesti (što je uključivalo hospitalizaciju i halucinacije) bile su tri stvari:

1. Svi su mislili da je lud i opasan, jer je Ken stekao sposobnosti koje neki ljudi nastoje steći kroz ceremoniju dnevne meditacije.

2. Naš sadašnji sustav mentalne zdravstvene zaštite nije napredovao od dana umobolnica koliko želimo misliti: fizičke luđačke košulje zamijenjene su kemijom.

3. Mentalna bolest je kao loš san, iz kojeg se, ako ste sretni ili imate dobru podršku, možete probuditi i shvatiti da ste samo sanjali i da ste se probudili u svijetu u kojem svi ostali još spavaju.

Ken i ja zamijenili smo knjige. On je čitao „Ljubavno razmišljanje“ dok sam ja čitala njegovu knjigu, „Zaobilaženje normalnog“. Pročitao je knjigu u rekordnom roku i postao nevjerojatno emocionalan u svojoj komunikaciji.

Rekao mi je da je pročitao moj hvalospjev Veroniki Wilde i da je zvučao poput svake žene koju je upoznao na psihijatrijskim odjelima.

Atma ponuda: Orgonske Naušnice – Psihička Zaštita (Crni Turmalin/Srebro)

Rekao je da je u potpunosti bio u “ljubavnom razmišljanju” kada je bio maničan, ali budući da nije namjerno išao tim smjerom, nije bio viđen kao guru ili učitelj. On je bio samo još jedan ludi čovjek kojeg je trebalo drogirati.

Shvatio je da nije bio jedini; on nije bio lud i sasvim sigurno mu nisu bili potrebni lijekovi.  Trebalo mu je malo sna, potpore i ohrabrenje, kako bi postao istinski iscjelitelj kakav je danas.

Nakon što sam pročitala kraj njegove knjige, njegova priča se ugnjezdila u mojoj glavi, ispreplićući njegova sjećanja s mojim sjećanjima. Doživjela sam svoje prve živopisne halucinacije kad sam imala 18. Moj tadašnji dečko gledao je u mene kao da sam psiho.

Imala sam nevjerojatno puno noćnih mora i često su mi u glavu dolazile slike starih trauma koje su pratile moje ozdravljenje – dopuštajući mi da obradim traumatske događaje. A što bi bilo da sam mislila da sam psiho? Što bi bilo da sam uzela tablete koje su mi nudili? Bi li i dalje bila ovdje?

U mojoj najomiljenijoj knjizi svih vremena, “Zen i umjetnost održavanja motocikla”, glavni lik postaje opsjednut otkrivanjem istine o stvarnosti, istine tako lijepe i stare da ju  je malo tko mogao poreći. On je na kraju dobio terapije elektrošokovima zbog njegove tzv. opasne duševne bolesti.

Stari prijatelj, čija je umjetnost toliko bila zadivljujuća da bi čovjek mogao buljiti u nju satima, bio je stavljen na Ritalin zato što je crtao na matematici. Sam Shelleyiju, bio je dijagnosticiran bipolarni poremećaj. Nakon čestog i posvećenog razmišljanja izašao je bez simptoma, spreman da pomogne izliječiti svijet.

Uz sve te priče u glavi, bilo je teško spavati. Mrak se nadvio nad mene – realizacija tame bila je previše bolna za probaviti. Naš zdravstveni sustav zaštite mentalnog zdravlja slama ljude. Mi nemamo mjesta za sveto, samo za normalno.

Uski raspon prihvaćenog, očekivanog ponašanja od nas je represivniji nego što si to možete  predočiti. To jest, sve dok ne osjetite kako ste izvan njega, sve dok nas ne osuđuju, sve dok nismo neprilagođeni,  sve dok nas nije potrebno popraviti.

U selima Dr. Somé, simptome zbog kojih mi proglasimo ljude ludima, oni se smatraju simptomima koji ukazuju na   iscjelitelja. Oni poštuju i njeguju iste obrasce koje mi osuđujemo i „liječimo“.

Mi osuđujemo ljude s potpuno različitim perceptivnim iskustvima i govorimo kako je to “krivo”. Mi iskorjenjujemo genijalce. Mi ubijamo naše proroke. Mi drogiramo naše mesije.

Kada bi danas Sylvia Plath bila živa, sigurno bi bila na antidepresivima. Salvador Dali bi bio na antipsihoticima. Beethoven bi bio na litiju. Newton bi vjerojatno bio na teškim lijekovima zbog svojih višestrukih  simptoma mentalnih bolesti. Neću niti počinjati govoriti o Isusu Kristu.

Ako mislite da bi lijekovi smanjili patnju tih ljudi, ali bi im ipak omogućili darove i talente koje treba istražiti, predlažem da pročitate Kenovu knjigu kako bi stekli jasan pogled na učinke litija. Zatim idite na google i pogledajte neke zajedničke lijekove  za mentalne bolesti, njihove simptome i njihove nuspojave.

Možda su lijekovi i spriječili neka samoubojstava, iako je i to upitno (kao što ćete shvatiti kad  budete istraživali – mnogi lijekovi su povezani sa samoubojstvom). No, pretpostavimo da jesu. Onda bismo umjetno produžili njihov životni vijek dopuštajući im da padnu u zaborav, bili bi poznati nekolicini, divili bi im se manje.

Prava tragedija je u tome što u nekim od sela Dr. Somé i dok poštuju “mentalno bolesne”, oni uviđaju da ti ljudi zahtijevaju nevjerojatnu količinu podrške. U našem društvu, oni koji odbijaju lijekove nemaju ništa za što bi se mogli uhvatiti kada sve krene nizbrdo, nema ljudi koji su spremni podržati ih i slaviti njihove nove sposobnosti. Postoji samo bol i želja da se oslobode od njega.

Dakle, što nam je činiti? Kamo idemo? Gdje Ken može otići i s kim bi mogao razgovarati o svojim iskustvima? Kako mogu tisuće ljudi u našoj kulturi koji pate od mentalnih i emocionalnih problema dobiti nešto prave podrške, pomoći i malo poštovanja?

Kako možemo centre za mentalno zdravlje pretvoriti u mjesta iscjeljivanja i rasta, umjesto da budu mjesta puna apatije i ograničenja? Kako možemo njegovati iskustva ljudi koji drugačije svijet percipiraju od nas na način da mogu postati stabilni i da mi postanemo mudriji  uzimajući u obzir njihovu perspektivu?

Kako možemo zajedno izgraditi vrstu društva o kojem govori Dr. Somé, onu vrstu društva koja već postoji negdje – ona  koja poštuje ljude bezuvjetno? Ono što je najvažnije, kako možemo početi jednako ozbiljno shvaćati psihičku patnju kao što shvaćamo fizičku patnju?

Kako možemo prepoznati iscjelitelje u onima koji se i sami  iscjeljuju? Kako možemo naučiti vidjeti dalje od kategorija koje smo izradili?

Kako znanstvenici, spiritualisti, filozofi i plesači mogu zajedno govoriti o njihovim jedinstvenim perspektivama, na način da uče jedni od drugih? Na koji način mogu manični, depresivni, velikodušni, oni koji se dosađuju i potrebiti biti zajedno, odbaciti svoje oznake i učiti jedni od drugih?

Što učiniti da svaki ljudski život bude važan? Kako možemo izgraditi svijet u kojem nitko ne mora trunuti u nutrini uređenog kaveza?

Iskreno, ne znam. No, nije poanta u odgovorima. Ovdje se radi o pitanjima.

Jednom sam pročitala u jednoj staroj knjizi: “Zbrka je početak mudrosti.”

Neznanje je početak znanja.

I to je ono o čemu se radi. Potrebno je postavljati pitanja sve dok stvari ne počnu funkcionirati. Potrebno je ukazati na trenutno nehumano stanje skrbi za naše mentalno “zdravlje”. Kao što smo vidjeli u slučajevima kao što je Ken –  okrutno je.

Atma ponuda: Orgonska piramida velika (13 cm)

Nadam se da nitko ne shvaća ovo osobno, jer čak i ako pružate podršku sustavu i dajete sve od sebe, niste sustav. Nitko od nas nije sustav. Ne postoji niti jedan sustav. Postojimo samo mi – ljudska bića – i radimo onako kako najbolje znamo.

Za našu nesposobnost drugačijeg razmišljanja o duševnom zdravlju nitko nije kriv, ali to je naša odgovornost. Svi možemo zajedno odlučiti da to činimo bolje. Mi to zaslužujemo.

Izvor: theearthtribe/atma.hr

Prethodna objavaOrgonski medaljoni – Nova serija (Smiley, Buba mara, Flower of life, Srce, Yin yang)
Slijedeća objava10 praktičnih savjeta za rješavanje problema: Ovom metodom možete savladati gotovo svaki izazov!
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.